Nisvet Žerić godinama je živio na ulici nakon niza nesretnih okolnosti u kojima se našao. Posljednjih godina bio je korisnik pulskog prenoćišta za koji ima same riječi hvale zbog vrijednih i plemenitih djelatnika, ali itekako je svjestan da prenoćište ne može nazvati svojim domom. Sve donedavno bio je gotovo uvjeren da je bilo kakav dom za njega nedostižan.

Trebala je samo sudbina, ako u nju vjerujemo, kako bi gospođa Kemija Mija Marušić pogledala tv prilog o pulskom prenoćištu – Domu Rachem, pa da se događaji ubrzano počnu odvijati, a jedan osmijeh zagrije mnoga srca. Mnogi bi na prilog ostali ravnodušni, ali ne i ova dama velikog srca koja je, osim otvorenog uma, otvorila i vrata svojeg doma potpunom strancu.

“Svakome se to može dogoditi”

– U prilogu me je posebno dirnula gospođa Mirjana, jer je to žena mojih, 70-ih godina, pa sam se javila u prenoćište i razgovarala s Varjom (op.a. Bastiančić, voditeljica prenoćišta) o ideji da netko od korisnika dođe živjeti kod mene. Jedini uvjet je bio da mi pošalju nekoga tko je miran i s kim ne bih imala problema, jer živim sama, udovica sam. Spol, vjera, nacionalnost mi uopće nisu bili važni. Njihova je odluka bila da to bude upravo Nisvet. Pohvalili su ga da je miran i uredan, što stvarno i jeste, a u što sam se i sama uvjerila. Autobusom su ga poslali k meni te se prije par dana smjestio sa svojim stvarima, prepričava nam gospođa Marušić.

Foto Milivoj Mijošek

Nisvet Žerić odmah po dolasku pokazao je da je spreman biti vrijedan član kućanstva te prionuo svakodnevnom poslu, a dočekala ga je soba u kojoj trenutno boravi. Međutim, gazdarica sređuje novu sobu sa zasebnim kupatilom i izlaskom na terasu, koja će mu u budućnosti biti namijenjena. Ova poprilično velika kuća u Plominu je u izgradnji, a osim Nisveta, u kući će živjeti i podstanari te povremeno dolaziti i odrasla djeca gospođe Marušić koja žive u inozemstvu. Tu su i dvije umiljate mace te malo, pomalo, gospodin Nisvet postaje svjestan kako ova kuća nije samo nešto prolazno i privremeno.

– Svakom se to može dogoditi. Puno sam ljudi pomogla u životu i neka sam. Što god mogu, učinit ću. Ako ne mogu, odmoći sigurno neću. Gospodin Nisvet je stvarno miran i uredan, a gledat ću da mu nađem posla na koji sat. Varja mi je rekla da ima zdravstveno osiguranje, što je bitno jer bi trebao napraviti zube. Bila sam spremna zdravstveno ga osigurati. Sada teško jede jer nema zube, već može jesti samo kašastu hranu, opisuje nam ona brižno, dok Nisvet domeće kako mu to izaziva i želučane probleme.

Foto Milivoj Mijošek

Navikavanje na tišinu

Polako hvatajući neki svoj dnevni ritam, ovaj neobičan dvojac smiješkom nam opisuje svoju novu rutinu. Upravo osmijeh i govori ponekad tisuću riječi, ali Nisvet ima potrebu naglas istaknuti koliko mu je gospođa Mija pomogla i koliko mu to znači.

– Jako mi je puno pomogla. Još se privikavam, jer je u prenoćištu bilo puno ljudi i stalno neka gungula, a ovdje je baš mirno. To mi je još uvijek neobično. Nije mi uopće problem što sam u Plominu. Dobit ću uskoro i televiziju, gotovo dječjim oduševljenjem najavljuje nam i veseli se od srca nenadanoj sreći.

A kako i ne bi. Dobio je osjećaj kako je nekomu stalo konkretno pomoći upravo njemu. U ovom slučaju to je gospođa Mija koja nije dvojila kako je njena kuća dovoljno velika da usreći još jednu dušu. Malo je tako dobrih ljudi koji čine ovako velike stvari, a zahvalnost koju zbog toga dobiva od Nisveta nagrada je koju nije tražila, ali je svakako prima.

Foto Milivoj Mijošek

Iako o svemu ova dobrotvorka govori kao da je to odluka koja se lako donosi, svakom minutom provedenom u društvu ovog neobičnog sustanarskog para, svjesniji smo koliko je ova odluka životno važna za osobu koja jako dobro pamti tvrde klupe u parku, okrutan život na ulici te gotovo da ne može vjerovati kakva ga je sreća snašla. Ljepota dobročinstva i jest u činu koji se izvodi naoko lakoćom, a ostavlja trag o kojem se priča s dubokim poštovanjem.

Težak život

U sada svojim 60-im godinama Nisvet nam ukratko prepričava neke od životnih okolnosti koje su ga snašle. Spona s Istrom za njega je započela prije 40-ak godina kada je iz BiH trbuhom za kruhom došao u Rovinj. Radio je tada u jednoj državnoj građevinskoj firmi i tako godinama. U međuvremenu okolnosti su se promijenile, a on ostao bez posla, bez obitelji u Hrvatskoj te je na ponudu jednog mještanina pristao raditi za njega unutar njegova kampa.

– Kod njega sam radio dvije godine sve što je trebalo. Od bacanja smeća, održavanja apartmana, košenja trave, sve. Dao mi je da spavam u restoranu, dao mi je hranu, ali mi nije nikad dao plaću, iako je stalno govorio da ću je dobiti. To je trajalo do prije par godina. Cijelo vrijeme sam se ipak nadao da će mi dati nekakvu plaću, s obzirom da se radilo od jutra do mraka, ali to se nikad nije dogodilo. Do samog kraja nikad nije ispunio obećanje da će mi početi davati plaću pa sam ga prijavio policiji i otišao, sumirao je ovu suludu priču naš sugovornik.

Već u ozbiljnim godinama, ulica je ponovo postala njegov dom, a splet okolnosti i socijalna radnica dovele su ga do Pule i pulskog prenoćišta. U ovom trenutku sve to za njega postaje povijest.

Život na ulici

Govoreći o vremenu provedenom na ulici, Nisvet Žerić iznosi svu težinu takvog života.

– Život na ulici je katastrofa. Klupa ubija. Zimi je strašno. U Puli nisam imao nikad nekih sukoba na ulici, a spavao sam u parku u Šijani i u blizini željezničkog kolodvora. Pomagao sam se kartonima kako bih se zagrijao. Do ponoći se još nekako možete zagrijati, ali od ponoći nema pomoći da se čovjek ikako zagrije, opisuje on samo dio iskustva života u beskućništvu koji je, osim oštećenog zdravlja, ostavio i neke puno dublje ožiljke.