Piše Marinko Krmpotić

"Rat i kiša" Velibora Čolića: Moćan uvid u sva zla koja su devedesetih bujala na Balkanu

Marinko Krmpotić

Foto Vrisak

Foto Vrisak

To je još jedan podsjetnik na ne tako davna zla, tim jači što, dojam je, vampiri fašizma i šovinizma ne miruju. »Rat je jezivo opijanje, pirovanje straha i ludila«, kaže u jednom trenutku autor



ima Velibor Čolić, francuski i hrvatski (BiH) književnik i vlasnik niza vrlo značajnih francuskih književnih nagrada. Ukratko, Čolić (rođen 1964. godine u Odžaku, ali i djetinjstvo i mladost provodi u Modriči) do balkanskog krvoprolića devedesetih godina prošlog stoljeća živi bez većih poteškoća i s idejom da bude književnik, što ga vodi i u novinarstvo, a u oba područja na samom početku karijere ostvaruje zanimljive iskorake. Nažalost, rat mijenja apsolutno sve.


Na samom početku rata on ulazi u sastav hrvatskih vojnih postrojbi i sudjeluje u obrani, ali nakon teškog poraza pri obrani rodnog grada odlučuje, jer mu se rat zamjerio, dezertirati. Krajem 1992. godine bježi u Francusku koja mu je uvijek bila pojam, posebno zbog književnosti, i tamo uz razne poslove počinje učiti francuski jezik i pisati na njemu. Već 1993. godine objavljuje zbirku priča »Les Bosniaques« (Bosanci) koja će doživjeti još tri izdanja. Čitatelji s francuskog govornog područja odlično ga prihvaćaju pa slijedi niz sjajnih knjiga koje vrhunac, za sada, imaju baš u romanu »Rat i kiša« (»Guerre et Pluie«, Gallimard, 2024.), koji je već u godini objavljivanja dobio pet značajnih francuskih književnih nagrada (Prix »Victor Rossel« 2024., Prix »Joseph Kessel« 2024., Prix Ouest France/ Etonnants Voyageurs 2024., Prix »Maurice Genevoix« 2024. i Prix »Francois Mauriac« 2024.). Zahvaljujući zagrebačkom VBZ-u, koji je objavio i sjajan Čolićev prethodni roman »Autoportreti s damama« (2023.) taj se novi njegov sjajni roman pojavio i u Hrvatskoj i to u prijevodu i prilagodbi samog autora, što mu dodatno daje na vrijednosti.


Antiratna poruka


Za Francuze i čitatelje koji nisu s ovih naših prostora novi Čolićev roman svakako je još jedan moćan uvid u zla koja su devedesetih bujala na Balkanu, uvid tim vrijedniji što dolazi od pisca koji je sve o čemu piše zaista i proživio. Za nas s »brdovitog Balkana« to je još jedan podsjetnik na ne tako davna zla, tim jači što, dojam je, vampiri fašizma i šovinizma ne miruju. Čolić je roman podijelio u četiri cjeline od kojih je uvodna pod nazivom »Bolest (Bruxelles 2021./2023)« vezana uz sadašnjost i opisuje probleme sada već 57-godišnjeg nekadašnjeg emigranta koji muku muči s neugodnom autoimunom bolešću, godinama, starenjem, prolaznošću… Ostale su cjeline vezane uz prošlost. U dijelu nazvanom »Vojnik (Bosna i Hercegovina, proljeće/ljeto 1992.)« čitatelj se upoznaje s užasnom ratnom stvarnošću koja autora i dovodi do odluke o bijegu s Balkana. U trećem dijelu »Bjegunac (Hrvatska/Francuska, ljeto, jesen 1992.)« ispričana je priča o traženju sreće daleko od domovine koja više i ne postoji, a završni dio »Francuz (Strasbourg, proljeće 2019.)« prisjećanje je na trenutak kad je nakon 27 godina života i rada u Francuskoj stekao, napokon, francusko državljanstvo.




Naravno, Čolić je zanimljiv i dojmljiv u svakoj od navedenih cjelina i tema koje obrađuje. Uvodni dio precizna je i nimalo lijepa slika autoimune kožne bolesti (pemphigus vulgaris) koja ga tjera na uspješne poredbe bolesti s ratom (»Bolest nalikuje ratu, brutalno je to i nepravedno nasilje«), česta razmišljanja o krhkosti tijela i prolaznosti te pomalo i pesimistične zaključke o vlastitoj sudbini. Još je Čolić bolji kad prenosi zbivanja iz 1992. godine pri čemu slike s ratišta donose klasičnu antiratnu poruku koja se razvija baš onako kako smo joj i svjedočili tih davnih godina – najprije nevjerica i svojevrsno neprihvaćanje istine (rijekom Bosnom plutaju leševi – nemoguće!), potom brutalna realnost u okviru koje postaješ sudionik borbi, kopaš rovove, gacaš po blatu, smrdiš jer se ne pereš danima, očaj ubijaš u alkoholu… A sve to praćeno je nizom zanimljivih i snažnih epizoda s nekoliko vrlo živopisnih likova među koje, kao svojevrsnu antiratnu poruku, svakako treba svrstati srpskog vojnika, Roma, koji je prisilno regrutiran u srpsku vojsku i nakon što su ga članovi Veliborovog odreda uhvatili – ostaje s njima kao kuhar sve do zamjene zarobljenika.


Anatomija rata


»Rat je jezivo opijanje, pirovanje straha i ludila«, kaže u jednom trenutku autor koji to potvrđuje u niz navrata i to ne samo slikama muka i patnji ljudi, već i sudbine životinja u ratu da bi kroz te opise došao do slika surovog uništavanja svega i svačega nazivajući to tužnom anatomijom rata. Ta je, pak, anatomija to bolnija što su u njezinoj srži, u slučaju ovog rata, mržnje nastale na temelju nacionalne, vjerske i političke pripadnosti. »Zemlja je zemlja. Samo budale mogu zemlju zvati domovinom«, oštar je Čolić koji tu sarkastičnost i oštrinu iskazuje u niz navrata, bilo da je duhovito ciničan (»Dok oni traže Veliku Srbiju, ja tražim veliko pivo«) ili bolno sarkastičan kad govoreći o kulturi, posebno kulturi čitanja na balkanskim prostorima zaključuje – »Tamo gdje nema knjiga, lako je ubaciti domoljublje.«


Velibor Čolić odličan je pripovjedač koji priča pitko, tečno i razumljivo kroz kratke i jednostavne epizode od kojih svaka nosi neku svoju poruku. Opise radnje prati iznošenje njegovih razmišljanja, komentara i zaključaka koji svoju težinu imaju i u tome što ih iznosi čovjek koji je sve to proživio i doživio pred gotovo pa tri deseljeća, što znači da nije riječ o prvim i odviše emocionalnim dojmovima, već o proživljenim i proanaliziranim iskustvima. Upravo stoga njegov će junak, ili on sam, svejedno je, u završnom dijelu knjige nakon što napokon stekne pravo na francusko državljanstvo, odlučiti da između mogućnosti da ima dvojno državljanstvo – francusko i BiH – odabrati samo jedno – francusko.


Književni rad


Prije rata u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.) Velibor Čolić objavljuje u mnogim časopisima za, tada, mlade pisce: Oko (Zagreb), Lica (Sarajevo), Naši dani (Sarajevo), Polja (Novi Sad), Quorum (Zagreb), Polet (Zagreb), kao i dvije knjige: »Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad« (roman, Quorum, Zagreb, 1987.) i »Odricanje svetog Petra« (priče, Quorum, Zagreb, 1990.). U izbjeglištvu u Francuskoj, bez prethodnog objavljivanja na maternjem jeziku, prevedena su mu na francuski (prevodilac: Mireille Robin) i objavljena sljedeća veoma zapažena i originalna djela: »Les Bosniaques« (»Bosanci«) – priče, Galilée, Pariz, 1993., džepna izdanja iste knjige 1994., 1996. i 2000.; »Chronique des oubliés« (»Kronika zaboravljenih«) – priče, La digitale, Quimperle, 1994., džepno izdanje 1996.; »La vie fantasmagoriquement brève et étrange d’Amedeo Modigliani« (»Sablasno čudan i kratak život Amadea Modiglianija« – roman, Le serpent a plumes, Pariz, 1995., džepno izdanje 2005.; »Mother Funker« (roman), Le serpent a plumes, Pariz, 2001.; »Les ténèbres denses de la mémoire« (»Guste tame sjećanja«), La Nuit Myrtide, Lille, 2002.; »Perdido« (roman), Le serpent a plumes, Pariz, 2005.


Nakon punih 16 godina prvi put ponovo objavljuje na maternjem jeziku. Roman »Kod Alberta« objavljuje 2006. u nakladi Ljevak iz Zagreba, čiji je urednik Edo Popović. Potom slijede djela »Mother Funker«, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.; »Emigrantska mantra«, Meandar Media, Zagreb, 2021.; »Autoportreti s damama«, VBZ, Zagreb, 2023. te »Rat i kiša« (VBZ, Zagreb 2025.).