HR Radio Rijeka

Novinarka Matea Krmpotić: "Volim kada prepoznaju moj glas ili neku moju dobru priču"

Marko Dobrecović

Foto Nikola Blagojević

Foto Nikola Blagojević

Svi mi koji radimo ovaj posao imamo određenu dozu samopouzdanja, no moramo jako paziti da to ne preraste u egotrip



U prvom ovogodišnjem broju televizijskog priloga, u osvit zore nove 2026. godine, donosimo intervju s kolegicom kojoj ranojutarnji osviti nisu strani pojam.


Matea Krmpotić dugogodišnja je novinarka riječkog dopisništva Hrvatske Radiotelevizije kao i HR Radio Rijeka. Javljanja za Dobro jutro, Hrvatska, donošenje kvarnerskih vijesti u informativnim minutama HRT-a, ali i vođenje radijskog programa i uređivanje vijesti ono je po čemu gledatelji i slušatelji prepoznaju vještu novinarku.


U eteru i kadru Matea se snalazi podjednako dobro, a u srdačnom razgovoru dotakli smo se brojnih pojedinosti njezinog novinarskog posla.





Postoji taj jutarnji segment u vašoj radnoj svakodnevici. Jutarnji „prime time“ u javljanjima za „Dobro jutro, Hrvatska“ i smjenama na radiju. Jesu li jutra vaša najaktivnija radna razdoblja i jeste li se navikli na buđenja puno prije zore?


Možeš li se na to ikada naviknuti (smijeh)? Vrlo je izazovno, pogotovo kada si spavalica. U tom segmentu posla, jako je teško skupiti osam sati sna. Jutarnji period je najizazovniji i najviše posla ima u jutarnjem programu, kako na televiziji, tako i na radiju. Naviknula sam se na taj tempo. Kada se moraš šminkati oko 4.45 sati, taj dan uvijek budem malo umornija i tražim izgovor da popodne mogu ubit’ oko.


Uz jutarnje smjene na radiju, koje počinju u 6 sati i u 10 sati, javljanja za Dobro jutro radimo između 7 i 9, stoga volim tijelo pripremiti i mozak razbuditi. Ne volim doći u zadnji čas, a ponekad treba vremena za stići na lokaciju javljanja. Ako se javljam s Učke u 8, ne mogu spavati do 7 sati.



 


Govoreći o tome, vaš kolega „dobrojutrić“ Krešimir Volarević kaže da se bezuspješno odvikava od kave, a da će se valjda naspavati u mirovini.


Kave se odreći neću nikada! Ja sam veliki kofeinski ovisnik, ali i ljubitelj kave. Moj prvi kontakt s jutrom je kofein – probudim se, otvorim oči, operem zube i skuham kavu! Znam da bi sada netko rekao: „Ali, znaš, to ti baš nije zdravo“, no neću se kave nikada odreći. Što se tiče spavanja, sada to malo smiješno zvuči, no, zbog prirode posla, godinama sam vježbala odlaziti ranije na spavanje uz zvukove oceana. Nakon tri-četiri godine uspjelo mi je usvojiti naviku ranijeg odlaska na spavanje. Ja sam rana spavalica i najkasnije sam do 22 u krevetu.



Što kažu vaši ranojutarnji sugovornici kada ih u sedam ujutro dovedete pred kamere (smijeh)?


Volim reći da kada zovem kolege iz raznih riječkih institucija s kojima dugo surađujemo, padne im roleta na oči jer znaju da ih zovem za nešto što će biti ujutro (smijeh). Njihov odgovor s druge strane slušalice bude: „Matea, samo mi reci kada.“ Onda ja odgovorim: „7.45!“, a s druge strane uslijedi dugosilazni: „Ajmeee!“ Šalim se, naravno, ljudi koji predstavljaju neku instituciju ili događaj rado se odazovu u naš program i na tome sam im zahvalna, no većini sugovornika nije lako kada je termin tako rano.



Koja vam je najdraža, a koja najteža pojedinost tijekom obavljanja novinarskih zadataka?


Često sam odgovarala da radio volim više od televizije i to je uistinu tako, no kod televizije mi je najdraža jedna od njezinih najtežih formi, a to je javljanje uživo. I na radijskom i televizijskom poslu najčešće sam u programu uživo, rijetko kad snimam emisiju unaprijed, i zato volim taj segment i na televiziji. S druge strane, najteže mi padaju one forme pri kojima moram čekati – čekati izjave političara, trčati za njima ili čekati nekakvu odluku institucije. To mi je najmrskiji, ako tako smijem reći, dio televizijskog posla. Volim kadar i voljela bih se jednog dana okušati u vođenju televizijske emisije, a to je i jedina novinarska forma koju još nisam odradila.


 


Prateći vaš rad u eteru i kadru, vidim da kroz poslovnu svakodnevicu obrađujete brojne teme; od školstva, gradskih i komunalnih (ne)prilika, Riječkog karnevala koji je sam po sebi jedna velika tema… kako pristupate tolikoj sveobuhvatnosti ili, bolje rečeno, kako na tebe djeluje to da vam radni dan nije isti?


Novinarski posao niti jedan radni dan nije isti. Godinama sam se bavila teškim i provokativnim temama i teškim ljudskim pričama. Moja prva radijska autorska emisija ProVox trenutno je na pauzi. Moram priznati da me takav aktivizam, ako smijem tako reći, psihički umorio, stoga sam trenutno na pauzi s tom emisijom. I dalje se bavim takvim temama, samo u drugim oblicima.
Uživam što moji radni dani nisu isti. To što se moj dan sastoji od različitih tema nije lako i mozak treba raditi kada moram odraditi televizijsko i radijsko javljanje jedno za drugim. Volim adrenalin i paše mi taj bućkuriš koji me čeka za radnog dana.


 


Koliko vam je, u novinarskim počecima, trebalo da pohvatate imena i uloge lokalnih političkih, poduzetničkih i inih scena?


Joj, nikada neću zaboraviti kada sam na jednoj konferenciji koju sam moderirala, proteklog župana prekrstila u Goran Komadina, naravno apsolutno znajući tko je i čovjek i na kojoj je funkciji, no u trenutku nepažnje i uslijed programa koji se mijenjao, ispao je Goran. Danas, nakon toliko godina što se bavim novinarstvom, znam ih skoro sve. Pogotovo treba paziti u svijetu političara i njihovih funkcija; odjel za ovo, zavod za ono… Nakon toliko godina što surađujem i s tim ljudima, nadam se da se više neće ponoviti „Goran Komadina“.


 


 


Preko deset godina radite u novinarstvu; televizija, radijske kontakt emisije gdje vas slušatelji manje ili više doživljaju njihovom, vođenje raznih javnih i ostalih događaja, stoga koliko ste popularni? Prepoznaju li vas na ulici, u pekarama… Jeste li imali taj segment prepoznatljivosti?


Najdraže mi je kada me prepoznaju po glasu! A to se događa gotovo pri svakoj vožnji taksijem. I to mi je puno draže nego kad mi kažu: „Vidio sam te na televiziji.“ Kad na televiziji vidiš novinarku koja se javlja u tvom gradu, logično je da ćeš je zapamtiti kao „Ženu koja se javlja u Dobro jutro, Hrvatska“. No, kada te vozač taksija, koji svakodnevno sluša radio, prepozna po glasu i kaže: „Ma jel’ to Matea s radija“, to je jako lijepo. Usto, Radio Rijeka ima Tik Tok profil! Mi smo se modernizirali uslijed toga što je to bilo potrebno i nužno zbog generacije koja danas više ne sluša radio. Na taj profil kolege objavljuju isječke našeg posla i nešto što radimo. Jednom mi je u autobusu prišao dječak od 12 godina koji me prepoznao kao Mateu Krmpotić s radija. Iznenađena pitala sam ga zar on sluša radio, no rekao mi je da me prepoznao s Tik Toka. Tu sam shvatila da su nove generacije posve na društvenim mrežama i da je dobro da smo otvorili svoj profil.
Svi mi koji radimo ovaj posao imamo određenu dozu samopouzdanja, no moramo jako paziti da to ne preraste u egotrip. Volim kada prepoznaju moj glas ili neku moju dobru priču koju su zapamtili slušajući ju.


 


Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?


Savjet koji mi je ostao urezan zauvijek i kojim se vodim svaki dan u poslovnoj svakodnevici je savjet mog tate koji nije novinar, dapače daleko od toga. U mojim počecima rekao mi je: „Nikada se neće dogoditi da ćeš se svima sviđati. Zapamti da ćeš uvijek imati 50 % ljudi kojima si super i 50 % ljudi koji će okrenuti radio stanicu kada te čuju.“ To je moment o kojem razmišljam gotovo svaki dan kada ulazim u eter i kada mislim da sam napravila super emisiju; jesam, ali za 50 % ljudi.



Kako opisujete prošlu poslovnu godinu i čemu se nadate u novoj?


Opisujem ju kao dobru poslovnu godinu u kojoj je došlo do mojih osobnih promjena. Nikakvi potresi na privatnom planu tu nisu bili, već pri pristupu u radu. Odmaknula sam se od bavljenja teškim temama na tjednoj razini koje sam znala nositi doma pa su me i psihički umarale. I zadovoljna sam što je tako. U novoj godini nadam se većoj plaći, voljela bih ostati u vrućoj riječkoj stolici i da bude slično sa što manje potresa. Želim si 2026. godinu koja će biti barem ista, ako ne može biti bolja od 2025. Nadam se i nekim dobrim pričama i uzbudljivim javljanjima – da utažim adrenalinsku ovisnost.


 


I za kraj, kada ne proizvodite televizijske program, uz kakve se sadržaje opuštate ispred malih ekrana?


Najčešće slušam glazbu, no pred malim ekranima najradije gledam kvizove. „Potjeru“ i „Superpotjeru“ jer su brze i dinamične, dok mi je „Tko želi biti milijunaš“ prespor pa njega nešto rjeđe gledam. I gledam Martinu Validžić jer smatram da jako kvalitetno radi svoj posao; uživam u njenim putovanjima, u njenom talentu i idejama. Njezine emisije najčešće gledam na HTV-u.