Iza imena Anaya Sorgin »krije se« Nina Petrović, Puljanka koja je nedavno objavila zanimljivu knjigu intrigantnog naslova »Sablasni i začarani hoteli« s podnaslovom »Potencijali razvoja mračnoga turizma«, što je bio i povod za razgovor s ovom mladom, ambicioznom Puljankom.

POVIJEST, PRIČA, ENERGIJA

Kako je krenula ideja o istraživanju priče o mračnim hotelima?

– Priča, tj. ideja o pisanju ovakvog priručnika koji spaja kulturni i mračni turizam s hotelijerstvom započela je 2017. godine u sklopu predavanja kolegija koji je tada bio obvezan na studiju Kulture i turizma na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli pod nazivom »Specijalizacija hotelijerstva kulturnog turizma«. Kada sam ušla malo dublje u problematiku tematskih hotela, shvatila sam kolika je raznolikost i posebnost među njima. Hotele uglavnom doživljavamo kao smještajne objekte koji nam, eto, služe kao prenoćište, međutim, hoteli su puno više od toga. Svaki hotel ima svoju povijest, svoju priču i energiju, a istraživanja pokazuju kako posljednjih desetljeća sve su više traženi upravo tematski hoteli, koji osim standardne ponude, nude »ono nešto više, ono po čemu se uzdižu iz konkurencije«. U dugačkom popisu u sklopu predavanja spomenuli su se »sablasni hoteli« (engl. haunted hotels). Budući da se već duži niz godina bavim proučavanjem narodne tj. usmene književnosti, nije trebalo dugo da se rodi ideja mog budućeg magistarskog rada na temu »Kulturno-povijesne građevine i Storytelling u hotelijerstvu« jer upravo je ta tema ona koja, u mom slučaju, spaja strast, hobi i profesiju. Ako uzmemo u obzir da sam i na prvom preddiplomskom i diplomskom studiju Kroatistike odslušala niz kolegija na temu kulturno-povijesne baštine, nekako je logičan slijed bio na drugom po redu fakultetu odaberem temu koja spaja te dvije struke. Kada sam mentorici kazala ideju naslova i temu budućeg rada, bila sam upozorena da je literature na hrvatskom jeziku o tome jako malo. Međutim, to me nije spriječilo.

Iza pseudonima Anaya Sorgin krije se Nina Petrović
Foto Osobna arhiva

Dapače, to je bio izazov za mene i samo još jedan pokazatelj da sam na pravom putu. Vrlo brzo sam uvidjela da je zaista literature malo jer je mračni turizam kod nas još u povojima. Pisanje rada je bio vremenski dug poduhvat jer sam većinu literature našla samo na engleskom i španjolskom jeziku. Nesretne, koronom pogođene 2020. godine uspješno sam pred komisijom obranila rad, i na njihov upit da razmislim o proširenju teme, priznajem, ostala sam zatečenom. Iako se od malih nogu bavim kreativnim pisanjem proze i poezije, nikad prije nisam razmišljala o stručnoj literaturi. No, svako zlo za neko dobro. Koliko god je godina lockdowna bila godina koju želim zaboraviti, s druge strane, nudila je pregršt slobodnog vremena i samorefleksije. Malo po malo, od početnog magistarskog rada od 80-ak stranica, unutar šest mjeseci nastala je knjiga od 240 stranica. Istraživajući, naišla sam pregršt primjera tematskih »sablasnih« hotela diljem svijeta. Uz to, sve sam to spojila s »mračnom« literaturom, mračnim turizmom i hotelima. Taj je višemjesečni posao pisanja iznjedrio knjigom pod nazivom »Sablasni i začarani hoteli kao potencijali mračnoga turizma« koja je, na moje ugodno iznenađenje – kao novitet na našem tržištu, odlično prihvaćena kod publike i kritike.

Duh Merlinke

Je li to više mit, ili takvi hoteli postoje i oko nas?

– Kad pričamo o »sablasnim i začaranim hotelima« cjelokupna se tema vrti između povijesti i zbilje, realnih povijesnih događaja i fikcije te se, kao zaseban kulturno-turistički proizvod uz pomoć marketinškog miksa, nudi kao posebna turistička ponuda. Kao što je navedeno prije, svaki hotel ima svoju povijest, svaka građevina priča svoju priču i ima svoju dušu. U mnogim se hotelima odvijaju ljudske drame, smjehovi i veselja, ali isto tako i pokušaji ubojstava, razbojstava (i samoubojstava), a u tom kontekstu treba spomenuti da mnogi hoteli nemaju sobu s brojem 13. U nekim slučajevima, oni koji se bave promidžbom hotela taj su potencijal lukavo iskoristili u marketinške svrhe odnosno uzdizanja iz konkurencije. Najlakše je te priče pojednostaviti uz primjere. Meni osobno, najbolji primjeri za to su Stanley hotel u Coloradu i hotel Roosevelt u Los Angelesu. Stanley hotel uspješno je promoviran i »gurnut« na tržište zbog činjenice da je najuspješniji horor autor današnjice – Stephen King 70-ih godina boravio u njemu i koji ga je navodno nadahnuo na pisanje svoje uspješnice – romana »Isijavanje«. To je hotelu priuštilo toliku popularnost da i danas nudi posebne tematske ture unutar hotela za najmlađe (i one starije) koje pričaju priče o Kingu, njegovom romanu, a sve je to potpomognuto specijaliziranim vodičima koji na vrlo kreativan način rade svoj posao, kombinirajući književnost, mistiku i boravak slavne ličnosti. Drugi spomenuti primjer – Roosevelt hotel – osim što je hotel visoke kategorije i luksuza, njegovu specifičnost veliča »duh plavuše« koji slobodno šeće hotelskim hodnicima, nestaje pred očima prestravljenih gostiju i osoblja a riječ je – ni više ni manje – nego o nemirnom duhu Marilyn Monroe, koja je zaista boravila u tom hotelu pune dvije godine, kad je bila na vrhuncu svoje karijere. Mnogi posjetitelji i »lovci na paranormalno« odlaze odsjesti u hotel samo kako bi doživjeli susret s »drugom, nema nepoznatom, neopipljivom«, stranom. Ako bolje pogledamo, oba slučaja imaju nešto zajedničko: nebitnost činjenice je li se nešto zaista dogodilo, nitko ne sumnja u postojanje duhova ili susreta s paranormalnim. Objekt je tražen od gostiju, uspješno promoviran, broji se zarada, a tu ne treba nikako izostaviti ogromnu ulogu pripovijedanja u turizmu.

BLIJEDA EUROPA

Ima li toga i u Puli i Istri?

– Nažalost, mračni turizam je na našim područjima još uvijek u povojima. U Hrvatskoj, pa i u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni ima puno potencijala i mogućnosti, ali, trebam priznati, da su ti potencijali neiskorišteni. Tijekom svog istraživanja uočila sam još nešto: koliku god Europa imala bogatu povijest i naslijeđe u usporedbi s Amerikom – Europa je tek blijedi primjer potencijala. Kako volim u šali reći, Amerikanci od ničeg stvore nešto, dok mi, iako imamo potencijala svugdje, kao da ne znamo što bismo s time. Oni su toliko išli daleko s time, da su osnovali službeni program Nacionalnog fonda u očuvanju povijesti u svrhu prepoznavanja i održavanja povijesnih građevina (Historic hotels of America), a taj je registar do 2020. godine brojao 300-tinjak takvih građevina koje spajaju baštinu i hotelsku ponudu posebne namjene. I tome govori jedno malo poglavlje u knjizi.

Što reći o Hrvatskoj? Potencijala ima. Prisjetimo se samo lokalne predaje iz Kringe o prvom »vampiru« zabilježenom imenom i prezimenom – Jurju Grandu. Možda jednostavno nismo spremni na iskorak i prezentaciju te priče u turističke svrhe, vidjet ćemo što budućnost donosi. Što se ostalih krajeva Hrvatske tiče, Zagreb i okolica se sve više otvaraju prema dark turama, a neke od njih inspirirane su djelima Marije Jurić Zagorke, što je odličan spoj književnosti, turizma i kulture. Kao primjere dobre prakse istaknula bih i Varaždin koji svake godine nudi sve više tura koje ulaze u mračni turizam i Istru Inspirit – višestruko nagrađivani projekt doživljajnog turizma koji obogaćuje kulturno turističku ponudu poluotoka oživljavanjem povijesnih događaja na autentičnim lokacijama, kroz uprizorene istarske priče, mitove i legende. Međutim, ponovno naglašavam – Istra, kao i Hrvatska, mogu ponuditi puno više, a to zahtijeva veliki rad, interes i sinergiju institucija na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini. To je velik posao, ali ne i nemoguć.

Povijesni hotel Stanley navodno je inspirirao Stephena Kinga da napiše horor-roman »Isijavanje«

Koja je najnevjerojatnija priča na koju ste naišli tijekom proučavanja?

– Najnevjerojatnija priča na koju sam naišla jest zasigurno ona o Prypyatu i Černobilu. Budući da ljudska znatiželja ne poznaje granice, od 2012. godine na ovamo, upravo Prypyat bilježi sve veći broj turističkih posjeta, a ture koje turističke agencije organiziraju zasigurno spadaju u one najcrnijeg spektra kad govorimo o mračnom turizmu. Zašto? Zato što posjetitelji prilikom posjete Zoni isključenja moraju nositi duge hlače, majice ili jakne dugih rukava te zatvorene čizme ili cipele, a prije same odluke o putovanju, potrebno je potpisati dva dokumenta. Jedan je potreban lokalnoj upravi, a drugi turističkoj agenciji koja sadržava izjavu o odricanju od odgovornosti za slučajeve kontaminacije. Nadalje, svi posjetitelji dužni su proći kroz stroj za utvrđivanje razine kontaminacije i radijacije u tijelu. Drugim riječima, svaki posjetitelj riskira vlastiti život kako bi bio sudionikom mračnoga turizma i kako bi osjetio »posebnu adrenalinsku avanturu«. Osobno, ne bih se upustila u takvo nešto. Iako sam velika ljubiteljica mračnoga turizma, ostajem pri mitovima i legendama, a ovakve ture prepuštam onim hrabrijima.

Pet godina u »ladici«

Najveće poteškoće s kojima ste se susreli?

– Kad je o poteškoćama riječ, u procesu stvaranja ove knjige, navela bih nekoliko manjih i one veće. Manje sam zapravo već spomenula: od nedostataka literature na tu temu na našim tržištima, do adekvatnog prevođenja sa stranih jezika, a sve sam to radila isključivo sama, potaknuta vlastitom voljom i entuzijastom. Kad ne bi bila sigurna u neki prijevod stručnih termina ili fraza, zamolila bih za pomoć prijatelje i kolege – diplomirane angliste – koji su mi nesebično uskočili u pomoć svaki put. No, to su sve bili oni manji, »slatki problemi« s kojima se, više ili manje, svaki autor susretne. Nije bio problem nastanak tj. pisanje same knjige, već je problem nastao kad je knjiga bila napisana, lektorirana, pregledana od recenzenata i nekolicine stručnjaka. Problem su bile financije tiskanja. Naime, knjiga obiluje fotografijama, grafikonima i tablicama. Ako bih maknula fotografije, to ne bi bilo to. Kako pisati o hotelu, a pritom čitatelju ne ponuditi vizualni primjer istog? Kako predočiti rezultate istraživanja ako čitatelj nema uvid u grafički prikaz istog? Kako crno-bijelo istaknuti naslove, podnaslove od glavnih tema? Besmisleno. Iako bi takav način tiskanja knjige bio nešto jeftiniji, to jednostavno nije bilo ono što sam željela. Dugo sam se raspitivala o cijenama, uslugama izdavačkih kuća i svaka je ponuda meni osobno, »malom građaninu i nepoznatom autoru«, bila previsoka. Godine 2020. bilo je teško naći posao, a čak i onaj kratkotrajni sezonskog karaktera koji sam našla bio je nedostatan da pokrije taj trošak. Ipak, sačuvala sam dokument, pospremila ga u poseban folder i rekla sama sebi: »Ovdje nije kraj!«. Godine su tekle, polako smo se počeli oporavljati od lockdowna, turizam se vratio na staro, a ja nisam ni u jednom trenutku posustala. Zimi sam radila jedan posao, a u sezoni kombinirala i po tri posla paralelno i većinu zarade poput hrčka odvajala na stranu. Ove godine napokon sam uspjela uštedjeti traženi iznos, ponovno pretraživala internetski izdavačke kuće i stupila u kontakt s malom zagrebačkom izdavačkom kućom Diligo Liber. Nakon šest mjeseci korigiranja, izmjena, lekture i dogovaranja oko grafičke obrade naslovnice – 100 primjerka knjige napokon je bilo u mojim rukama. Napomenula bih da je knjiga izdana pod pseudonimom Anaya Sorgin, a čemu pseudonim – to ostavljam da saznate na promocijama knjige koje se nižu.

Što biste poručili za kraj razgovora?

– Voljela bih da čitatelji ne steknu dojam »žrtve«, kad je riječ o procesu stvaranja ove knjige. Baš upravo suprotno, poanta je da steknu dojam »borca koji se ne predaje tako lako«. Osim što su »Sablasni i začarani hoteli« odlično prihvaćeni kao novitet na našem tržištu, radim na još dva književna projekta: prvi će govoriti o književnom (literarnom) turizmu, a drugi spada pod proznu beletristiku – romanu detektivskog, kriminalističkog, religioznog i fantastičnog žanra smještenog u srcu Istre. Gledajući unazad pet godina onu nesigurnu ženu bez stalnog zaposlenja kojoj su sva vrata zatvorena, ne mogu se ne osmjehnuti jer tih pet godina izgradio me kao novu osobu, koja se puno hrabrije suočava s izazovima i preprekama na putu. Ne samo da se promocije nižu, da imam neizostavnu medijsku podršku, nego sam na tom putu upoznala nekolicinu ljudi koji su mi s vremenom postali i veliki prijatelji, a to smatram najvećim blagom koje čovjek može imati. U proljeće sam i otvorila vlastiti obrt za turističko vođenje. Završila bih savjetom za one sve one koji se bave ili žele okušati u bilo kojem umjetničko–kulturnom projektu: nemojte se razočarati ako vaš potencijal nije isprva prepoznat, ukoliko nemate dovoljno sredstava da biste financirali vlastite ideje i sl. Pohranite negdje, sačuvajte svoje blago, to svoje »dijete«, radite na toj ideji i ono što je najbitnije – nikad nemojte prestati vjerovati u sebe.