Dijalektička napetost unutar lutke sastavljena je od dva različita elementa: od apstraktnog elementa likovnosti i od naturalističkog elementa oživljavanja nežive tvari.

Zajedno ostvaruju to čudo koje se naziva ‘oživljenom tvari’. Upravo ta dijalektička napetost unutar lutke, to združivanje ‘naturalističnog’ i ‘apstraktnog’, mrtve tvari i živoga svojstva, jedinstvena je u estetskoj funkciji lutke i lutkarskog kazališta, te ta osnovna napetost unutar lutke za lutku, prema Urošu Trefaltu, predstavlja osnovni princip znakova lutkarskog kazališta«, kazala bi u svojoj, na 30. Reviji lutkarskih kazališta nedavno predstavljenoj knjizi »Revije lutkarskih kazališta, 1996. – 2024.« izv. prof. dr. sc. Maja Verdonik, dok bi u svojoj, također na 30. Reviji lutkarskih kazališta predstavljenoj knjizi »Prostor nedovoljno iskorištene slobode – Sto godina lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj« doc. dr. sc. Igor Tretinjak za lutkarsko kazalište istaknuo kako se ono shvaća »kao izraz koji se kontinuirano mijenja i širi te su zastupljene predstave s naglaskom na animaciji neživog, odnosno nesamostalnog tijela ili njegova dijela te na suigri različitih elemenata igre«, a obje se predstavljene knjige bave lutkarskom umjetnošću, pridonoseći razumijevanju lutkarstva kao potentnog umjetničkog sustava koji obuhvaća različite poetike i generacijski različitu publiku.

Istražujući razvoj, estetske mijene i granice lutkarskog izraza tijekom sto godina, Tretinjakova knjiga sagledava lutkarstvo za odrasle kao prostor umjetničke slobode i eksperimenta te ga razmatra kao sustav znakova u mijeni, onoga u čijem je središtu ideja lutke kao sredstva za izražavanje i onih složenijih tema, čime se ruši stereotip o lutkarstvu kao predominantno, to jest isključivo dječjoj umjetnosti.

Vitalnost lutkarskog izraza

Autorica Verdonik s druge strane u svojoj knjizi sustavno bilježi i analizira riječku Reviju lutkarskih kazališta, dugogodišnju manifestaciju koja objedinjuje nacionalnu i međunarodnu produkciju, koja svojim programom koji uključuje predstave od onih za najmlađe do onih namijenjenih odraslima, ističe raznolikost poetika, tehnika i koncepata koji potvrđuju vitalnost i širinu samog lutkarskog izraza.

Knjiga »Revije lutkarskih kazališta Rijeka, 1996. – 2024.«, istaknula je uvodno njezina autorica izv. prof. dr. sc. Maja Verdonik s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, »od 1996. godine pruža uvid u presjek suvremene hrvatske i svjetske lutkarske produkcije dovodeći u Rijeku brojne predstave lutkarskih kazališta i kazališta za djecu i mlade iz Hrvatske i iz inozemstva«, stoga se radi o »manifestaciji koja predstavlja iznimno važan kulturni događaj u životu grada Rijeke i šire«.

Iako sam naslov knjige Maje Verdonik, »Revije lutkarskih kazališta Rijeka, 1996. – 2024.«, govori prof. dr. sc. Kristina Riman, jedna od recenzentica knjige, »sugerira da se radi o kronici koja nudi pregled događanja na Revijama lutkarskih kazališta u protekla tri desetljeća, treba naglasiti da u njoj autorica temeljito analizira značaj riječke lutkarske revije u kontekstu razvoja kako hrvatskog, tako i europskog lutkarstva«.

– Valja reći da je knjiga prof. dr. sc. Maje Verdonik »Revije lutkarskih kazališta Rijeka, 1996. – 2024.« iznimno vrijedna znanstvena monografija koja nije namijenjena samo istraživačima lutkarstva i teatrologije, već i profesionalcima u kazališnim krugovima, studentima umjetnosti, odgoja i obrazovanja, ali i svima koji žele produbiti svoje znanje o lutkarskoj umjetnosti, ističe Riman.

Knjiga je, govori autorica Maja Verdonik, »svojevrstan nastavak prethodnih istraživanja djelovanja Gradskoga kazališta lutaka Rijeka, čiji su rezultati objavljeni u knjigama ‘Gradsko kazalište lutaka Rijeka (1960. – 2010.)’ i ‘Lutkarski žanrovi na sceni Gradskoga kazališta lutaka Rijeka i suvremeno hrvatsko lutkarstvo (2011. – 2019.)’, s obzirom na to da je upravo iz ovog Kazališta potekla i ostvarena zamisao o svakogodišnjem održavanju Revija lutkarskih kazališta u Rijeci«.

– Sretnom okolnošću knjiga »Revije lutkarskih kazališta Rijeka, 1996. – 2024.« izlazi u godini održavanja jubilarne, tridesete Revije lutkarskih kazališta.

Stoga se rezultatima istraživanja povijesti ove manifestacije, objavljenim u knjizi, teži pridonijeti prepoznavanju lutkarskog kazališta kao važnog umjetničkog kazališnog izraza namijenjenog svim naraštajima publike, od najmlađih gledatelja do gledatelja odrasle dobi. U knjizi su komparativnom književno-teatrološkom metodom, u kronološkom slijedu, analizirane predstave izvedene na Revijama počevši od prve Revije, održane 1996. godine, do zasad posljednje Revije, održane 2024. godine.

Cilj istraživanja i analize bio je sagledati cjelovitu sliku karakteristika predstava izvedenih tijekom Revija, koja ujedno odražava bitne karakteristike suvremenog hrvatskog lutkarstva u kontekstu europskog i svjetskog lutkarstva, kaže sama autorica.

Proces rada

Glede prikupljanja podataka, Verdonik govori kako je Reviju pratila »gotovo od samih početaka«, a redovito je prikupljala »kritičke osvrte naših eminentnih kazališnih kritičara – od starije generacije, poput Dalibora Foretića i Marije Grgičević, pa sve do suvremenih autora kao što su Olga Vujović, Igor Tretinjak i Kim Cuculić« – čiji su tekstovi, iako se nije uvijek slagala s njihovim mišljenjima, bili dragocjeni izvor pouzdanih podataka i uvida o predstavama.

Uz to, redovito je pratila i »kazališne portale poput Kazaliste.hr, Kritikaz.com i Vijenca, kao i osvrte objavljene u Novom listu«.

Sama knjiga, pojašnjava recenzentica Riman, podijeljena je »na nekoliko tematskih cjelina koje čine složenu, interdisciplinarnu analizu fenomena lutkarstva«.

– Poglavlje Suvremeno kazalište lutaka i kazalište živog glumca postavlja teorijski okvir za razumijevanje lutkarske umjetnosti, a koje podrazumijeva evoluciju lutkarstva i njegovu kompleksnu interakciju s kazalištem živog glumca.

U poglavlju Lutkarsko kazalište za djecu, lutkarstvo i dječja književnost istražuje se duboka povezanost lutkarske umjetnosti s različitim književnim vrstama namijenjenima djeci.

Posebna pozornost posvećena je dječjim igrokazima kao idealnom predlošku, ali analizira se i prilagodba bajki, poezije i slikovnica lutkarskom mediju.

Poglavlje Lutkarski festivali, smotre i revije u Hrvatskoj donosi iscrpan uvid u bogatu hrvatsku festivalsku scenu i njezinu ulogu u promicanju i inovaciji lutkarske umjetnosti.

Centralno poglavlje knjige nosi naslov Revija lutkarskih kazališta Rijeka, 1996. – 2024. U njemu autorica detaljno analizira razvoj, repertoarne smjernice i utjecaj riječke Revije, koja je, od svog pokretanja 1996. godine, postala ključna točka okupljanja, promovirajući različite lutkarske estetike i tehnologije animacije, kazuje Riman.

Za predstavljanje dviju teatroloških knjiga bio je velik interes / Foto Nikola Blagojević

U razgovoru s recenzenticom autorica se dotaknula inspiracije za pisanje same knjige, koja je nastala na temelju dugogodišnjeg praćenja Revije lutkarskih kazališta, izvora kojima se služila prilikom pisanja i teškoća koje su pratile taj (dugotrajan) proces, odnosa dječje književnosti i lutkarskih predstava koje nerijetko nastaju na temelju književnog predloška, zatim vrsta dječje književnosti koje imaju dodirne točke s lutkarskom (slikovnica, fantastična priča, dječji roman), kao i posebno važne teme o ciljanoj publici lutkarskih predstava, jer nerijetko se o lutkarskim predstavama – usprkos lutkarstvu za odrasle i doživljajnom kazalištu za bebe i djecu do tri godine – misli kako su one poglavito za djecu.

Uz to, autorica knjige dotaknula se i drugih festivala lutkarskih predstava, poput Puppert Art festivala (1988.), UNIMA-e (2004.) i njihova značaja.

U tom se kontekstu, prema njezinim riječima, posebno ističe UNIMA, odnosno 19. svjetski kongres i prateći festival lutkarskih predstava iz cijelog svijeta, koji je »najveći kulturni događaj u Rijeci do tada, a možda i otada«, u kojemu su u vrijeme njegova odvijanja »sudjelovala kazališta iz cijelog svijeta«.

Povezanost lutkarstva i književnosti

Glede spomenutih vrsta dječje književnosti koje imaju dodira s lutkarskom, Riman pak u svojoj recenziji napominje kako »autorica ističe dječje igrokaze kao prirodan predložak za lutkarske predstave jer već u svojoj strukturi sadrže elemente scenske izvedbe i lutkarskog, koja obuhvaća tekst, likovnost, glazbu i glumu, bajke i fantastične priče, koje zahvaljujući svojoj mitološkoj i simboličkoj dimenziji, omogućuju bogatstvo vizualnih i dramaturških rješenja«, potom »slikovnice koje nude inspiraciju u vidu asocijativnog nizanja prizora i trodimenzionalnog slikovnog pripovijedanja«, a »dječji roman, zbog svoje česte realistične narativne strukture, može biti izazovan predložak za lutkarske predstave«.

Uz predgovor, dio sa zahvalama, bilješku o autorici i sažetak, knjiga Maje Verdonik koja broji 315 stranica podijeljena je u jedanaest poglavlja – Uvod, Suvremeno kazalište lutaka i kazalište živog glumca, Lutkarsko kazalište i dječja književnost, Lutkarski festivali i smotre u Hrvatskoj, Puppet Art’88 – festival prethodnik Revije lutkarskih kazališta, 19. Svjetski kongres UNIMA-e i prateći Međunarodni lutkarski festival, Revije lutkarskih kazališta, O predstavama izvedenim na Revijama lutkarskih kazališta u Rijeci prema književnim tekstovima i autorskim konceptima, Zaključak, Literatura i izvori te Teatrografija.

Uz knjigu koja skreće pažnju na važnost Revije lutkarskih kazališta, daje njezin pregled te se u uvodnome dijelu bavi suvremenim lutkarskim kazalištem i suodnosom lutkarskoga kazališta i dječje književnosti, u sklopu ovogodišnje jubilarne Revije predstavljena je i knjiga »Prostor nedovoljno iskorištene slobode – Sto godina lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj« autora doc. dr. sc. Igora Tretinjaka s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, koju je uz samog autora predstavila i teatrologinja Anđela Vidović.

Knjiga objavljena u izdanju Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa bavi se poviješću lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj, područjem koje je, kako je istaknuto, gotovo neistraženo, a rezultat je dopunjenog autorova doktorskog rada. Knjiga donosi šest razvojnih faza hrvatskog lutkarstva za odrasle te, osim povijesnog pregleda, sadrži i kritički odmak i refleksiju o estetskim, tehničkim i institucionalnim pomacima glede medija lutke.

Autor Igor Tretinjak i teatrologinja Anđela Vidović predstavili su knjigu o sto godina lutkarstva za odrasle / Foto Nikola Blagojević

A da lutka nije dobna, već estetska kategorija, istaknuo je, referirajući se na Zvonka Festinija, i autor u svojoj knjizi, podcrtavši tako »potrebu za distanciranjem lutkarskog kazališta od kazališta za djecu te upućivanjem na mogućnost obraćanja lutke svim publikama«.

– Smještanjem u čvrste okvire, lutkari su s jedne strane osigurali sigurnu publiku, no s druge su olako zanemarili njezin ekonomski samostalan dio – odrasle gledatelje, kojima su se sve rjeđe obraćali. Naglašenim usmjeravanjem prema dječjim publikama ujedno su utišali brojne mogućnosti lutkarstva, upisane u njega od samih početaka, ističe autor u knjizi.

Tradicija lutkarstva za odrasle

Govoreći o kontinuitetu lutkarstva za odrasle, autor je na samome predstavljanju knjige naglasio da, iako se nerijetko smatra kako je lutkarstvo za odrasle tek sporadično prisutno u Hrvatskoj, analiza pokazuje da ono nikada nije u potpunosti iščezlo, već se, prateći društvene i estetske mijene, ciklički javljalo.

Od 1920-ih do danas zabilježeno je tako više od stotinu predstava, čime se potvrđuje da lutkarstvo za odrasle ima vlastitu tradiciju, poetiku i evoluciju. Taj kontinuitet, naglasio je, nije uvijek bio institucionalno prepoznat; mnoge su predstave nastajale na marginama kazališnih sustava, u nezavisnim produkcijama, u studentskim i(li) amaterskim okvirima.

Na pitanje definicije lutkarstva za odrasle, koje je jedno od središnjih u samoj knjizi, autor ističe kako je svaka stroga definicija zapravo ograničavajuća, pa se radije koristi antidefinicijom, prema kojoj lutkarstvo za odrasle obuhvaća sve ono što nije isključivo namijenjeno djeci.

Drugim riječima, radi se o lutkarstvu koje otvara prostor višeslojnosti, simbolike i filozofskog propitivanja, u kojem lutka postaje metafora čovjeka, sudbine, društva.

Na razvoj samog lutkarstva u nas, kazao je, posebno su utjecale određene institucije, ustanove, kao i pojedinci koji su njegov oblikovali razvoj.

U prvom redu spomenuo je Rijeku i Zadar kao središta lutkarske inovacije. Naše Gradsko kazalište lutaka Rijeka, ocjenjuje, najjača je institucija još od 1960-ih (»danas je to daleko najjače lutkarsko kazalište i zaista odskače od svih ostalih«); zahvaljujući Berislavu Brajkoviću, kazalište je uvelo inovacije poput crnog teatra, kazališta predmeta i oslobađanja animatora od paravana.

Za otvaranje lutkarstva prema suvremenom izrazu i stvaranje repertoara za odrasle u Zadru tijekom 1990-ih godine neizmjerno je važan, govori, i Luko Paljetak, koji je s nevelikim brojem predstava napravio pomak, zatim su tu i druge predstave toga lutkarskog kazališta rađene u vrijeme rata poput »Judite«, »Muke svete Margarite«, »Don Quijotea«.

Autor Tretinjak u tom je kontekstu upozorio na manjak specijaliziranih lutkarskih redatelja, nedostatak institucionalne podrške (primjerice, Akademija u Osijeku još uvijek nema odgovarajuću kazališnu dvoranu), kao i ograničene mogućnosti nezavisnih družina koje teško dolaze do financiranja.

Iako nezavisna scena ima mnogo kreativnih pojedinaca, oni su nerijetko prisiljeni svoju energiju ulagati u organizacijski rad umjesto u umjetničko istraživanje.

Budućnost stoga vidi u nezavisnim družinama i suradnjama mladih umjetnika s europskim partnerima, upozoravajući pritom na to da nedostatak financija i hrabrosti ravnatelja kazališta sputava razvoj.

Uspoređujući situaciju s onom u Sloveniji, Tretinjak je istaknuo kako su ondje kazališta tehnički bolje opremljena, ali i to da Hrvatska unatoč tome ima bogatu tradiciju lutkarske inovativnosti i uvijek se iznova zna osloniti na međunarodne suradnje i iskustva.

– Naši su ravnatelji nedovoljno hrabri pa se u konačnici zadovoljavaju punim gledalištima. No, uvijek kada se malo umorimo, napravimo nekoliko iskoraka na krilima stranih redatelja. To danas radi jedino Rijeka, a nadam se da će se to promijeniti, napominje Tretinjak.

Problemi domaćeg lutkarstva

Unatoč bogatoj lutkarskoj tradiciji, Tretinjak upozorava na strukturni problem hrvatskog lutkarstva – novine nisu previše korištene.

Glede odnosa teksta, riječi i vizualnoga u predstavi, autor napominje kako je vizualnost ključna u lutkarskoj umjetnosti; kad se riječ povuče u drugi plan, predstava postaje inovativnija jer redatelji i glumci moraju pronaći nove načine komunikacije s publikom, odnosno nove načine izražavanja.

Upravo pomoću onog vizualnog sloja, predstava komunicira na univerzalnoj razini, a kako smatra, suvremeno hrvatsko lutkarstvo još uvijek često ostaje opterećeno tekstom i riječima, dok njegov snažan vizualni potencijal nije u potpunosti iskorišten.

Glede novina i otvaranja lutkarskog kazališta odrasloj publici autor kao favorita ističe autora Laryja Zappiju, koji je uvođenjem chata kao dramskog elementa u predstavu »Romeo i Giulietta« otvorio prostor digitalnog izraza u lutkarstvu.

Uz to, kao jedan od problema naveo je i preveliku sklonost institucija sigurnim i provjerenim naslovima, uz premalo hrabrosti za eksperiment i iskorake, istovremeno naglasivši važnost riječkog GKLR-a koje se, prema njegovim riječima, i danas ističe snagom produkcije i umjetničkom otvorenošću.

Također, autor je izrazio nadu da će nova generacija studenata, glumaca i redatelja s Akademije u Osijeku donijeti novi zamah hrvatskom lutkarstvu, otvarajući put prema suvremenim, hrabrim i vizualno snažnim predstavama koje će ponovo pokazati da lutka i kazalište predmeta mogu biti jednako živi i moćni mediji izraza kao i svaka druga umjetnička forma.

Knjiga autora Tretinjaka na temelju analize predstava, kazališta i autora istražuje različite razvojne faze, vizualne i dramske pristupe, te društvene i političke kontekste u kojima se lutkarstvo oblikovalo i mijenjalo.

U knjizi se prikazuje kako je domaće lutkarstvo prolazilo kroz različite umjetničke faze, od tradicionalnog dramskog izraza prema modernim i postdramskim oblicima, pri čemu se lutka postupno oslobađala svojih konvencionalnih uloga i prerasta u simbol, znak i nositeljicu značenja.

Autor povezuje hrvatske primjere s europskim lutkarskim i kazališnim trendovima te naglašava važnost vizualnosti, eksperimenta i umjetničke slobode u stvaranju suvremenog lutkarskog kazališta za odrasle.

Rezime Tretinjakove knjige

Uz Zaključak, Literaturu, Bibliografsku bilješku, Kazalo imena i Bilješku o autoru, knjiga koja broji 241 stranicu podijeljena je u šest poglavlja koja čine Uvod, Dramsko lutkarstvo s tek pokojim iskorakom u avangardu i neverbalnost (sastoji se od dijelova Visoko podignuta letvica, Avangardni pokušaji, Odmak od marionete uz povremeni bijeg od teksta te Rezime prve faze i dvadesetogodišnja crna rupa), Buđenje heterogenosti (obuhvaća Novo svjetlo Brajkovićeve tame, »Patchwork« likovi, Dvoskok u heterogenost i Rezime druge faze), Spiralni povratak tekstu (Između usporene pročišćenosti i postdramske gužve, Preko Artauda do znaka, Likovnjak koji obožava kazalište riječi, Glumac u svijetu lutaka, Politika i erotika kratkog daha te Rezime treće faze), Zlatno razdoblje lutkarskog kazališta za odrasle (uključuje Preuranjeni biser, Vjera u lutku, Igra s prostorom i vremenom, Umrtvljena vizualnost i Rezime četvrte faze), Slojeviti svijet predmeta i materijala (sastoji se od Pomirenje živog i neživog, Glumac pod cipelom i neanimabilnom lutkom, Od sjekire do »chata« i Rezime pete faze) te Aktualni trenutak — od eksperimenta do primjene (obuhvaća Propitivanje granica, Odnos u fokusu i Rezime šeste faze).