Još jednom zagrebačka publika imati priliku poslušati glazbenu umjetnicu Amiru Medunjanin. Bit će to sljedeće srijede u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog na završnom koncertu turneje koju je započela prošle godine s iste pozornice.

Bosanska Billie Holiday, jedna od najcjenjenijih interpretatorica sevdalinke današnjice, za ovaj susret odabrala je, uz nekoliko novih pjesama, uglavnom repertoar sa starim pjesmama koje dugo nije izvodila.

Nastavak sljedeće godine

Što vam znači ponovni nastup u »Lisinskom«, naime odatle ste krenuli na turneju po Hrvatskoj početkom godine?

– Dobro ste rekli. Započeli smo turneju u »Lisinskom« i, evo vidite, sad je red i da je okončamo za ovu godinu upravo na istom mjestu. Istinski se radujem što ćemo se moći ponovo družiti jer, moram reći, svaki je put čarobno i potpuno drukčije.

Naučila sam u »Lisinskom« napuniti baterije od silne energije i emocija koje se dogode na koncertu. Ovaj put pripremamo drukčiji program i nadam se da će se ljudima svidjeti. Naravno, jedva čekam izaći na pozornicu i sresti drage ljude, a onda i malo razgovora nakon koncerta. Bez toga noć ne bi bila potpuna.

Kakvi su dojmovi s turneje, naime svi vaši koncerti rasprodani su gotovo mjesecima unaprijed?!

– Po izlasku albuma krenula sam na promotivnu turneju i pokušala posjetiti što više mjesta u kojima prije nisam bila. Mislim da ćemo tako nastaviti i sljedeće godine. Cijeli je put bio kao lijep san.

Divni ljudi gdje god sam bila. Posljednji koncert održali smo u Belišću. Bio je to jedan od boljih koncerata ove godine i, da budem iskrena, bilo nam je svima prekrasno, voljela bih da smo malo duže ostali. Ali, bit će prilike uskoro.

Publika u Hrvatskoj vas izuzetno voli i prati godinama. Osjećate li da se energija s publikom u Zagrebu razlikuje od one na drugim koncertima, ili na vaše koncerte dolaze »duše« koje se prepoznaju u vašim pjesmama?

– Već dugi niz godina nastupam u Zagrebu i postalo je uobičajeno da svake godine bude neko druženje. Imam puno prijatelja u Zagrebu, i to je grad u kojem sam na prvom nastupu prije 17 godina osjetila snažnu energiju ljudi koji su bili na koncertu.

I to nas poveže svaki put. Moram reći da sam sretna što mogu podijeliti s ljudima ljubav prema glazbi, a u isto vrijeme i upoznati ih. I da, poslije upoznavanja nastavljamo se družiti i to je možda najljepše od svega.

Bez ograničenja i pritiska

Na turneji ste predstavili novi album »Homeland«. Kad se osvrnete, u čemu je njegova posebnost? Kakve su reakcije publike?

– Ovaj put nisam željela nikakvu medijsku promociju novog nosača zvuka. Više sam željela vidjeti kako će ljudi reagirati kad prvi put čuju pjesme ispotiha. Radi se o isključivo autorskim kompozicijama i nisam željela previše priče.

Željela sam predstaviti novi album uživo na nastupima, da publika čuju iz prve ruke. O reakcijama je možda prerano govoriti. Treba vremena da se sve slegne.

U vašim interpretacijama sevdah izlazi iz tradicionalnih okvira i postaje univerzalni jezik emocije. Kako uspijevate spojiti staro i novo, tradiciju i suvremenost?

– Dolazim iz generacije koja je odrastala u analognom svijetu, a sada, kao i većina, živim na digitalnoj platformi. Teško je pomiriti ta dva različita načina življenja.

Uvijek imate onaj trenutak kako je bilo prije digitalne ere. E, to prije, za mene se uvijek vraća i podsjeća na drugačiji način razmišljanja o životu i o onome što je doista važno svima nama kako jučer, tako i danas, a i sutra.

I ako čovjek živi u glazbi, onda može sebi dopustiti slobodu i raditi po svom nahođenju. Barem je to kod mene slučaj. Upravo mi to daje dovoljno prostora da djelujem bez ograničenja i bez pritiska. A dobro ste rekli…

Glazba je univerzalni jezik. Tako se kao ljudi najbolje razumijemo.

Sevdah u vašim rukama često djeluje kao meditacija ili molitva. Osjećate li da je vaša misija više umjetnička ili duhovna?

– Sevdalinke su tu stoljećima i ljudi prije nas koji su ih stvarali imali su potrebu da je očuvaju i prenose novim generacijama. U tim davnim vremenima usmeno predanje je bilo jedino moguće i to je tradicijskoj glazbi omogućilo opstanak do 21. stoljeća.

I da, velika je obaveza i odgovornost kad izvodim te pjesme jer me podsjeća na sve one koji su ih izvodili i proživjeli prije nas. Pokušavam se vratiti u to vrijeme i zamisliti kako je to izgledalo. Svaki put ih proživljavam iznova i sigurna sam da ne može biti drukčije.

Snaga glazbe

U posljednjim projektima čini se da ste još više usmjereni na minimalizam, glas, emociju i tišinu. Što ste naučili o snazi jednostavnosti kroz sve ove godine izvođenja?

– Znate ono kada vas u pjesmi jedan ton, jedna odsvirana nota pomakne iz mjesta. Pa i jedna sekunda tišine u određenoj pjesmi može obogatiti pjesmu mnogo više nego cijeli orkestar. I tu je snaga glazbe, koja nas i motivira i nadasve čini sretnima. S naše strane važno je dati srce i dušu, pokušati napraviti nešto što bi svima u studiju bilo inspirirajuće.

Vaša glazba putuje svijetom – od Londona do Istanbula i New Yorka. Kako različite kulture reagiraju na sevdah?

– Ljudi u svijetu znaju što sevdah predstavlja i nema tu puno razlike. Svejedno, gdje god nastupamo uvijek su predivne reakcije. Možda i kada netko zaluta, pa mu nije jasno o čemu se radi, brzo se uklopi. A mislim, većina ljudi koja dolazi na koncerte prati svjetsku glazbu, bez obzira na to je li to fado, flamenco, klapska glazba ili je neka druga tradicijska glazba.

Ima li pjesma koja vas svaki put iznova slomi ili iscijeli kad je otpjevate?

– Spomenula sam već kako svaki put kada izvodim te pjesme uvijek ih nanovo proživljavam. I ne samo na pozornici. Pjesama koje me pomaknu ima nekoliko, ovisno o raspoloženju i trenutku. Glazba ima moć da liječi i kada te slomi, a svijet bez nje bio bi baš teško mjesto za život.

U svijetu prepunom buke i površnosti vi birate introspekciju i autentičnost. Kako čuvate tu unutarnju ravnotežu?

– Jednostavno, izbjegavam i buku i površnost.

Sevdah je sloboda!

Mnogi vas doživljavaju kao ambasadoricu bosanske duše i glazbene tradicije. Osjećate li ponekad težinu te uloge?

– Da budem iskrena, velika je to obveza. To su pjesme koje su utkane u meni, u našoj duši i osjećam veliku odgovornost svaki put kada izađem na pozornicu.

Što vas u ovom trenutku najviše inspirira – ljudi, pejzaži, tišina, knjige, putovanja…?

– Upravo sam stigla sa raznih putovanja i tišina mi sasvim odgovara.

Postoji li neka pjesma koju čuvate za posebne prilike, koja još nije doživjela svoju koncertnu premijeru?

– Da. Tu je, ali još uvijek nije dovoljno zrela. Mislim da bi sljedeće godine mogla doživjeti koncertnu premijeru.

Kad biste morali opisati sevdah publici koja ga nikad nije čula – jednom jedinom rečenicom – što biste rekli?

– Sloboda!