Nacionalna memorijalna bolnica »Dr. Juraj Njavro« u Vukovaru snažan je simbol ratnog stradanja, ali i nepokolebljivog otpora i hrabrosti liječnika, medicinskih sestara, ranjenika i civila koji su do posljednjeg trenutka pružali otpor, spašavali živote odbijajući odustati od svoga grada i njegovih ljudi. Prije rata u njoj je bilo 950 zaposlenika, a 18. studenoga 1991. godine, kada su u bolnicu ušli neprijateljski vojnici, o 450 ranjenika brinulo se 230 djelatnika svih profila.

Među onima koji su ostali do kraja bio je bračni par Zoran i Agneza Aleksijević, kirurg i tada medicinska sestra, a sada doktorica, koji su svoj život, poziv i sudbinu vezali uz Grad Heroj.

Znali su gdje gađati

Kažu da o odlasku nisu ni jednog trenutka razmišljali, iako se iz Vukovara moglo izići sve do kraja rujna. Unatoč opsadi nitko od njih nije vjerovao da Vukovar ikada može pasti.

Dr. Aleksijević se prisjeća da su im prvi ranjenici, njih šest, u bolnicu stigli u lipnju, u srpnju ih je već bilo 56, a do 24. kolovoza 1991. bolnica je zaprimila 238 ranjenika.

– Na fakultetima se ne uči ratna kirurgija i u tih nekoliko mjeseci, na tih dvjestotinjak ranjenika smo naučili raditi. Morali smo brzo učiti iako su nam do kraja kolovoza još dolazile i mobilne liječničke ekipe iz Zagreba. Međutim, stanje je postajalo sve teže, kretanje je bilo sve opasnije tako da smo supruga i ja 24. kolovoza odlučili ostati u bolnici jer je povratak kući između dvije smjene bio opasan – rekao je ovaj specijalist ortopedije i traumatologije.

Dr. Zoran Aleksijević na mjestu sjećanja u podrumu vukovarske bolnice / Foto Emica Elvedji/PIXSELL

Otvorena srpska agresija na Vukovar počinje 25. kolovoza i postajalo je jasno da je i bolnica bila neprijateljska meta. U bolnicu je pristizao sve veći broj ranjenika, ali i civila koji su u njoj našli utočište nakon što su im uništene kuće i stanovi.

– Kirurgija je bila na trećem katu, a granate su nam uništile operacijske dvorane. Spustili smo se kat niže na ginekologiju i koristili njihove dvije operativne sale. Međutim, nekoliko dana poslije i one su uništene. Točno su znali gdje treba gađati – kaže doktor.

Sestra Agneza prisjeća se »da su skladišta hrane odlazila u zrak čim su se napunila novim zalihama«.

– Ostajali smo bez agregata. Središnja zgrada bila je razrušena i zvali smo je »Vila propuh«. Na kraju smo morali u podrum, atomsko sklonište zabarikadirano vrećama pijeska, daskama i ormarima naguranima na prozore. Nedostajalo je svega, sami smo radili uljne svijeće, voda se destilirala u kotlu za rakiju, djecu smo kupali u vinu, destilirali smo i vodu koju smo ispustili iz radijatora – pričala je Agneza dodajući kako se i sama iznenadila kako su se snalazili u tako neživotnim uvjetima. Podsjeća da u bolnici nisu bili samo ranjenici već i bolesni, djeca i trudnice.

– Bio je veliki broj nezdravstvenih djelatnika koji su nam jako puno pomagali. O njima se malo govori, ali najviše ih je stradalo dok su pod granatama radili sve što je bilo nužno – upozorava Agneza.

Sve je bilo improvizacija

Dok su za mnoge preživjele djelatnike bolnice najteži dani bili 2. listopada, kada je u jednom danu došlo 86 ranjenika, ili 5. listopada, kada je na bolnicu bačena avionska bomba »krmača«, za nju je ipak najteži bio posljednji dan, kada su smješteni u transportere i upućeni u nepoznato.

– To je dan kada su nam pripremili krvavi pir. Ukrcali su nas u transportere, gdje sam kroz prozorčić gledala razrušeni Vukovar. Umjesto u Zagrebu završili smo u Šidu, zatim u Sremskoj Mitrovici. Svjesni da su nam životi u rukama krvnika, osjetili smo strah, no na kraju su nas preko Bosne vratili u Hrvatsku. Još se danas sjećam kada smo prvi put nakon tri mjeseca legli u čistu bijelu posteljinu, u toploj kući, s toplom vodom. Tri mjeseca bili smo u ljetnoj, krvavoj bolničkoj odjeći – zaključuje Agneza.

Agneza Aleksijević / Foto DRAŽEN JURMANOVIĆ

Njezin suprug naglašava da je svatko tko je došao na vrata bolnice u Vukovaru tih 87 ratnih dana bio liječen bez obzira na to kako je ranjen bio i koje je nacionalnosti bio.

– Posljednjih mjesec dana više nismo imali ničega, ni lijekova, ni infuzija, ni krvi i snalazili smo se tako da smo improvizirali kako bismo pomogli ranjenicima. Upravo zbog mašte koju sam imao moram pošteno priznati da je rezultat bio jako dobar – istaknuo je Aleksijević.

Radilo se, dodaje, bez radnog vremena, na agregatima, uz baterijske lampe, bez aparata, a često i bez rendgena, s nedovoljnim brojem vanjskih fiksatora, antibiotika i krvi.

– Sve je postalo velika improvizacija. Operirao sam na drvenom stolu, na nosilima, u gipsaonici. Hrana i voda dijelile su se ravnopravno između osoblja i ranjenika – prisjeća se Zoran.

Prema njegovim riječima najgora je bila bespomoćnost.

– Naš je stav bio raditi što manje amputacija. Teške ozljede, plinska gangrena, bez cjepiva i krvi, bez pravih fiksatora, unatoč tome imali smo 1,7 posto amputacija. Poslije se pokazalo važnim da smo pisali opširne povijesti bolesti svakog pacijenta – priča nam.

Reintegracija zdravstva

Na pitanje što je osjećao kada su ih odvodili iz bolnice dr. Aleksijević kaže »da mu je to bio jako tužan trenutak, ali taj trenutak je postao još tužniji kada smo na kraju saznali što se dogodilo na Veleprometu i Ovčari«.

Obitelj Aleksijević prva je prognanička obitelj koja se vratila u Vukovar i prvi su djelatnici koji su se iz progonstva vratili u vukovarsku bolnicu.

– Bilo je to 29. listopada 1997. godine i tada još taj prostor nije potpuno reintegriran. Naš sin tada je imao tri i pol godine, imali smo one plave propusnice kako bismo mogli dolaziti iz Vinkovaca – podsjeća i napominje da su radili na pripremi za reintegraciju zdravstva. Prisjeća se i svog prvog dojma kada je ugledao bolnicu.

– Bila je ustakljena, ali nije bilo grijanja. Negdje je vode bilo, negdje nije. Struje je bilo, ali su kabeli i žice virili na sve strane. Da ne pričam na što su sličile operacijske sale. Navodno je bolnica dobila neke donacije iz Francuske, ali instrumenti su bili zahrđali. Sve je to bilo za bacanje – kaže Zoran dodajući da su, koliko mu je poznato, u vrijeme okupacije time liječili ljude.

– Tek 15. siječnja 1998., kada je okončana reintegracija, počeli smo uvoditi zdravstvene iskaznice, a raditi je započeo i Dom zdravlja. Ima jedna anegdota, s dr. Šimunovićem, koji je u progonstvu bio ravnatelj Doma zdravlja Vukovar. Kada se vratio u Vukovar, kaže on meni: ‘Mislio sam da ću kada dođem u Vukovar imati ured, telefon, tajnicu, a meni dali torbu da idem po selima i da liječim ljude. Ja im napišem recept, a oni meni kažu što će im recept kada nema apoteke.’ Takva je situacija tamo bila – priča Aleksijević.

Agneza i Zoran Aleksijević ostali su u svome gradu – prvo da spašavaju živote, a onda ga podignu iz ruševina.

Emotivno težak povratak

Dr. Zoran Aleksijević kaže kako je povratak u bolnicu bio emotivno vrlo težak jer ga je svaki dio podsjećao na događaje iz 87 ratnih dana.

– Mi smo se uz pacijente bili vezali, s njima smo bili 24 sata. Sjetim se kabine koja je bila metar široka i metar i pol dugačka, u kojoj smo supruga i ja bili. Kao mladenci smo spavali, na boku šćućureni, i to kada se moglo spavati. Supruga me jednom gura. Što je, pitam, a ona mi kaže, gladna sam, sanjam da šunke trče oko mene, prisjetio se naš sugovornik. Dodaje da ga je početkom 1992. akademik Ivica Kostović pitao gdje želi ići raditi, hoće li negdje u Europi, Americi…

– Nasmijao sam se i rekao da hoću u Lovran. Pita me zašto Lovran. Rekao sam, hoću u progonstvu, koliko god bude trajalo, da ono što još ne znam što bolje svladam. Da jednog dana, kad se vratim u Vukovar, budem što bolji stručnjak. Zato sam tražio doktoricu Vesnu Bosanac da mi da dva mlada liječnika kako bih napravio što bolju ortopediju i traumatologiju, zaključio je.