Prije dvadeset godina s radom je počela uljara »Pakoška«, smještena u općini koja broji preko 100 tisuća stabala maslina. U Pakoštanima, život uz polje i more određivao je svakodnevicu, a ljubav prema maslini prenosila se s koljena na koljeno.

Tako je bilo i u obitelji Ivas, kada je Mati Ivasu otac predao ključeve svoje uljare uz riječi: »Evo ti, mali, ti vodi računa, ja odo’ na karte.«

Otad, sin uspješno vodi uljaru, a od prije desetak dana u poslovanje uvodi i nov princip prerade maslina, točnije, zbrinjavanja i iskorištavanja otpada – koštica masline koje su prepoznate kao vrijedna sirovina.

U Italiji, koštice masline koriste se za grijanje već neko vrijeme, a to su, naravno, prepoznali i Istrijani, dok se u Dalmaciji ona i dalje gleda kao otpad.

Nula otpada

Ivas je to odlučio promijeniti, samostalno investirao u pogon, iz Italije nabavio separator koji odvaja koštice, i već danas odvaja novu sirovinu koju će plasirati na tržište.

Inače, grijanje na koštice masline nije novost. Današnje uljare prerađuju masline na principu centrifuge i ona izlazi suha, dok su se nekad prije masline obrađivale »na torbe«, na hidraulične preše.

Tad je, nakon preše materijal izlazio kao sprešani kolač, točnije, sprešana komina. Ljudi bi to uzimali iz uljare, nosili doma i komad po komad bacali u peći kako bi se grijali.

– Kao dijete, sjećam se, nisi smio prići bliže špakeru, jer ako, ne daj Bože, baciš veći komad – rastopi se špaker. Toliko je kalorično. Sad se vraćamo maslini kao sirovini, iako u drugom obliku.

Cijene energenata idu gore, iz mjeseca u mjesec su računi sve veći i ljudi se okreću alternativnim načinima grijanja. Još prevladavaju solari, ali velik je potencijal u ovom visoko vrijednom gorivu, objašnjava nam Ivas dok šetamo po uljari u kojoj se, usprkos lošijoj berbi, još uvijek melje, a telefoni još zvone.

– Koštica masline je visokokalorična sirovina koju sam dosad bacao, plaćao deponiranje. Odvajanjem koštice smanjujem troškove poslovanja i ujedno nudim novu sirovinu.

Plan mi je instalirati peć u svom domu, a i u uljari gdje imam peć na naftu koja dogrijava sistem prerade, kazao nam je Ivas kojem je osim smanjenja troškova poslovanja cilj da uljara posluje po »zero waste« principu, točnije prema sistemu gospodarenja otpadom putem prevencije, ponovne upotrebe i recikliranja.

Posebne peći

Kad se komina loži, govori nam Ivas, dimi i ima dosta pepela. A, kad se koštice odvoje i zapale, nema ni dima ni puno pepela što čini ovu sirovinu pogodnom za mnoga kućanstva.

Doduše, govori nam, uglavnom je riječ o kućanstvima koja imaju centralno grijanje. Korištenje koštice za ogrjev nije preporučljivo u našim običnim tankim pećima za pelete, govori nam, jer bi i uz preinake peć »izgorjela« za godinu dana.

Zato je u pregovorima s Talijanima koji rade posebne peći od gusa za ovakav način grijanja.

– Nadam se da će s vremenom biti zainteresiranih za grijanje na špicu masline. Cijena se određuje po kilogramu, a trenutačna je 0,30 eura. Recimo, dva kila špice je 0,60 eura, a litra nafte je 1,20 eura.

Za sezonu grijanja, količina ove sirovine, naravno, ovisi o potrebama i potrošnji kućanstva. Ako trošite tisuću litara godišnje, ovog ćete trošiti dvije tone.

S tim da se napravi sistem da imate i grijanje i toplu vodu bez bojlera kroz cijelu godinu, kazao nam je Ivas dodavši kako poznaje smo dvojicu kolega koji koriste špicu za grijanje u svojim pogonima i kućanstvu.

Naslonjen na uljaru i vezan uz sistem prerade masline u ulje, dograđen je pogon za odvajanje koštice masline za ogrjev.

– Kako smo sad povećali kapacitet s dvije na četiri tone, materijala itekako ima. Ulje i voda idu na jednu stranu, a kruti materijal ide na drugu, u postrojenje gdje upada u poseban stroj koji odvaja špicu.

Špica je smljevena još u mlinu, a iz ovog stroja izlazi suha u mrvama, govori nam Ivas dok se provlačimo među hrpama koštica. U zadnjih deset dana, već je smljeveno i odvojeno 12 – 13 tona koštica.

Veliki potencijal

– Odvaja se nekih 10 posto od ulaza. Ako si jučer napravio 18 tona, u ovom obliku je izašlo 1,8 do dvije tone materijala, samo špice. Ovako dugo može stajati koliko god i nije kvarljiva jer nema onog dijela komine koji fermentira i truli.

Ja se nadam da će i drugi prepoznati ovaj potencijal, jer skoro svako selo ima svoju uljaru i to se sve baca. Osim odvajanja špice, također radimo na usavršavanju stroja i ostalim procesima da dobijemo od komine dohranu za stoku i gnojivo za polje, a s obzirom na to da se sve više cijeni ekološka proizvodnja nadam se da će biti od koristi.

To je proces koji traje, ali zero waste koncept je jako zanimljiv. Riješili smo zbrinjavanje, nema otpada, a imaš sirovinu koju možeš koristiti i ponuditi drugima, zaključio je Ivas.

Dalmatinci, koji su usko vezani uz maslinu i tekuće zlato, ovaj velik potencijal bacaju. S obzirom na sve više nasada maslina koji niču, grijanje na koštice maslina možda je budućnost koja nas čeka, a opet, sjećajući se naših starih koji bacaju komadiće komine u peć – i osuvremenjen povratak u prošlost.