Politički analitičar Žarko Puhovski komentirao je za naš list problematične izložbe i napade na kulturne manifestacije srpske nacionalne manjine.

– Hrvatska se je, izgleda, našla u raljama karikaturalne verzije islamskoga kalendara – sa svih se strana studeni samorazumljivo proglašava mjesecom pijeteta u kojemu remetilački užici nisu dopušteni.

Nejasno je tko je i gdje proglasio ovaj cijelomjesečni zapovjedni pijetet, ali zaraza zabrana se širi.
U Vukovaru je tako – pod pisanim pritiskom lokalne vlasti – odgođeno otvaranje izložbe „Srpkinja, heroina Velikog rata“. Valjda se nekome buljolikom učinilo da je riječ o velikoj Srbiji, a ne o I. svjetskom ratu.

„Pomirbeni“ su glasovi tvrdili da je moguće pomaknuti predviđeni („provokativni“) termin, nesvjesni da je 11. XI. dan primirja, kojim je završio taj rat – tri četvrt stoljeća i tjedan dana prije zločina što se obvezatno komemorira u ovome mjesecu. Baveći se „obranom“ od provokacija dušobrižnici srpske manjine nisu ni primijetili važan pomak; po prvi puta iz redova te manjine osoba je srpskoga podrijetla u javnosti imenovana u ženskome rodu.

Tzv. liberal Hrebak, sukladno svojem svjetonazoru, ustvrdio je da bi insistiranje na planiranome datumu bilo „tjeranje maka na konac“ te dodao: „sada se moramo posvetiti komemoriranju u Vukovaru“.

Kada već i službeni liberal smatra tugovanje nacionalnom obvezom, valja se zapitati što li će biti s Martinjem, koje po provokativnome katoličkom kalendaru svake godine pada baš u studeni.
Ministar Pilepić, još jedan o pomirbenjaka, poput mnogih nedovoljno kultiviranih ljudi, tvrdi da „kultura u svom značenju ne bi smjela biti nešto što razdvaja…ne bi trebala zajednicu razdvajati“. No to bi značilo da kultura biva bez kritike – što je doista originalan koncept, ali i nijekanje činjenice da svaka kultura čini baš ono što joj Pilepić ne bi dao – razdvaja, naime, zajednici kulturne od nekulturnih.

No, kultura ne razdvaja poštene, karakterne od beskarakternih – Dejan Medaković je baš dobar primjer za to; nije on bio toliko srpski nacionalist, a nije imao ni veliku ulogu u izradi „Memoranduma“, nego je – izvan uže strke – funkcionirao naprosto kao Ćosićeva prišipetlja. Posebice je pritom simptomatično vidjeti samostilizirane novoustaše, dakle ekstremne hrvatske nacionaliste, kao, navodne, borce protiv marginalne figure srpskoga nacionalizma. Dakako, nekoliko kritičkih napomena prireditelja izložbe moglo je olakšati situaciju, ali na crnostotinaše to sigurno ne bi djelovalo.

BBB su pokazali da ne zaostaju za vječnim neprijateljima s juga, osim u tomu što su ovi dobili – iskazom samoga resornog ministra – (flagrantno protuzakoniti) imunitet od zakonske obveze prijave javnoga skupa. Indikativno je pritom za smušenost (lijevo-liberalne) oporbe to što se nitko nije oslonio na razuman zahtjev Nezavisnoga sindikata znanosti i visokoga obrazovanja za Božinovićevom smjenom u ovom povodu.

Torcida je pak svoju urlaonicu posvetila „obrani dostojanstva Domovinskog rata i digniteta svih branitelja“. Drugim riječima, njima se doista čini da nitko s hrvatske strane nije povrijedio temeljni dignitet ratnika – ponekim ratnim zločinom npr. I takvi bi – crno bijeli – nevježe tumačili čitavoj zajednici „što je bilo“. Ipak, budući da su u djelomičnom pripitomljavanju njihova skupa mobilizirani brojni kočioni mehanizmi, sve je završilo – dosadno.

Mnogo se je toga događalo, a sveti mjesec nije ni na polovini. Premijer je na otvorenju Interlibera (to još nije zabranjeno, a sigurno ima mnogo smiješnih knjiga na tezgama) rekao da ne treba cijeli mjesec interpretirati u modusu zabrana, ali, baš kao Fortinbras (što mu je izgleda omiljena rola) on stiže kasno ali, vjerojatno i dalje, kao pobjednik (riješen hamletovskih dilema), kazao je Puhovski.