Piši brže, sve mi je mutno, nemam puno vremena. Svira mi nešto u glavi, teško mi se koncentrirati. Ne znam zašto, ali svaka mi muzika zvuči isto, što god čuo ili zamislio, sve mi se, na kraju, svede na istu melodiju. Je l’ pišeš? Vozim se u svom fići, ulicom Đure Strugara, vraćam se kući s generalke Sela Stepančikovog. U predstavi igram Sergeja Aleksandroviča, i smrdim. Ne smrdim ja, smrdi Sergej Aleksandrovič. Ali u snu ja nastavljam smrdjeti, iako sam se presvukao i otuširao prije nego što sam sjeo u auto. Dosta neugodno; sam sebi zaudaram dok mi svira ona ista muzika, koja me sve više ometa. Kada lik koji smrdi prestaje bazdjeti u glumcu koji ga tumači? 

I onda rez, kao da se dešava u istom tom trenutku; sjedimo u Neboderu, prva je proba za Paskveliju, redatelj nam opisuje likove. Igram Tacka Nastejčina, on ima kratke debele ruke i male, zbijene dlanove. Kako se glume kratke, debele ruke? Nervozno se motam po sceni, smišljajući način da se fizički prilagodim liku seoskog sekretara, kad odjednom iz bočnih ulica počne nadirati voda, puno vode, cijele bujice. Uz muziku koja ne prestaje, čuju se završni akordi Paskvelije, kao iz podvodne špilje – Daždevi su dolazili tako silni i provalni. Kišilo je i kišilo i cijela se zemlja pretvarala u kal i oganj. Neprestano su padali daždevi… Sa svih strana udarale su mutne vode…

Stojim mokar, sav sam u crnom, na probi sam Hamleta. Ne ide mi, ne nalazim način kako da mu otključam smisao. Redatelj vidno pripit stoji u trećem redu partera, trasirajući mi mizanscen, umjesto da mi pomogne da razumijem zašto sam tamo. Sve sam nervozniji, iz partera me gledaju moj Džimi iz Džimi odlazi, i moj Noel iz Pandže, i moj Zilov iz Lova na patke. Gledamo tako sami sebe; i jedan i drugi i treći bi tog Hamleta odigrali izvrsno, a ja ne mogu, ne znam, ne daju mi. Razočaran, odlazim iz sale Nebodera i penjem se stepenicama prema direktorskoj kancelariji. Više nikad neću stati na scenu.

Muzika se čuje sve glasnije, stalno se mijenja, a potpuno je ista. Ljeto je, jako je vruće, na premijeri sam predstave Ničiji sin, i zaboravio sam tekst. Ne znam što trebam reći, a svi čekaju samo mene. Kolega me potiče improvizirajući potpitanja koja bi me trebala navesti na spasonosnu repliku, ali to me samo još više zbunjuje. Uletio sam u ulogu dva dana prije premijere i sve je dosad prošlo odlično, kao da sam je spremao mjesecima, ali ta prokleta rečenica u ovom trenutku mi nikako ne dolazi. Sekunde nalikuju minutama, minute nalikuju vječnosti; koliko glumac može izdržati pod pritiskom zaboravljene replike? 

Odjednom se muzika utišava, osjećam na sebi gustu pažnju koncentrirane publike. Igram Porfirija Petroviča u Zločinu i kazni, na nozi mi je proteza koja me boli sa svakim napravljenim korakom. Kratko sam ošišan i ne ličim na sebe, možda to i nisam ja. Sjedim na stolici, odmaram nogu, govorim tiho; a opet to što govorim odjekuje po zgradi kazališta kao sablasna jeka. Ne govorim Dostojevskog, tko zna iz kojeg razloga citiram neku davnu kritiku za neku posve drugu predstavu: Kada bi se i ime Zdenka Botića okružilo pohvalnim rečenicama, one bi zasigurno zvučale uvjerljivo, ali ne bi iskazale “ono nešto” što riječi ne mogu uhvatiti, a prava je bit njegova igranja.  Što je to nešto, što riječi ne mogu uhvatiti? Kako opisati nečiju bit igranja?

Muzika se opet vraća, za stolom sam u garderobi, šminkaju me pred ulazak u završnu scenu Kraljeva. Ponavljam u sebi tekst pjesme koji ću uskoro izgovoriti: Na krovu kuće naše pjeva crni ćuk, i bijesovi se biju u dušama ljudi; na krovu kuće naše Smrt svoju pjesmu gudi, a nad kućom našom gori zvjezdan luk. Jesi zapisao točno tako kako sam rekao? Osjećam da mi vrijeme curi kroz prste, da je ovo možda zadnji put da sam te stihove točno izgovorio. Muzika je glasna, i stalno se ponavlja; čega god se pokušao sjetiti, sve mi zvuči isto. 

…

Jesi još tu? Svjetlo je sve prigušenije, čuju se zvona, muzike hvala Bogu više nema. Stojim na sceni Pionirskog pozorišta u Zenici, nedavno sam napunio osamnaest godina. Igram u predstavi Hodl de Bodl, nosim naočale sa zatamnjenim staklima i zgodan tamno plavi mundir strogog kroja. Djeca se smiju, a moji kolege glumci i ja znamo da smo napravili sjajnu predstavu i prije nego je završila premijerna izvedba. Odjednom se osvjetljava gledalište; dolje pri sredini vidim i Maru i Anu i Milku i Pepicu, kraj njih su i Zdenka i Ivo, i dva Jakova stoje sa strane, drže se za ruke i smiju. Odlučujem za trenutak zaboraviti na predstavu koju igramo, želim za te moje dolje izgovoriti pjesmu. Počinjem polako, nikud ne žureći:

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.

Ali smrt nije kraj

Jer smrti zapravo i nema.

I nema kraja.

Smrću je samo obasjana

Staza uspona od gnijezda do zvijezda.

Sada više ne čujem ni zvona, ne čujem ništa. Gasi se i svjetlo. Siguran sam da plješću, iako ih ne vidim, niti ih čujem. Osjećam da im se svidjelo, znam da plješću, i da pljesak traje.