Punih četrdeset godina nakon što su, činilo se, udarili svoj posljednji paraf albumom »Zastave«, kultni riječki punk bend vratio se novim, četvrtim studijskim albumom nazvavši ga imenom benda, dakle »Paraf«.

Najsažetiji zaključak njihovog povratka stane u nekoliko riječi i glasi: Šteta što ih nije bilo četrdeset godina. Ovakav se zaključak formirati počeo prije koju godinu kad su koncertnim nastupima, singl/video uradcima te live albumom »Delta 22« (2022.) nagovijestili kako bi njihov povratak mogao biti za domaće rock prilike nešto značajno i veliko.

Po objavi novog albuma jasno je da Ri Rock United (članovi ranije dvije postave Parafa – Valter Kocijančić, Pavica Čabrijan, Zdrave Čabrijan, Raul Varljen – plus novi članovi – Deni Šesnić, Bobo Grujičić, Iva Močibob i Vlado Simcich Vava te Matej Zec kao producent) igra na razini domaće rock Lige prvaka.

Dva otkvačena trenutka

Trijumfalni come back sastavljen je od 11 pjesama pri čemu su uvodna i završna zanimljivo eksperimentalno glazbeno i idejno poigravanje. Za »predjelo« tu su »Karmine«, mračni instrumental u kojem dominira zvuk znan iz druge faze rada grupe, dakle albuma »Istina« (1981.) i »Zastave« (1984.) koji je bio bitno određen korištenjem sintesajzera i dark electro motivima.

Od naslova do ozračja uvodne teme Parafi ostaju u domeni svog prepoznatljivog ironičnog crnila, a taj dojam pojačava i zaokružuje odlična završna »Sabor« u kojoj glazbe i nema, ali ima roktanja, kričanja, mrmljanja, mumljanja, kokodakanja, mijaukanja i svih dugih zvukova polulude menažerije. Baš kao u instituciji po kojoj pjesma i nosi naziv.

Između spomenuta dva otkvačena trenutka smješteno je devet svake pažnje vrijednih pjesama kroz koje s glazbene strane lako razabiremo i prvu čisto punk fazu benda iz doba sjajnog albuma »A dan je tako lijepo počeo« (1980.), kao i drugu mračnu »Istina« i »Zastave« synth fazu. Uz napomenu kako je sada glazba bolja!

Što je i logično jer godine iskustva donijele su veće znanje, viši stupanj sigurnosti u izvedbi, uočljivu uigranost i usklađenost te svakako i bitan producentski iskorak zbog kojeg eponimni album Parafa djeluje svjetski.

Tekstualno Parafi nisu direktni i agresivni kao na davnom debitantskom albumu, ali su mračniji, ironičniji i ciničniji, no na drugom i trećem, uz napomenu kako je temelj priče tekstova »četvorke« nezadovoljstvo pojedinca uvjetima i društvom u kojem živi, a to nezadovoljstvo zna ponekad eksplodirati kroz agresivne poruke i zvuk, psovački bijes, natruhe mržnje, odbacivanje diktata okoline… Jednom riječju – pobunu!

Koncertni favorit

U temi »Refleksija« udara se na suvremenu surovost i sirovost međuljudskih odnosa te nasilje kao dominatan oblik ponašnja pri čemu nakon synth uvoda kreće rokerski ritam s dobrim »peckanjem« gitara i vrlo dobrim vokalom Pavice Čabrijan koja nastavlja dominirati i u odličnoj »Triler« koja kroz okvire novovalnog zvuka čuvenih osamdesetih nudi tešku priču kroz koju upoznajemo junakinju koja »gradi mrak pred sobom i tobom«, bolno ističe paradoks »sada sam sama i ne plačem više« te odbacuje bilo kakakv upliv okoline – »Ne želim da se moli za mene!«.

Nezadovoljstvo životom i želja za promjenom okoline itekako su uočljivi i u pjesmi »Kraj« punoj dobrih i žestokih rifova gitare te neurotičnog i košmarnog syntha koji, s obzirom na temu pjesme, i ne može biti drukčiji.

U petoj pjesmi albuma, temi »Obijest«, grupa se vrlo uočljivo vraća svojim punk počecima pri čemu tekstualnu agresiju (»Pustite da živim, ne želim da vas vidim.

Jednostavno rečeno – smetate mi svi zajedno!«) prati efektni, rasplesani i čvrsti ritam uz prave punk rock kratke solaže te agresivni vokal Valtera Kocijančića. Pankerski čvrst i agresivan je i »Kaktus« s ritmom idealnim za pogo i idealnim vokalom koji još jednom priča o gradnji obrambenog zida prema okolini (»Bilo bi lakše hodati niz ulice bez ikoga!«), odnosno iznosi poruku – »Pusti me na miru!« Isto to, ali uz notu Sex Pistols agresivnosti i jednostavne, a moćne solaže električne gitare, nudi tema »Odjebite« kojoj je iz naslova sve jasno, a po izvedbi sigurno je koncertni favorit broj jedan, bar kad je riječ o brzim stvarima.

Članovi benda na promociji u Dallasu, Foto: Dean Miculinić

Super je da su opet tu

Iako »Čempresi« imaju diskoidni početak, vrlo brzo uplovljavaju u a la Blondie razigrani i čvrsti disco rock koji iznova nudi bremenitu sliku stvarnosti (»Svaki dan je jedan novi krik, novi SOS«) o čemu slušamo i u brzometnoj i udarnički žestokoj »Zašto« da bismo prije završnih zvukova menažerije zaista uživali u himnički moćnoj »Čisti« koja prenosi dojmljivu priču o ljudima koji znaju da nisu poželjni (»Hodamo nevidljiva tijela, skrivamo se od pogleda«), a taj osjećaj poraza, gubitka i besperspektivnosti dodatno je ojačan stihovima »Dajte nam razloga za još jednu noć, za još jedan dan« pri čemu ove rečenice nisu molba, već konstatacija negativnog stanja jer im željeno nitko ne može dati.

Sve u svemu Paraf su ne samo činjenicom o odličnom i trijumfalnom povratku nakon puna četiri desetljeća, već i vrlo kvalitetnim albumom potpisali jedan od najbitnijih trenutaka cijele hrvatske rock 2025. godine. Super je da su opet tu. I neka ostanu što dulje.