RIJEKA – Kapetan koji se uhvatio jednog drugog mora – mora povijesti. Reći će tako o sebi kapetan Ivo Saganić, čija je knjiga Martinšćica – povijest mog zavičaja predstavljena danas u Zavodu za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u Rijeci. Ova doista vrijedna edicija izdana je prošle godine u vlastitoj nakladi, a svoje je predstavljanje već imala na Cresu. Riječkoj publici, uz samog autora, predstavili su je akademkinja Silvana Vranić, mons. dr. sc. Franjo Velčić te prof. dr. sc. Slaven Bertoša.

Saganić je na ovom obimnom djelu radio sedam godina. S istraživanjima duge povijesti Martinšćice i okolnih mjesta započeo je još prilikom rada na svojoj prvoj knjizi “Naši stari Vidošćani” izdanoj 2016. i pisanoj na lokalnom čekavskom dijalektu koja je kasnije dijelom prevedena na engleski i izdana pod nazivom “Rural life revival – social innovation in Vidovići – Cres island”.

– Kada sam obilazi Državni arhiv i ostale izvore, vidio sam već tada da ima jako puno podataka i informacija o Martinšćici koje ljudi ne znaju i to me ponukalo da krenem detaljnije istraživati. Odlazio sam u riječki Državni arhiv, ali i u arhive u Pazinu, Zagrebu i Martinšćici. Ovim djelom sam želio pokazati prije svega Martinšćanima, ali i ostalima, kako je nekad bilo i koliko je bogata povijest ovog kraja. Ovo djelo predstavlja, rekao bih, jedan vid enciklopedije sačinjene od 260 naslova u 12 poglavlja, kazao je kapetan Saganić.

Na 535 stranica strukturiranih u 12 poglavlja Saganić je obradio sljedeće teme: povijesni i kulturološki prikaz života na otoku Cresu do propasti Venecije 1797. godine; franjevački samostani otoka Cresa; poljoprivreda, zadrugarstvo i razvoj gospodarskih djelatnosti; gospodarske i društvene djelatnosti za vrijeme francuske i austrijske vladavine te razvoj otočne poštanske službe; prosvjeta i školstvo; tradicionalno ribarstvo, pomorstvo, brodarstvo i brodogradnja; povijesni prikaz nastanka naselja u okruženju Martinšćice, njihov razvitak i pad; destilerije eteričnih ulja u Martinšćici u vlasništvu obitelji Linardić iz Grmova; I. i II. svjetski rat; društvene i gospodarske djelatnosti u XX. stoljeću; turizam te zaslužni ljudi tog dijela otoka.

Inače, u prikupljanje povijesne građe krenuo je nakon 47 godina karijere u pomorstvu i plovidbe svjetskim morima. Te 2012. je “bacio sidro” i umirovio se, no već se tada počeo baviti turizmom, da bi već 2013. otvorio Etno muzej u Vidovićima, a drugi Muzej Andrija Linardić 2020. u Martinšćici. Osnovao je udrugu Magriž, potaknuo snimanje filma Samo jedna kapljica – čitav oblak miomirisa i postavljanje spomen-ploče na destileriji eteričnog ulja obitelji Linardić te izdao svoje prvo djelo “Naši stari Vidošćani”. Knjiga o povijesti Martinšćice na neki je način kruna tog rada.

Djelo je izdano u vlastitoj nakladi, a može se nabaviti u knjižari u Malom Lošinju, kod samog autora i u Muzeju Andrija Linardić. Izdavanje ovog doista vrijednog djela pomogli su Grad Cres te Turistička zajednica grada (TZG) Cresa, kao i Udruga Magriž.

Govoreći o nekim detaljima iz povijesti, a koji su i njega samog iznenadili, kapetan Saganić je naveo kako nije ni on znao kako je Castello nekad bio vojna utvrda, da je prije tisuću godina u uvali Tiha bio samostan, kao i da se po prvi put uopće eterično ulje smilja proizvelo upravo u destileriji u Martinšćici.

– Sami mještani me znaju pitati gdje sam pronašao sve te podatke. Da ne spominjem kako sam popisao i značajne brodove koje su vlasnici imali u Martinšćici kao i da su 1942. Martinšćani imali u svom vlasništvu 12 trabakula. To ukazuje na veliku tradiciju brodarstva i brodogradnje, a imali smo, primjerice, čak i tuneru. Isto tako važan dio knjige je i onaj posvećen našim istaknutim sugrađanima kroz povijest, a o kojima se još uvijek premalo zna. Mislim da će ova knjiga biti ujedno dobar poticaj arheolozima i povjesničarima za daljnja istraživanja, ali prije svega samim Martinšćanima, zaključio je ovaj zaljubljenik u svoj kraj i njegovu doista bogatu i zanimljivu povijest.