Prošloga je tjedna konačno izglasano ponovno uvođenje obveznog vojnog roka za mladiće u Hrvatskoj – točnije dvomjesečnog temeljnog vojnog osposobljavanja.

O provođenju osposobljavanja i izazovima koji ga prate razgovarali smo s umirovljenim general-pukovnikom Slavkom Barićem, članom saborskog Odbora za obranu i bivšim ravnateljem Hrvatskog vojnog učilišta »Petar Zrinski«.

Zanemarena pričuva

S obzirom na ono što ste mogli čuti u javnosti o vojnom roku, što biste rekli, kakva je najčešća reakcija onih koji su upravo napunili 18 godina ili će to učiniti sljedećih nekoliko godina, kao i njihovih roditelja, na tu odluku?

– Već je dulje vrijeme najavljivano uvođenje temeljne vojne obuke, tako da to nije novina. Ono što je novina jest kako će izgledati ti nastavni planovi i programi obuke, gdje će se oni odvijati i kako će sve to skupa izgledati.

Prije svega, mislim da je javnost zainteresirana što više saznati o tome, tu mislim na roditelje, kao i na one koji će sutra ići na odsluženje temeljne vojne obuke.

Kod njih je glavni interes vidjeti što je to što ih očekuje i u tom smislu mislim kako je potrebno što više komunicirati s mladima i jasno im dati sliku što će se dogoditi u ta dva mjeseca obuke. Javnost nije protiv, ona je to prihvatila onako kako treba, kao jednu od ustavnih obveza.

Postoji određeni dio ljudi koji je protiv, no više zbog određenih razlika u promišljanju o služenju vojnog roka, a ne direktno protiv toga.

Koliko je Hrvatska u ovih 18 godina bez obveznog vojnog roka zapravo izgubila na vojnoj spremnosti svojih stanovnika? Primjerice, od kada je 2008. godine on ukinut, rođeno je 21.969 muške djece.

– Treba podsjetiti kako smo tada razmišljali – postali smo članica NATO-a, moramo mijenjati temeljni koncept priprema za obranu te smo išli od teritorijalne vojske na profesionalnu vojsku koja je, da tako kažem, trebala biti ekspedicijska vojska, brzopokretljiva te obučena za djelovanje na svim terenima i u svim uvjetima, te smo odredili da je to nekih 15 tisuća vojnika.

Ono u čemu nas je stvarnost očito demantirala, jest kako će to biti dovoljno te da Hrvatska time može zadovoljiti sve svoje potrebe kada je u pitanju obrana. Zanemarili smo prije svega komponentu pričuve koja se povremeno dizala u minimalnim brojevima i što je najvažnije, nismo imali pravu popunu mladih ljudi.

Dakle, izgubili smo to da danas možemo govoriti kako nemamo pravu pričuvu i izvor popune za profesionalnu vojsku, niti socijalizaciju mladih po pitanju obrane.

Nismo ih za to zainteresirali i, iskreno rečeno, pitanje sigurnosti nismo komunicirali ni na koji način s tim mladim ljudima i oni se sada nalaze u nekakvom međuprostoru – nerazvrstana su pričuva koja vojno nije osposobljena nizašto.

Tako da mislim kako je Hrvatska tu izgubila puno, prije svega na toj socijalnoj komponenti približavanja sustava obrane i činjenici da nam nedostaje mlađih pričuvnika – vojnika, dočasnika i časnika. Nismo razvili taj sustav i možemo govoriti o tome da Hrvatska trenutno ima značajne manjkove u sposobnostima provođenja obrambene politike.

S današnjeg gledišta, uz potencijalne prijetnje koje je donijela ruska agresija na Ukrajinu, u kojoj je mjeri odluka o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka doista opravdana?

– Mislim da je u svakom slučaju opravdana, a moramo svakako razmišljati o novom modelu cjelokupne organizacije društva, jer temeljna vojna obuka nije početak i kraj osposobljavanja i jačanja otpornosti hrvatskog društva na sve ove rizike i izazove, nego je prvi korak u sustavnom rješavanju obrambeno-sigurnosne problematike na razini države. Radi se o tome da država mora razvijati i svoju vojnu, ali i civilnu komponentu obrane kako bi zaokružila taj sustav i kako bismo govorili o obrambenoj politici koja može pružiti dovoljno sigurnosti i perspektive da je država sposobna obraniti se i odgovoriti na sve izazove.

Bolje organizirati obranu

Nekako se od ulaska Hrvatske u NATO u javnosti stvorilo uvjerenje kako je već to dovoljno jamstvo sigurnosti svih članica, no čini se da je od takvih razmišljanja malo toga danas ostalo pa smo svjedočili u proteklom razdoblju i bitnom ojačavanju različitih rodova vojske – od zračnih snaga do oklopno-mehaniziranih sredstava?

– NATO i dalje ostaje osnovni vojno-politički savez kojemu pripadamo.

No, jasno je kako se nacionalno organiziranje obrane – opremanje i naoružavanje, tj. organizaciju cijelog društva – mora podići na veću razinu jer vidimo kako SAD više ne želi glumiti svjetskog policajca koji će reagirati, nego traži da sposobnost njihovih partnera bude puno veća.

To se bitno promijenilo i sada nam je jasno kako ne možemo očekivati velike snage SAD-a ovdje u Europi, nego podizanje vojne sposobnosti svake države.

Ima li Hrvatska dovoljan broj časnika za obuku tih mladića?

– Jasno se pokazuje da nema. Jer ovi časnici koji su o tome brinuli su bili prije svega angažirani na obuci tijekom dragovoljnog služenja vojnog roka u Požegi.

Osnovana je nova postrojba – bojna koja bi se trebala popuniti ljudima koji su sami prošli određenu obuku za obučavatelje jer jedna je stvar vaše znanje u postrojbi, a nešto drugo kada se nalazite pred mladim ljudima koje uvodite u to, gdje treba imati i nešto više od samog vojnog znanja vođenja.

Znači, metodološko i pedagoško znanje u pristupu svemu. I to je sada jedan od većih problema Hrvatske vojske – treba stvoriti određeni broj mlađih časnika koji će provoditi takvu obuku. To je očito zadaća Oružanih snaga.

Treba naglasiti i kako obuka ovisi o onima koji ju provode, ali također i o materijalnoj pripremljenosti, tj. nastavnim sredstvima, kao i pripremama te uređenju terena gdje će se ta obuka provoditi.

Novi pristup

Očekujete li velik broj onih s prizivom savjesti, koliko bi ih moglo biti?

– Kada pratimo ono što se događa u zemljama koje imaju vojni rok, gdje prije svega mislim na baltičke i skandinavske zemlje ili Poljsku i neke druge, onda takvi slučajevi ne bi trebali prelaziti dva do dva i pol posto.

Međutim, poučeni iskustvom iz 2008., kada smo kod nas imali i više od 50 posto priziva savjesti, važno će biti kako ćemo se tu pripremiti i postaviti.

Jer je bitno što će taj priziv zapravo značiti – je li to tek izbjegavanje obuke ili stvarno vaš odnos prema određenim stvarima, moralni i etički nazor, tj. uvjerenje. Što, naravno, treba prihvatiti.

U mnogim zemljama, kada je riječ o prigovoru savjesti, civilno služenje obavlja se u oružanim snagama, samo na poslovima bez naoružanja. Mislim da smo i mi trebali naći načina da oni rade samo u radionicama, kuhinjama, bolnicama, skladištima i slično, tu u vojsci. Znači, dio su jedinice i mogu nositi njenu odoru jer nije priziv savjesti zbog odore, nego zbog korištenja naoružanja i vojne opreme.

Smatram da tu kampanju treba još više približiti mladima pa po meni u Hrvatskoj ne bi trebalo biti više od pet do sedam posto onih s prizivom savjesti.

Mislite li kako je riječ o dugoročnoj odluci ili bi ona priželjkivanim smanjenjem vojnih napetosti na istoku mogla nakon nekoliko godina dijelom izgubiti smisao i ipak biti ukinuta ili barem ne obvezna za sve?

– Očekujem da se taj sustav maksimalno zaokruži, da ne govorimo samo o temeljnoj vojnoj obuci, nego o jednom sustavu kako podići sigurnosnu i obrambenu kulturu te osjećaj socijalizacije mladih ljudi za to.

Očekujem daljnji razvoj tog sustava i da društvo odgovori na pitanje kako to približiti ljudima kroz edukacije u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju.

Hrvatska ne bi smjela ići za tim kako je to posljedica trenutačnog stanja, već kako je to dugoročno opredjeljenje našeg društva za novi pristup obrambenom i sigurnosnom organiziranju.

Gdje ne govorimo o tome kao da je to pitanje ovog trenutka zbog određene opasnosti, nego je dugoročno, samo je pitanje modaliteta.

Bit će mi žao ako ovo ne bude potpuni zaokret u tom širem kontekstu. Sociolozi i psiholozi upozoravaju kako su nove generacije sve više na mobitelima, asocijalne su i druže se s nestvarnim prijateljima preko mreže, dok vojska traži socijalnu koheziju i zajedničko djelovanje, a svim ljudima je to potrebno i daje im puno više samopouzdanja općenito u životu.