Informativne večernje minute Dnevnika Nove TV traju već dvadeset godina, a isto toliko dio njega i Marko Balen.

Riječki novinar dva je desetljeća uporište riječkog dopisništva i odredište reportaža unutar, kako će sam Balen sam kazati, Savudrije, Svete Marije Magdalene i Karlovca na sjeveru.

Vješti novinar Marko Balen svoj je čitav radni vijek proveo u Rijeci, a u novom intervjuu govori o pojedinostima svog novinarskog posla, javljanjima s terena, slobodnim danima i drugim detaljima.

Ljudske priče su uvijek zanimljive

Marko, gledamo vas kao revnog reportera Nove Tv i to od 1. srpnja 2005. godine! Kako opisujete protekla dva desetljeća te je li se, napretkom televizije i preferencija gledatelja, vaš posao mijenjao u proteklih 20 godina?

Sve se mijenja pa i posao televizijskog reportera, a i odabir gledatelja. Počeci… bili su teški, ali su bili simpatični, puni anegdota, smijeha, mladosti i velikog entuzijazma koji me drže i danas.

Što se tiče tehničkog djela posla, puno se toga promijenilo.

Primjerice, na samim počecima za javljanje uživo morali smo biti ili u dopisništvu, odnosno eventualno na trgu ispod dopisništva u Rijeci zbog ograničenih tehničkih mogućnosti ili, ako je bilo javljanje s nekog terena, morala su doći takozvana SNG kola, gledateljima poznatija kao veliki kombi s velikom satelitskom antenom.

Danas kolega snimatelj i ja odemo na teren, na laptopu napišemo tekst, montiramo prilog i pošaljemo ga u Zagreb. S terena se javljamo uređajem veličine školske torbe, koji ima signal gotovo posvuda. To je tehnički…

Preferencije gledatelja mislim da su ostale iste kao na mojim počecima.

U Dnevniku Nove TV gledatelji vole vidjeti dobru životnu priču o nečijem uspjehu ili problemu, vole vidjeti na koji način je reporter pomogao, riješio neki problem.

Dakako, većina gledatelja i dalje voli pogledati političke vijesti, sport, no ljudske priče su uvijek zanimljive i nadam se da će i ostati.

Više od milijun kilometara

Vrla posebnost dopisničkog posla jest da morate pratiti sve sfere društva. I lokalnu politiku i sport pa i crnu kroniku i sve drugo. Koliko je teško raditi u dopisništvu i baviti se svim temama koje dođu na red na prostoru Rijeke, riječke regije, ali i nekoliko županija?

Osobno uživam u radu u dopisništvu baš zbog tog svaštarenja. Jedan dan radiš crnu kroniku, drugi kulturu, onda treći neku priču vezanu uz poljoprivredu, da bi četvrti radni dan pratio premijera, ministre, predsjednika prilikom posjeta nekom gradu, općini, gradilištu…

Nije teško raditi, iako pokrivam s kolegicom Katarinom i našom Linom u Puli dosta veliko područje od Savudrije do Svete Marije Magdalene pa na sjeveru do Karlovca.

Zapravo za naše riječko dopisništvo nema granica, idemo tamo gdje nas pošalju i napravimo posao najbolje što možemo, a očito dobro odradimo ako je suditi po reakcijama gledatelja, ali i naših urednica i urednika.

Slijedom toga, koliko vam je, u vašim novinarskim počecima, trebalo da pohvatate imena i uloge lokalnih političkih, poduzetničkih i inih scena?

Nasreću, nije mi bilo teško početi raditi u dopisništvu Nove TV jer sam tu prešao iz dopisništva jedne druge televizije, a televizijsku karijeru započeo sam još 1999 godine.

Ipak je iza mene 35 godina novinarskog staža i sve sam te godine proveo sa sjedištem u Rijeci u raznim medijima, od radija, pisanih medija do televizija.

Svoje kontakte, poslovne suradnike i prijatelje kroz to vrijeme sam vezao za sebe i tako je i danas. Ima ljudi na određenim pozicijama s kojima surađujem više od 30 godina, mnogi su danas već u mirovini, a ja nastavljam suradnju s njihovim nasljednicima uz poruku na koju sam ponosan, a koju često čujem: „To ti je Balen, s njim se možeš dogovoriti.“

Vaša kolegica i prezimenjakinja Ida Balen kaže da je „dopisnički posao rudarski te da je prijeđene kilometre nemoguće izbrojati.“ Slažete li se s kolegicom i koje posebnosti nosi dopisnički posao?

Haha, ma lako je zbrojiti kilometre…Pogledate kilometre na službenim autima 1.1. i 31.12. iste godine… Šalim se, dakako. Kad smo kod kilometara nedavno sam nešto računao.

Ispada da smo kolegice, kolege i ja u riječkom dopisništvu napravili u ovih 20 godina, bez nekog pretjerivanja, više od milijun kilometara, sigurno i više.

Rudarski posao? Pa može se tako reći. Svaki dan donosi nešto novo, ali to je čar ovog našeg posla. Posebnosti rada u dopisništvu su da nikada ne znaš gdje ćeš, u kojoj situaciji i na kojem terenu završiti dan.

Prednost je da sam vidio krajolike, gradove, prirodne ljepote, prošao putevima i mjestima koje privatno vrlo vjerojatno nikada ne bi obišao jer ne bih znao za njih. Isto tako, u razgovoru s ljudima se da puno naučiti, tako i usput osluškujemo bilo gledatelja.

Posebna sjećanja

Koja vam je najdraža, a koja najteža pojedinost tijekom obavljanja novinarskih zadataka?

Najdraža? Izmamiti osmijeh na lice sugovornika, riješiti problem koji izgleda nerješiv ljudima, pomoći katkad i iza svjetla kamere, ljudski, u tišini, promijeniti nešto na bolje.

Najteže su situacije u crnoj kronici – kada gledaš nečiju nesreću, tragediju i bol, a ne možeš nikako pomoći.

Nažalost, neka mjesta i danas me podsjećaju na neke velike tragedije koje smo snimali i kadgod prođem tuda u glavi mi se vrte nemile scene kojima sam svjedočio i osjećaj bespomoćnosti me slomi.

U razgovoru za naš list otprije sada skoro već desetak godina i sami kažete da su slobodni dani relativan pojam i da telefonski poziv nerijetko znači mikrofon u ruke i put pod noge. Jasno je da se radi o profesionalnosti, no je li znalo biti neugodnih situacija da propustite rođendane, večere, isplanirani produženi vikend i slično?

Slobodni dani se na Novoj TV poštuju. Kad je dvoje novinara u dopisništvu, kolegica Katarina i ja, zna se tko kada radi i rijetki su trenuci, mogao bih nabrojati na prste jedne ruke, da se dogodilo da me se diglo na slobodan dan.

Ako se to dogodi, opravdano je i spreman sam, kao i kolegica i kolege snimatelji, reagirati odmah, gdje god bili i štogod radili. Neugodnih situacija nije bilo, bar ja mislim haha.

Propuštanje nekih slavlja je normalno i to je moja obitelj prihvatila kao sastavni dio mog posla.

Zna se da ću biti slobodan ili za Božić ili za Novu godinu, a jedan od blagdana ću raditi i to je svima normalno. I valja naglasiti da nisam jedini, pa koliko ljudi radi noću, blagdanima, vikendima….

Od onih vidljivih poput vatrogasaca, policajaca, medicinara do onih nevidljivih, čuvara, profesionalnih vozača, djelatnika na naplatnim postajama i mnogih drugih.

Moram naglasiti da bi bez potpore obitelji sve bilo puno teže. Ovako sve je to nama normalno jer kad imam slobodnog vremena provodim ga s obitelji i prijateljima kojima se tada u potpunosti posvetim.

Kako vam prolazi tekuća poslovna godina? Koje ćete priče iz ove godine posebice pamtiti?

I privatno i poslovno, odlično! Nakon puno godina odlučio sam se na operaciju proširenih vena u riječkom KBC-u i život mi se promijenio jer sam imao dosta problema s time. Poslovno? Jako dobro prolazi…

E sad, što ću pamtiti? Na pamet mi padaju brojne priče koje smo odradili, vremenskim redoslijedom.

Na početku godine tu je bila priča o sjevernom dijelu otoka Cresa koji često ostaje bez električne energije, a nakon našeg priloga počelo se nešto raditi, problem se nije u potpunosti riješio, ali bar se počelo razmišljati o rješavanju problema.

Uživao sam radeći priču o djelatnicima gospićkog Crvenog križa koji su, na jedan od rijetkih pravih zimskih snježnih dana, obilazili stare i nemoćne o kojima brinu u udaljenim ličkim selima.

Nažalost, kada smo kod Like, rastužila me priča o ilegalnom deponiju opasnog otpada u Gospiću. Štogod da istraga utvrdi, nepravedan je takav odnos prema hrvatskom zelenom biseru, kao i prema njegovim stanovnicima.

Dakako, kao i većina Riječana pamtit ću ovu godinu i po lokalnim izborima – velikoj promjeni na riječkoj političkoj sceni i dolasku gradonačelnice Rinčić sa suradnicima na vlast.

Ostaje mi urezana u sjećanje i priča o odlasku u mirovinu posljednjeg meteo izvjestitelja i čuvara prirode u NP Risnjak u mirovinu, nakon gotovo 30 godina snimanja Neno Štimac baš je s nama obavio zadnje snimanje i pozdravio se s Parkom i poslom.

Zadnja u nizu koja mi je ostala u sjećanju je priča o zamućenju riječke vode, kojom se dičimo i za koju i danas tvrdim da je najbolja u Hrvatskoj okusom i kvalitetom, a dogodilo se da smo gotovo 15 dana morali prokuhavati vodu za piće.

Posebno mi je urezana u sjećanje priča o obilježavanju 30 godina od VRO Oluja.

Prvi dan smo popratili mimohod Rijekom i imali javljanja uživo sa sudionicima Domovinskog rata, a drugi dan u Lici na Ljubovu i Rizvanuši popratio sam riječke ”Ajkule” i vojnike koji su odlučili ne ići u Knin kao inače, nego se nakloniti žrtvama i sjetiti se poginulih suboraca na mjestima stradavanja.

Na taj način su obilježili Oluju i još jednom pokazali da su Rijeku i Hrvatsku u Lici branili Riječani, Gorani i Istrani koji su se na bojište odazvali u velikom broju.

Zauvijek zahvalan

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

Sad ste me malo rastužili s tim pitanjem.

Najbolji savjet ikada dobio sam od prerano preminulog kolege Mislava Bage koji mi je, sada već davnog prosinca 2009. godine, rekao: „Balene, napravi brand od sebe, moraš biti prepoznatljiv!“ I eto, poslušao sam ga, uspio i na tome sam mu zauvijek zahvalan.

Kada ne proizvodite televizijski program uz kakve se sadržaje opuštate ispred malih ekrana?

Kada ne sudjelujem u izradi našeg Dnevnika, najviše volim vrijeme provoditi u prirodi, bilo u šumi, vrtu ili pak na moru i uz more.

Što gledam na malim ekranima? Volim pogledati dokumentarce o dalekim zemljama, o prirodi.

Uz to volim akcijske filmove i serije koje često pogledam na Novoj TV i Doma TV, a od showova znam pogledati Masterchef i Tvoje lice zvuči poznato.