Zovu je Željezna lady, potječe iz bogate, aristokratske obitelji. Iznad svega prezire socijalizam, a projektima koje planira želi ojačati bogatu, vladajuću klasu svoje države. Unatoč tomu, obožavaju je svi slojevi društva… Ako mislite da ste upravo pročitali opis nekadašnje britanske premijerke Margaret Thatcher, varate se. Riječ je o Marii Corini Machado, venezuelanskoj oporbenoj političarki i glavnoj Madurovoj oponentici, ženi koja je prije nekoliko dana dobila Nobelovu nagradu za mir i, pragmatično, posvetila je Trumpu.

NA MALA VRATA

Machado je ušla na mala vrata u politiku još 2002. godine, par godina nakon što je Hugo Chavez prvi put imenovan predsjednikom Venezuele i kada je okrenuo naglavačke dotadašnju politiku naftom najbogatije zemlje svijeta. Machado, doduše, tada nije sudjelovala na izborima već je, kao tridesetpetogodišnjakinja, osnovala organizaciju Sumate koja se bavila nadgledanjem transparentnosti izbora i demokratskih procesa. U vrlo kratko vrijeme postala je jedna od najglasnijih kritičarki vlade i samog Huga Chaveza koji je tada, u vrijeme dok zemlja još nije bila potpuno osiromašena, bio na vrhuncu slave i popularnosti. Tada su se doslovno pjevale pjesme u njegovu čast, a učenici u školama deklarirali su zakletvu vjernosti, dok je Chavez gradio vlastiti kult ličnosti. U takvom okruženju, Machado je organizirala javne debate, prosvjede te ulazila u sukobe s chavezistima.

Kako je zemlja tonula u siromaštvo, a standard stanovnika strmoglavo padao praćen inflacijom koja je potresala Venezuelu, popularnost same Machado je strelovito rasla, iako je Chavez čvrsto držao stisak nad cijelom političkom scenom. Tijekom 2011. izborila je na izborima mandat u Nacionalnoj skupštini Venezuele koja joj je postala glavna pozornica za istupe protiv vladajuće stranke i samoga Chaveza. Naravno, paralelno sa zaoštravanjem njene retorike porasla je u očima režima kao protivnica »mlade socijalističke demokracije«, a nekim čudom zaredali su i fizički napadi. Tako je u listopadu 2011. samo nekoliko mjeseci po njenom ulasku u parlament, Machado sa suradnicima napadnuta u gradu Turmeru. I ona i njena pratnja su pretučeni i išamarani, a vozila razbijena. Pokazalo se kako su napadači pripadali Motoriziranom frontu, svojevrsnim batinašima PSUV-a, vladajuće Chavezove stranke. To ju nije smirilo, pa je 2013. pretučena u parlamentu gdje je kamenicama pogođena u lice i oborena s leđa. Krajnji ishod – doživjela je frakture kosti lica i nosa. Nekoliko mjeseci potom, na Machado i njene suradnike tijekom jednog skupa ispaljivana je pirotehnika…

SVE GLASNIJA I ŽEŠĆA

Unatoč svim ovim incidentima, Machado nije posustajala niti se povlačila, dapače. Njeni napadi na Chaveza i politiku koja je gurala zemlju dublje u siromaštvo i međunarodnu izolaciju postajali su sve glasniji i žešći. Vidjevši kako je ne mogu smiriti batinama, chavezisti su počeli s novom taktikom. Optužena je za korupciju, a sud ju je izbacio iz parlamenta. No to je bilo kontraproduktivno. Kako je bilo očito da se radi o montiranim optužbama jer, između ostalog nije osuđena na zatvorsku kaznu, već samo na uklanjanje iz Nacionalne skupštine, Machado je postala simbol represije nad oporbom i katalizator intenzivnijeg mobiliziranja protiv režima.

Machado je nedugo prije toga osnovala Vente Venezuela, organizaciju koja je okupljala sve oporbene stranke, a kao nacionalna koordinatorica u sljedećih deset godina nastojala je objediniti različite oporbene struje i pokrete u Venezueli. To joj je među oporbenjacima donijelo ogromnu popularnost pa je na oporbenim predizborima s više od 90 posto glasova izabrana da se na predsjedničkim izborima 2024. suprotstavi Maduru koji je naslijedio preminulog Chaveza. Neuspješno. Sud je onemogućio njenu kandidaturu, a umjesto Machado oporbu je taj put na izborima predstavljao Edmundo Gonzales Urutia. Istovremeno, ponovo su počeli fizički napadi, pa su tako tijekom predizborne kampanje onesposobljene kočnice na njenom vozilu kako bi se pokušao izvršiti atentat.

Upravo u to vrijeme, Machado je postala poznata po svojoj borbi i izvan Venezuele. Tako je upravo 2024. godine primila nagradu »Vaclav Havel« koja se dodjeljuje borcima za ljudska prava, a nedugo potom i nagradu »Saharov« koju dodjeljuje Europski parlament. Nije ni znala kako je nominirana krajem prošle godine za Nobelovu nagradu za mir, što je doznala tek kada je objavljeno ime dobitnika. I to je bila upravo ona.

PROMIŠLJEN POTEZ

Koliko god bila razdragana ovim priznanjem, Machado je odmah shvatila kako je Nobel za mir posljednje što joj treba u tome trenutku. Jer tu je nagradu žarko želio američki predsjednik Donald Trump, pri čemu nije štedio bijes i kritike na sve koji su mu tu nagradu, kako je on to tumačio, nepravedno oteli. Drvlje i kamenje sasuo je na Nobelov komitet, a nije u prvom nastupu štedio ni samu Machado. No ona je odigrala vrlo pametan i promišljen potez. U prvom obraćanju javno je ustvrdila kako nagradu posvećuje narodu Venezuele, ali i predsjedniku Trumpu koji se nesebično zalaže za »naš cilj i promicanje demokracije«. Ujedno, nazvala je Trumpa da mu se gotovo pa ispriča što je baš nju komitet izabrao za ovogodišnju laureatkinju.

– Nazvala me je osoba koja je dobila nobelovu nagradu za mir i poručila mi je kako nagradu posvećuje meni i prima je u moje ime. Mogla mi je i ponuditi da mi da nagradu, ali nije. Nema veze, rekao je Trump nakon telefonskog razgovora s Machado koja se od 2024. godine skriva na nepoznatoj lokaciji u Venezueli jer je prilično jasno kako bi sljedeći napad na nju mogao biti smrtonosan.

I izgleda da je ova »taktika posvete nagrade« urodila plodom. S jedne strane »ispeglala« je odnose s Trumpom, a s druge strane usmjerila je njegov fokus upravo na Venezuelu. Po modelu: »ako mi je posvetila nagradu i na neki način priznala kako sam je zaslužio umjesto nje, idemo im pomoći da se tamo uspostavi prava demokracija«. Još prije nekoliko mjeseci Trump je naložio presretanje i uništavanje venezuelanskih brodova koji plove prema SAD-u pod izlikom kako je riječ o krijumčarima droge, a prije nekoliko dana je i objavio kako je autorizirao tajne operacije CIA-e u Venezueli, ne otkrivajući detalje o kakvim se operacijama radi. Moguće je kako je riječ o obučavanju protuvladinih snaga, ali postoji mogućnost i kako je riječ o operacijama fizičke eliminacije venezuelanskog vodstva, od Madura do njegovih bliskih suradnika i vojnih zapovjednika.

Maduro je odmah naložio mobilizaciju i manevre kako bi se stanovništvo pripremilo na moguću kopnenu intervenciju i iskrcavanje jer je Trump napomenuo kako ni ulazak američkih snaga u Venezuelu nije isključen.

– U potpunosti podržavam ovu Trumpovu strategiju. U potpunosti sam za to da SAD skine s vlasti ovu kriminalnu strukturu koja upravlja Venezuelom već godinama. Naš pokret podržava svaki scenarij koji će nam pomoći u prelasku u demokraciju, ustvrdila je prije nekoliko dana Machado u intervjuu koji je dala britanskom Sunday Timesu dok se još uvijek nalazi na skrivenoj lokaciji unutar Venezuele.

RAZDVOJENOST OD OBITELJI

Kako i sama kaže, tijekom tog skrivanja najteže joj pada razdvojenost od obitelji. Njeno troje djece živi izvan Venezuele zbog sigurnosnih razloga, a od supruga se razvela još 2001. godine. I mada se oko Madura steže međunarodni obruč, još uvijek nije jasno kako će se stvari u budućnosti razvijati. Jer Maduro ima protiv sebe vrlo moćne neprijatelje, ali i moćne saveznike. Na strani sadašnjeg režima u Venezueli su Rusija i Kina, dok je vojna struktura same Venezuele vrlo jaka i na Madurovoj strani. Ujedno, njenu novu međunarodnu popularnost koju je stekla dobivanjem Nobelove nagrade Maduro koristi kako bi je prikazao kao plaćenicu zapada i stranih sila koje žele ovladati venezuelanskom naftom. Unatoč svemu, njena popularnost među stanovnicima zemlje ne blijedi. Jer Venezuela je već godinama na rubu ekonomskog kraha, a prosječni stanovnici Venezuele žive ispod granice siromaštva. Česte su nestašice osnovnih proizvoda poput ulja, šećera ili lijekova, a inflacija već godinama divlja i njihovu valutu bolivar pretvara u bezvrijedni papir. Siromaštvo je posebno teško u ruralnim područjima Venezuele, a redukcije struje ponekad znaju trajati danima. I nije čudo kako velika većina stanovništva želi promjenu, želi opoziciju, a njeno najprepoznatljivije lice upravo je Maria Corina Machado.

I gotovo nikome od njih ne smeta što ova inženjerka strojarstva ima prilično oprečne poglede na privatno vlasništvo i poduzetništvo od stranke koja već desetljećima vlada zemljom. Jer dobar dio Venezuelaca drži kako im nije bitno tko će biti vlasnik tvornica, država ili privatni poduzetnici, dok god i njima primanja omogućuju normalan život. A to je upravo ono što Machado već godinama obećava.

PODRIJETLO JEDNE BUNTOVNICE

María Corina Machado rođena je 7. listopada 1967. u Caracasu, u jednoj od najuglednijih i najimućnijih obitelji u Venezueli. Njezin otac, Enrique Machado Zuloaga, bio je poznati industrijalac i jedan od osnivača velike metalurške kompanije Siderúrgica del Orinoco (SIDOR), dok joj je majka potjecala iz obitelji s dubokim korijenima u venezuelanskoj eliti.

Machado je diplomirala industrijsko inženjerstvo na Katoličkom sveučilištu Andrés Bello u Caracasu, a kasnije završila i postdiplomski studij javne politike na Sveučilištu Yale u Sjedinjenim Američkim Državama.

Prije nego što se aktivno uključila u politiku, radila je u industriji i u neprofitnom sektoru, a posebno ju je zanimao razvoj civilnog društva i demokratskih institucija. Bila je uključena u nekoliko obrazovnih i humanitarnih projekata, a 2002. osnovala je nevladinu organizaciju Súmate, koja se bavila promicanjem demokracije, nadzorom izbora i zaštitom biračkih prava u Venezueli.

Do tada je već stekla reputaciju obrazovane, elokventne i odlučne žene iz gornjeg društvenog sloja, koja je otvoreno kritizirala korupciju i populizam u zemlji – što će ubrzo postati temelj njezine političke karijere.

Najvažnije godine

1967. – rođena 7. listopada u Caracasu, u uglednoj i bogatoj obitelji

1989. – diplomirala industrijsko inženjerstvo na Katoličkom sveučilištu Andrés Bello

1994. – završila postdiplomski studij javne politike na Sveučilištu Yale (SAD)

2001. – razvela se od supruga i ostala sama s troje djece

2002. – osnovala nevladinu organizaciju Súmate, posvećenu nadzoru izbora i demokratskim reformama

2010. – izabrana u Nacionalnu skupštinu Venezuele kao zastupnica oporbe

2011. – 2013. – više puta napadnuta i fizički ozlijeđena tijekom političkih sukoba

2013. – izbačena iz parlamenta nakon montiranih optužbi za korupciju

2014. – osnovala Vente Venezuela, savez oporbenih stranaka

2023. – na predizborima oporbe dobila više od 90% glasova kao kandidatkinja protiv Madura

2024. – onemogućena joj kandidatura; primila nagradu »Vaclav Havel« i nagradu »Saharov«

2025. – dobitnica Nobelove nagrade za mir koju je posvetila narodu Venezuele i Donaldu Trumpu