U mirnoj ninskoj vali, kad još ni sunce nije pravo provirilo iza Velebita, skupilo se nekoliko znatiželjnika kod Donjeg mosta. Svi gledaju prema malom plavom kaiću koji se sporo primiče obali. Ante Toni Ćurko i njegova vjerna životna suputnica, mornarica Bosiljka, vraćaju se s mora. Svaku večer bace mreže u Ninskoj laguni, a ranom zorom ih, po starinski, izvlače iz ruke u ruku.

Malo je još ribara koji tako love, ali ni godine ni vrijeme nisu odvojile ovaj par od mora. I u osmom desetljeću života, oni su na moru svako proljeće i jesen, kad more ima pravu temperaturu, kad nije prevruće. Ribare gotovo svaki dan, ako ih vrijeme posluži, pa su tako i jutros rano otišli izvući mreže.

NEMA BIJELE RIBE

Na rivi ih čekaju znatiželjni pogledi i jedan galeb koji, kao po navici, čeka svoj doručak. Bosiljka ga nikad ne zaboravi počastiti. No, dok se brod još nije ni privezao, okupljeni odmahnuše glavom – nema puno sreće danas.

– Nema ništa danas, kaže Bosiljka pokazujući prema kašeti i odmahuje rukama.

– Kako nema ribe, viče jedan mještanin.

– To što ima, ima – nema, odgovara Bosiljka kroz smijeh, a netko iz gomile dobacuje:

– Znači da ih je slabo hranija kad ih nema!

Galeb, razočaran, odleprša prazna kljuna.

U kašeti tek nekoliko cipala zlatara i lice. Po grčevitom trzanju repa vidi se da su tek iz mora izvađeni. Ante Toni pita razumijem li se u ribe. Skromno odgovaram – da, ali samo na pijatu. On i Bosiljka mi savjetuju da bi se na tom pijatu trebala naći barem tri puta tjedno. Oskudan ulov ovaj vrijedni ribar objašnjava previsokom temperaturom mora.

– Vala ima sada oko 23 stupnja. Znate, naša vala je plitka, pregrijana, riba je u dubokom di je friško. Nema bijele ribe, nema orade, arbuna, trlja, špara, nema! Ribe nema! Nema ni liganja. Ako ih i ima, to su neke male, i ne isplati se to loviti, šteta je… A sjećam se 1991. godine smo znali lignje i od dva kila loviti. I sad, što je tu je… Oće li se klima štogod popraviti, oće li se ljudi popraviti, to triba vidit! Čovječanstvo – takvo kako je… neće nitko nazad, svi oćemo naprid. Grabi se, i more je pograbljano, a trebalo bi zakone malo više poštovati, kazuje Ante Toni sliježući ramenima i sramežljivo upirući prstom u svoj današnji ulov.

NEĆE POTONUTI

– Ovo ovdje, to su cipli zlatari. Sad bi trebali i ovi što mi zovemo »crnci«, ali lani ih nije bilo, nema ih ni ovu godinu, a neće ih ni biti. Mrijest je sad već gotov. Oni se mrijeste od lipnja do listopada, kad je takva temperatura, nisu došli u svoje stanište da se omrijeste. U dubini su, i to je razlog što ih nema, objašnjava Ćurko s dozom tuge u glasu.

– Tu u uvali more je malo hladnije, ali tamo vani gdje mi bacamo mreže još je više toplo, dno je toplo, mreže su tople kad ih vadimo. Al znate, isto smo vam regularni na moru, svaki dan kao galeb, govori Bosiljka, koja spominje i njihove česte jutarnje goste, labudove koje redovito hrani.

Bosiljka je do mirovine samo povremeno išla s mužem na more, ali sad više ne može bez lagune.

– Otkad sam u mirovini, postala sam njegov mornar. Ali znate, kad je malo neko nevrijeme, on se meni ruga da sam kukavica, da se bojim mora. On sjedi na krmi, a mene tamo naprid sve lipo okupa. Eto, tako vam je to, smije se Bosiljka, dok okupljeni komentiraju da nigdje nema ovakvog para.

– Ja sam takoreći glavna, ali on ne prizna, dodaje poluozbiljno.

Ćurkovi izlaze na more sa svojom drvenom brodicom – ninskom plazuljom, koja je karakteristična po plavoj boji.

– Naša autohtona, povijesna brodica je Condura Croatica. Novija je naša plazulja koja ima ravno, široko dno. Plazulja je za ribarenje bolja, manje valja na moru, šira je i adekvatnija za more, objašnjava Ante Toni.

– Ako se i potopi, neće potonuti jer je kompletno od drva napravljena. Moja je stara dvadesetak godina, ima motor i dva vesla. Ovo ovdje, gdje su polegnuta vesla, zove se jaram, a gdje su uglavljena, to se zove sova. Na brodu su uvijek i osti i mreže za ribolov, pokazuje naš sugovornik.

MORE OPUŠTA

Ninska plazulja oduvijek je bila simbol ovoga kraja zbog svoje praktičnosti u plitkoj, pjeskovitoj laguni. Ćurko, koji je život proveo uz more i na moru, prisjeća se vremena kad se s plazuljom prevozio pijesak.

– Ja sam nekad bija sabunjar. Ispred bivše zgrade mjesnog odbora znale su bit hrpe pijeska koje smo razvozili plazuljama do većih brodova. Oni su onda vozili dalje, po otocima, sve do Šibenika, a pijesak su koristili za gradnju. Plazulje su u životu sabunjara imale veliku ulogu, a njima se vozilo i svakojaki teret, priča Ante Toni.

Danas plazulje u Ninu mirno počivaju privezane uz rivu.

– Ima ih još dosta. Ljudi ih čuvaju jer su one naš tradicijski brod. A i zbog plićine mora. Nama je ovdje sve plitko, a s njom možete doći uz sami kraj i na plažu. S drugim gliserima, to se ne može. Mi ne možemo ovdje imati veće brodove jer pijesak samo navire. Ova sjeverna strana… bura će to sve donijeti u porat. Pogotovo ako bude one prave bure kao nekad, kad je puhala po petnaest dana. Znalo je toliko nanijeti pijeska da su se biciklima vozili po portu, prisjeća se ninski ribar, kojem ni u 77. godini života nije dosta mora.

Ništa drukčije ne osjeća ni njegova mornarica Bosiljka.

– More opušta, ne mogu bez mora. Kad puše bura, brojimo ure do izlaska na more, kaže uz osmijeh.

I tako, dok sunce polako razgara nad Ninskom lagunom, mali plavi kaić i dvoje starinskih ribara nastavljaju svoj krug života s morem – onako kako su to činili oduvijek, s rukama u mreži i s dušom u vali.