K.R.U.H. & Štrajk za Gazu poslali su otvoreno pismo intendantici HNK “Ivana pl. Zajca” Dubravki Vrgoč i Ohadu Nuharinu, koreografa predstave Venezuela, čija se premijera u riječkom kazalištu treba održati 14. studenoga.

K.R.U.H. & Štrajk za Gazu okupljaju Inicijativu za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde,
Studentice za Palestinu, Nepokorenu Palestinu, Inicijativu za slobodnu Palestinu, Inicijativu za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde

Evo što su napisali:

Vaše reakcije na javni poziv za otkazivanje predstave Venezuela pokušavaju održati iluziju o umjetnosti kao “neutralnom prostoru dijaloga” izvan politike, rata i kolonijalnog nasilja.
No, činjenice govore suprotno.

Naharin i Batsheva Dance Company nisu neutralni

Predstava Venezuela u koreografiji Ohada Naharina, čija je premijera u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci najavljena za 14. studenoga 2025., nastala je 2017. godine u produkciji Batsheva Dance Company iz Tel Aviva [1]. Kompanija Batsheva i njezin dugogodišnji umjetnički direktor Ohad Naharin nisu neutralni kulturni akteri [2], već sastavni dio izraelskog državnog i ideološkog aparata. Batsheva prima institucionalnu potporu iz državnog proračuna (Tel Aviv-Yafo Municipality, Ministarstvo kulture i sporta, Ministarstvo vanjskih poslova) te je ugovorno obvezana promovirati Izrael i njegove politike u pozitivnom svjetlu.

Time Batsheva postaje ključni alat kampanje Brand Israel, službene propagandne strategije izraelske vlade pokrenute 2005. godine s ciljem “poboljšanja imidža” države kroz umjetnost, kulturu i turizam [3].

Drugim riječima, Batsheva nije samo plesna trupa – ona je kulturni ambasador režima koji provodi okupaciju, aparthejd i, danas, genocid. Svaka njezina međunarodna turneja, uključujući i ovu produkciju u Rijeci, djelomično je financirana javnim novcem izraelske države i time predstavlja njezin vanjskopolitički interes.

Upravna i savjetodavna tijela Batsheve povezana su s izraelskom državom i cionističkim strukturama
Upravna i savjetodavna tijela Batsheve čine pojedinci duboko ugrađeni u mreže državne, vojne, financijske i cionističke moći. Među njima su Ronny Douek, osnivač organizacije Zionism 2000 i kurator izložbe Zionism 2000 Collection (1920–1960) koja slavi povijest cionističke propagande i formiranje IDF-a; Adi Stern, predsjednik Bezalel Akademije i član think-tanka Jewish People Policy Institute koji savjetuje izraelsku vladu o “delegitimizaciji Izraela” i “o odnosima s dijasporom”; David Chinn, partner u McKinsey Izrael koji savjetuje Ministarstvo obrane i državne institucije; Zvi Ziv, bankar i direktor velikih javnih i kulturnih ustanova poput Muzeja Tel Aviva [4].

Ova imena ne pripadaju “neutralnim menadžerima kulture”, već ljudima koji oblikuju i održavaju infrastrukturu izraelskog kolonijalnog projekta.

Stoga Batsheva nije apstraktna ili autonomna umjetnička institucija, nego dio istog državnog aparata koji istovremeno financira bombardiranje Gaze i brendiranje izraelske kulture kao “progresivne” i “humanističke”.

Nagrade s okupiranog teritorija

Ohad Naharin je višestruki laureat izraelskih državnih nagrada – dobitnik Nagrade Izraela (2005) i EMET nagrade (2009), dok je Batsheva 2021. primila Nagradu ministra kulture i sporta. Nijedno od tih priznanja nikada nije odbio niti vratio, iako dolaze od iste države koja sustavno uništava palestinski narod.

Njegova jedina javna “pobuna” – povlačenje s državne proslave 50. obljetnice Izraela 1998. – nije bila čin političkog otpora protiv okupacije, već reakcija na religijsku cenzuru kostima:

“It was not against Israel, it was against the narrow minds that wanted to censor art.” (Haaretz, 1998)

Drugim riječima: ne protiv kolonijalne države, već uime nelagode zbog ugrožavanja prostora osobne slobode.

Naharin je u kolovozu 2025. primio i nagradu The Yakir Bezalel Award Sveučilišta Bezalel u Istočnom Jeruzalemu – institucije izgrađene na okupiranom teritoriju, koja sudjeluje u kolonizaciji zemlje oduzete Palestincima [5]. Riječ je o fakultetu koji se hvali time da njihovi studenti i studentice izrađuju uniforme za izraelsku vojsku – istu onu vojsku koja provodi genocid nad palestinskim narodom.

U obrazloženju nagrade stoji da mu se priznanje dodjeljuje “za djela koja promišljaju izraelsku posebnost i čovječnost” – čime i sam izraelski kulturni establišment potvrđuje da je Naharinova umjetnost sastavni dio izraelskog identiteta i kulturne diplomacije [6], a ne nekakav univerzalni izraz “ljudske povezanosti”.

Podsjetimo i da je Naharin 2007. javno pozirao s izraelskim diplomatima, uključujući Dana Gillermana [7], bivšeg izraelskog ambasadora pri UN-u, koji je 2023. izjavio:

“Zapanjuje me stalna zabrinutost svijeta za palestinski narod, za ta užasna neljudska stvorenja…” [8]

Suradnja i bliskost s osobama koje otvoreno dehumaniziraju Palestince dodatno potvrđuju da iza Batsheve i Naharina stoji državni aparat i kolonijalni kapital, ma koliko se to pokušavalo prikriti poetskim riječima o “ljubavi, pokretu i zajedništvu”.

“Umjetnost nije politika” – mit koji prikriva odgovornost

Kada je Batsheva 2014. nastupila u Zagrebu u sklopu Tjedna suvremenog plesa, gostovanje su financirali izraelska ambasada i farmaceutska korporacija Pliva–Teva. U isto je vrijeme, u srpnju i kolovozu 2014., izraelska vojska provodila ofenzivu Operation Protective Edge u Gazi, ubivši više od 2.000 Palestinaca, među njima stotine djece.

Dok su projektili padali na Gazu, izraelske ambasade diljem Europe promovirale su Batshevu kao lice “bogatog kulturnog života” i “otvorenosti” Izraela – klasičan primjer artwashinga, u kojem umjetnost služi za prikrivanje vojnih zločina, okupacije i etničkog čišćenja.

Deset godina kasnije, u jeku izraelskog genocida nad Palestincima, povijest se ponavlja. U travnju 2024. riječki HNK izvodi predstavu izraelskog koreografa Nadava Zelnera, realiziranu u suradnji s izraelskom ambasadom i Plivom–Tevom. U trenutku kada izraelska vojska bombardira domove, bolnice i škole u Gazi, raseljavajući milijune Palestinaca, na riječkoj se pozornici igra predstava koja iz perspektive mladog izraelskog umjetnika tematizira “potragu za domom”.

Činjenice su neumoljive: to nije čin “kulturne razmjene”, već normalizacija kolonijalnog nasilja.

O “dijalogu” i “bojkotima”

U svojoj reakciji, intendantice Vrgoč, govorite o “cancel culture” i “zatvaranju prostora dijaloga”. Ali dijalog se ne može graditi na brisanim tijelima i ruševinama.

Kad se pozivate na “umjetničku slobodu”, a istodobno ignorirate višedesetljetne pozive palestinskih umjetnika, sindikata i civilnog društva na kulturni bojkot izraelskih državnih projekata, Vi zapravo poništavate samu mogućnost dijaloga. Jer dijalog bez jednakosti moći – nije dijalog, nego kolonijalna kulisa.

Bojkot, za razliku od “canceliranja”, nije zabrana izražavanja, već politička praksa odgovornosti: odbijanje da se javnim sredstvima i institucijama podržava nasilje i kolonijalna propaganda. To je politički i etički čin, a ne cenzura.

Umjetnost na grobovima

Ohad Naharin i Batsheva Dance Company nisu meta, nego simptom sustava koji koristi umjetnost za prikrivanje kolonijalne stvarnosti. Njihova međunarodna prisutnost i prestiž nisu dokaz umjetničke “slobode”, već dokaz moći države koja ih sponzorira.

Umjetnost može biti prostor otpora – ali samo ako ne stoji na grobovima onih koji su izbrisani kako bi taj prostor postojao.

Stoga pozivamo sve radnice i radnike u kulturi koji ne žele biti suučesnici artwashinga: one koji žele aplaudirati otpornosti i hrabrosti palestinske umjetnosti umjesto genocidnoj propagandi, ali i sve koji osjećaju nelagodu, strah, uzrujanost ili zbunjenost oko Venezuele, Naharina, Batsheve i, naposljetku, Vrgoč:

Nastavite bojkot HNK Ivana pl. Zajca do otkazivanja Venezuele i pridružite se 25. listopada prosvjedu u Rijeci pod parolom Od Rijeke preko mora, za slobodnu Palestinu!, navodi se na kraju pisma.