Ivan Vanja Frančišković, jedan od najznačajnijih i najsvestranijih Riječana novijeg doba preminuo je 8. listopada 2025. godine u 77. godini života. Iznimni gospodarstvenik, dugogodišnji direktor riječkog Croatia osiguranja, zaštitni znak brojnih sportskih događanja s posebnim naglaskom na automobilizam, ali i predsjednik HNK Rijeka u dva mandata, političar, predsjednik riječkog HDZ-a, omiljeni profesor na Ekonomskom fakultetu, uzoran obiteljski čovjek zapravo sve što bi bilo poželjno da jedna osoba s naglašenim osjećajem za sredinu u kojoj živi i postoji ima, imao je – Vanja Frančišković. I onaj,  tako upečatljivi, lagani korak dok bi prolazio Korzom. Jer baš ta linija, taj prolazak Korzom, bili su ono fino vezivo tkivo koje bi u skladnu cjelinu povezivalo sve njegove aktivnosti. Glavna ulica grada koji mu je  najčešće i bio u fokusu i on na njoj u velikoj su mjeri i slika njegovog života.

Koliko je zadužio Rijeku pokazuje i činjenica da je u dva mandata bila predsjednikom Upravnog vijeća Sveučilišta u Rijeci, potom i predsjednikom UO Zaklade Sveučilišta u Rijeci. S razlogom jer malo je onih koji bi poput njega uspjeli tako skladno povezati riječko gospodarstvo sa znanošću. Uostalom, funkcije su to koje se ne dodjeljuju nekom tko svojim besprijekornim radom i velikim angažmanom ne stvara djela koja će pamtiti povijest.

Ali, kad se odmaknemo od nabrajanja njegovih istinski značajnih funkcija, ono po čemu će sasvim sigurno ostati zauvijek u memoriji mnogih ljudi, pa tako i onih koji nisu s njim dijelili profesionalno ili privatno zajedništvo, svakako je njegov – karakter. S ove naše novinarske strane, pravo je zadovoljstvo bilo s njime razgovarati. Imali bi ti razgovori, ma ne, nećemo pretjerati istaknemo li ovu konstataciju – istinske terapeutske učinke.

– Znate, malo sam umoran od Korza, sad kad sam u mirovini stalno me salijeću moji penzioneri i neprestano se na sve žale – na visinu mirovina, autobusne linije, kvalitetu kruha, ma nema te pojedinosti na koju neće reagirati u apsolutno crnim tonovima. Dijelom i zbog toga malo sam se povukao kako bih na miru pisao knjigu o Rijeci, ispričao nam je još prije pet godina Vanja Frančišković.

S razlogom bi ga to zamaralo jer on je svijet oko sebe, posebno kad je riječ o Rijeci, vidio u sasvim drugačijim tonovima. Svijet oko njega postajao je sve teži i nezadovoljniji, jako često bez nekog posebnog razloga. On  je pak Rijeku vidio kao grad koji se uspješno transformira u većini gospodarskih i društvenih djelatnosti. Od turizma, sporta, Automotodroma, brodogradnje – bez imalo želje za bijegom od realnosti, isticanjem pozitivnih elemenata u svim tim procesima, na sugovornika bi prenosio tako dobre vibracije da ste nakon toga i sami svijet vidjeli – njegovim očima.

Jako su ga voljeli i cijenili njegovi studenti jer je u kolegije, najčešće povezane s marketingom, koje je predavao unosio silno puno primjera – iz života. Bio je naprosto znanstvenik koji je prošao školu realnog gospodarstva tako da je, zahvaljujući dakako i svojoj osobnosti, unosio silno mnogo živosti u materiju o kojoj bi predavao. Pa su studenti, kako su sami znali isticati, nakon njegovih predavanja bili znatno sigurniji, spremniji za ono što ih čeka nakon diplome.

Da, i pisao je mnogo. Precizno, s mnogo faktografskih podataka kao i osobnog viđenja “stanja na terenu”. Bio je i jedan od ključnih ljudi najznačajnije sportske manifestacije koja se permanentno godinama odigravala u riječkom kraju: svjetskog prvenstva u motociklizmu. Silno važna karika u organizacijskom ali i provedbenom timu. Zapravo, čega se god dotaknuo, nakon stručne pripreme, pretvarao bi u rad vrhunske kvalitete. Svakako, jedan od najviđenijih Riječana novog doba, bio je autoritet i rado viđena osoba i na širim europskim prostorima, gostujući profesor na njima, što se baš i ne postiže nisi li u u tome što radiš – vrhunski stručnjak.

Bolest je ta koja ne pita i ne bira. Bez nje 77 godina za Ivana Vanju Frančiškovića ne bi predstavljalo neki problem. Uvijek aktivan, odgovoran prema sveobuhvatnom zdravlju i, kako je znao isticati “dobre genetike”, mogao bi još dugo. Na žalost nije, preminuo je skoro na dan kad je prije sedam godina otišao u mirovinu.

Mada, odlazak je neminovnost svakog tko se rodi. A malo je među nama onih što taj period kojeg nazivamo životom ispune na tako dobar, tako iscrpan način poput njega. S toliko mnogo rada i radova koji svoj puni smisao dobivaju zato što će ostati kao bogatstvo generacija koje dolaze. Malo je onih koji u životu postoje na način kako što je to učinio profesor, gospodarstvenik, sportaš, dobri duh Korza Ivan Vanja.

Obitelji kojoj ostaje istinski veliki ponos kao i svim ljudima koji su ga poznavali, s njime surađivali, s njim živjeli Korzo izražavamo iskrenu sućut. Obavijest o vremenu sahrane još se očekuje. Saznat će se dakako na vrijeme kako bi se Rijeka, na način na koji on to i zaslužuje, oprostila s njegovom ovozemaljskom ulogom. S njegovom velikom ostavštinom oprostit se nećemo nikada. Oni koji će se na studiju susretati s njegovim radovima, ili oni koji će naprosto željeti upiti neke od njegovih dobrih misli, neke od njegovih vizura Rijeke. Svi će se oni nakon toga  i sami – ispunjenije i bolje osjećali.