Prema najnovijim informacijama o prodaji električnih automobila u Hrvatskoj, u prvih devet mjeseci realizirano je samo 763 ugovora, što čini udio od 1,4 posto u ukupnoj ovogodišnjoj hrvatskoj prodaji, koja je inače dosegnula već više od 55 tisuća registracija.

Apsolutni električni lider je Tesla koji je zabilježio 198 registracija, slijedi kineski BYD s 90 te Volkswagen s njih 87. Neke od prodajnih vedeta kao što su to Opel, Suzuki ili Toyota nisu imale u tom periodu ni jednu električnu registraciju, Dacia samo dvije, ali su zato premium brendovi poput Porschea, BMW-a i Mercedesa zajedno prešli granicu od 100 prodanih automobila.

Pogrešan model

Analiza pokazuje da je najmanje polovina ovogodišnjih električnih registracija učinjena s automobilima što značajno nadilaze snagu standarda prosječne hrvatske obitelji, točnije s najskupljim automobilima koje priznaje Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Poticaji se naime dijele za vozila koja ne prelaze vrijednost od 50 tisuća eura bez iznosa poreznih davanja.

Osim što je manje od 85 električnih registracija mjesečno podbačaj koji bismo mogli definirati i kao potpunu propast tranzicije prema električnoj mobilnosti, opet se kao problem javlja socijalna neosjetljivost programa. Za kupnju električnih automobila ove se godine nisu uopće uvažavali pojedinci, nego isključivo »pravne osobe«. Maksimalan iznos poticaja za električne automobile iznosio do 9 tisuća eura.

Inače Fond je ove godine za kupnju električnih automobila, kao i onih na dvostruki pogon – električni i klasični – te bicikle osigurao 21,2 milijuna eura. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost je u proteklih 10 godina uložio 63,6 milijuna eura bespovratnih sredstava za kupnju oko 12 tisuća takvih vozila, što je jako slično onom što se brojem registracija događa i ove godine.

Iako isticanje milijuna i tisuća može imati »vau efekt«, istina je sasvim suprotna. S obzirom na broj električnih vozila na hrvatskim cestama razvidno je da ni do kakve zelene tranzicije ne dolazi jer na hrvatskim cestama ima najviše jedan jedini posto automobila na struju. Što je, realno govoreći, beznačajan postotak. Zna li se da je većina njih brenda Tesla, jasno je da hrvatski Fond potiče kupnju skupih, unutar standarda koji dominira kod većine i – pomalo ekscentričnih automobila.

Naravno, nisu za sve krivi Fond i njegovi nedovoljno socijalni potezi, nešto se pita i proizvođače čiji su električni automobili znatno skuplji od klasičnih. Poticaji bi dakle na nekakvoj globalnoj razini trebali biti usmjereni i prema njima kako bi krajnji kupac bio u povoljnijoj situaciji.

Neiskorišten potencijal

S obzirom na to da su vlade dvije najjače hrvatske stanke, SDP-a i – HDZ-a, u tih 11 godina podržale aktualni, nimalo socijalni i ekološki poticajni model, što misle o tim poticajima i zelenoj tranziciji prometa upitali smo – Možemo! Tim više jer je riječ o stanci u čijim su temeljnim programima itekako ugrađene zelene politike, tako da im je navedena – nesocijalna i neekološka – praksa tim zanimljivija kako bi je mijenjali.

– Dugo već pokušavamo potaknuti promjenu modela podjele poticaja za električne automobile, iznijela sam naše stavove i na saborski raspravama, na žalost uzalud.

Ne uvažavaju drukčije, prema našim izračunima kud i kamo svrsishodnije prijedloge koji bi istinski imali jako značajnu ekološku komponentu. Ali ne, ne zanima to njih – Fond dijeli milijune bez ikakvog smisla, sve do apsurdnih situacija u kojima poticaje dobiva – najbogatiji dio društva.

Umjesto da u gradovima ili primjerice na otocima smanjimo emisiju CO2 i uvedeno naš model prema kojem će, uvažavajući određene socio-ekonomske parametre, poticaje dobiti mlade obitelji, Fond nagrađuje kupce Tesle i sličnih skupocjenih marki, istaknula nam je Sandra Benčić, saborska zastupnica Možemo!, u temi koja problematizira svrsishodnost modela dijeljenja sredstava Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost koji provodi programe sufinanciranja kupnje energetski učinkovitih vozila.

– Naš je prijedlog vrlo realan i jednako toliko koristan. Razradili smo ga sa stručnim osobama, kao i s onima koji bi po nama bili njegovi korsnici. To su prvenstveno taksi službe i gradske dostave.

Znamo da su za taksi službe namijenjena posebna sredstva, no držimo da je dio tih milijuna koji ide prema ostalima, dakle dominantno kupcima skupocjenih automobila, besmislen i uvredljiv. Sredstva bi trebalo okrupniti i dodatno osnažiti elektrifikaciju istaknutih korisnika. Oni dnevno prelaze velik broj kilometara, najviše u urbanim sredinama, a dužni su i često obnavljati vozni park.

Na taj način bi se ekološki moment nekoliko puta multiplicirao u odnosu na današnji model dijeljenja novca, istaknula nam je Benčić.

Regionalni pristup

Kako ističe, prema projekcijama Možemo!, njihov model bi bio posebno učinkovit u velikim gradovima gdje se i kreće najviše taksi vozila i dostavnih kombija, ali njihov model uvažava i određene geografske pojmove.

– Poticaji bi se mogli usmjeriti i prema stanovnicima na otocima. Oni se u pravilu kreću unutar otočnih granica, tako da su im električni automobili zbog njihovog dosega optimalni. Time se dakako šalje i dobra turistička poruka o ekološkoj očuvanosti otoka. Ne zaboravljamo dakako ni na socijalni moment. Prema definiranim kriterijima kao što je to visina primanja po članu obitelji, kupcima električnih automobila moglo bi se recimo omogućiti povrat poreza. Da zaključim – model se pod hitno mora mijenjati jer ovakav kakav je danas uistinu Hrvatsku definira kao »Superhik« državu: uzmi siromašnima i daj bogatima. Da kupe Teslu, zaključila je Benčić.

Meloni model

Ne bi možda bilo loše slijediti ni primjer talijanske vlade koja je na inicijativu premijerke Giorgie Meloni poticajima za kupnju električnih vozila dala izrazitu socijalnu notu.

Takvi su poticaji u Italiji ovisni o standardu, godišnjim primanjima i brojnosti pojedinih obitelji, što je u svakom slučaju izrazito pohvalni model. Konkretno – glavni korisnici su obitelji s ISEE-om manjim od 15.000 eura ili s ISEE-om do 30.000 eura ako imaju najmanje četvero uzdržavane djece.

ISEE (Indicatore della Situazione Economica Equivalente) je talijanski dokument koji procjenjuje ekonomsku situaciju kućanstva, uzimajući u obzir prihode, imovinu i broj obiteljskih članova. Koristi se za pristup socijalnim pogodnostima i uslugama s povlaštenim uvjetima, poput sniženja školarina i stipendija na sveučilištima.