Dvije godine nakon debitantskog albuma »Follow the Blind Man« hrvatski rock sastav Jelusick, kojem je alfa i omega svestrani Dino Jelusick (po domaću, Dino Jelusić) pokazuje kako dobar debi album nije bio slučajnost.

Štoviše, »Apolitical Ecstasy« je korak naprijed, jer je grupa proširila načine izražavanja što će zasigurno donijeti nove slušatelje. Naime, na debiju su Dino i prateći mu band bili vrlo, vrlo oštri (izuzetak je bila baladična naslovna tema, djelomično »Great Divide« te završna »Bitter End«) te bliski onim najžešćim smjerovima metal rocka (death, doom, black…) da bi na novom albumu, uz to što su u pojedinim trenucima ostali vjerni ubitačno agresivnim okvirima debija, ipak ponudili i podosta toga novog, što bi moglo privući i onaj dio slušateljstva koji se možda povremeno želi odmoriti od agresivnosti.

No, oni koji su voljeli prethodni album svakako će uživati u prve tri pjesme koje vjerno slijede poetiku žestine, odnosno bandove kao što su Iron Maiden, Blak Sabbath, Slayer, Metallica, Megadeth, Antrax, Nine Inch Nails, Rammstein…odnosno teme vezane uz fantasy i horror književnost.

Poziv na borbu

Tako uvodna »Jaws of Life« kritizira čovječanstvo jer je premalo onih koji se bore za prave vrijednosti te istodobno poziva na pobunu. Na tom je tragu i stadionski himnična »Power To the People« koja pak poziva na borbu protiv civilizacije utemeljene na radu strojeva, a taj poziv na otpor traje i u dojmljivoj i na industrial rock oslonjenoj »Hangman« u kojoj se neodlučnima savjetuje da se počnu boriti jer će te »krvnik« ionako stići i objesiti.

»Seasons« je prvi ne tako žestok trenutak, točnije na hard rock postavkama izgrađena vrlo dobra balada o nesposobnosti suprotstavljanja negativnostima zbog čega svima nama vladaju »monstrumi«. Još veći otklon od žestine nudi »What the hell is goin on« koja je duhoviti osvrt na stvaranje pjesama izveden po uzoru na akustični Jon Bon Jovi pristup.

Slična joj je vrlo dobra »Fool in Rain« prava stadionska balada s temom o spoznaji prolaznosti, a »Groove Central« ide u red najkomplesnijih trenutaka ovog vrlo dobrog albuma, jer je agresivni HM stil s dovoljno melodioznosti i ritmičnosti upotpunjen i okretanjem funku, te uključivanjem puhačke sekcije u glazbeni izraz, što sve dobro odgovara stihovima koji kritziraju one koji se previše oslanjaju na tuđa mišljenja i stavove.

Moćni vokal

Završetak albuma je jako dobar. »How many times« vrhunac je albuma. Industrial rock cijepanje ojačano melodioznim HM pasažima i death metal vokalom, te odličnim solažama moguće je shvatiti i kao pažnje vrijednu poruku onima (ponajprije političarima i raznim vođama) koji čine zla i opravdavaju se najrazličitijim stupidnim razlozima.

»Torn« je dobar spoj metala i hard rocka s moćnim vokalom koji nam prenosi priču o pojedincu koji ne može protiv svojih slabosti, jer je zarobljen u manjkavom svijetu svoje psihe, a završna »Apolitical ecstasy« najkompleksnija je skladba albuma, ne samo zbog 6.38 trajanja, već i zbog izmjena glazbenih stilova kroz koje se iznova na žestok i agresivan način traži očuvanje osobnosti i individualnosti, koje su ugrožene u svijetu suvremene civilizacije košmara.

Autor svih pjesama je Dino Jelusick, a sve su pjesme otpjevane na engleskom, što svakako može grupi, posebno nakon Jelusickovog doprinosa radu svjetski znane rock grupe Whitesnake, donijeti pažnju i van granica Hrvatske. No, uz njega za dobru izvedbu zaslužni su i ostali članovi banda – Ivan Keller (gitare), Luka Brodarić (bas) i Mario Lepoglavec (bubnjevi).