Za glazbenika Brunu Mičetića gitara nije samo instrument, već jezik kojim već desetljećima pripovijeda o ljudima, mjestima, emocijama i iskustvima koja ga obilježavaju. Nakon albuma »Sonosfera«, gitarist se novim projektom »Echoes Of The Earth« okreće čovjeku.

Album, koji izlazi u listopadu, donosi osobne priče, različite kulture i običaje, ali i univerzalne emocije poput ljubavi, gubitka, samoće, pripadnosti, straha i nade. Na albumu će se, uz njega, pojaviti i zanimljivi gosti, među kojima su Elvis Stanić, Alen Brentini, Omar Katan, Antonija Batinić te Katy Kelly iz legendarnog benda Kelly Family.

Posebno mjesto zauzima i obrada sevdalinke »Mostarski dućani«, kroz koju je spojio tradicijsku glazbu i jazz. U listopadu će novi album predstaviti i uživo, koncertima u Centru »Gervais« u Opatiji i Maloj dvorani Lisinski, gdje priprema produkcijski bogate nastupe s gostima i posebnim vizualnim elementima. No iza svega ipak stoji jednostavna ideja: različitosti ne bi trebale razdvajati ljude, već ih podsjetiti da svi pripadamo istom svijetu. Upravo je to, kaže, i glavna poruka albuma »Echoes Of The Earth«.

Glazbeni put kroz ljudsko iskustvo

U listopadu izlazi novi album »Echoes Of The Earth«. Kada biste ga morali opisati u nekoliko rečenica nekome tko još nije čuo niti jednu pjesmu, što biste mu rekli?

– »Echoes of the Earth« je moj osobni glazbeni put kroz ljudsko iskustvo. Kroz gitaru pokušavam uhvatiti različite trenutke života – intimne i svakodnevne, radosne i bolne, prolazne i duboko osobne. Album promatra čovjeka iz različitih perspektiva, dotičući se različitih kultura, običaja, situacija i emocija, ali ih istovremeno provlači kroz moje vlastito iskustvo. Ono što je posebno zanimljivo jest to da album ne govori samo o različitim ljudima i kulturama – ja sam svojevrsni promatrač i pripovjedač, a kroz gitaru stavljam sve to u neku svoju priču. Zato »Echoes« su upravo ti tragovi ljudi, mjesta, kultura i iskustava koji ostaju u meni, a »Earth« daje poantu da svi ti različiti ljudi, koliko god bili različiti, ipak pripadaju istom svijetu. Album govori o različitosti, ali ispod nje traži nešto univerzalno – ljubav, gubitak, samoću, pripadnost, čežnju, radost, strah, nadu. Zato bih njegovu srž možda sažeo u jednu rečenicu: »Echoes of the Earth« je zbirka ljudskih trenutaka viđenih kroz oči jednog čovjeka i ispričanih jezikom gitare.

Po čemu se ovaj album razlikuje od »Sonospherea« iz 2023. godine?

– Na tom albumu sam definitivno više istraživao prirodu, zvukove, krajolike – obišao sam čak i nekoliko nacionalnih parkova i opisivao ih kroz pjesme i instrumentalne kompozicije. Na ovom albumu sam stavio čovjeka, svakodnevne situacije i različite kulture u prvi plan. Album je zbog toga u biti dosta izazovan, i to ne samo u umjetničkom, nego i u tehničkom smislu – bilo mi je puno zahtjevnije opisati neke situacije i momente na samom instrumentu. Zadovoljan sam kako je to na kraju ispalo.

Koliko su konkretni krajolici utjecali na nastanak skladbi – jeste li neku pjesmu napisali nakon određenog mjesta, putovanja ili iskustva?

– Sve kompozicije na albumu osobne su prirode i dosta toga je izašlo iz osobnih iskustava, jer mi glazbenici moramo nešto doživjeti i osjetiti da bismo se mogli izraziti kroz pjesmu, kompoziciju, harmoniju i melodiju – i pokušati to prikazati što uvjerljivije. Jedna pjesma je, naprimjer, nastala na putovanju kad sam upoznao Tracy koja je Indijanka. Doslovno smo razgovarali o Indijancima, njihovim običajima i kulturi, i tako sam im posvetio jednu pjesmu na ovom albumu.

Želim ispričati priču

Koliko je danas teško napraviti instrumentalni album koji će privući i publiku koja inače ne sluša jazz ili instrumentalnu glazbu?

– Ja baš ne gledam na to na taj način. Mislim da umjetnik, glazbenik, mora biti iskren u onome što radi i mora što uvjerljivije dočarati određene situacije, bilo vokalno ili instrumentalno. Ako vjeruješ u to što radiš i iskren si u tome, nema bojazni ni straha – ljudi će to prepoznati. Hoće li to prepoznati 5 milijuna ili 5.000 ljudi, to je već pitanje marketinga i drugih stvari, ali mislim da glazba uvijek sama pronađe svoj put, bila ona instrumentalna ili vokalna. Na ovom albumu sam pomaknuo neka pravila i granice te imam čak i vokalna gostovanja. Prvi singl je napravljen s Omarom Katanom i Antonijom Batinić, gdje smo obradili sevdalinku »Mostarski dućani«, a na albumu mi je gošća i Katy Kelly iz legendarnog benda Kelly Family. Jednostavno sam htio te situacije prikazati što uvjerljivije, pa ako je za to potrebno da skladba ne bude instrumentalna, onda skladba nije instrumentalna. Moram naglasiti da nisam snimio jazz album, nego svoj album – svoju glazbu, nešto što mene veseli i način na koji ja vidim priču koja mi se događala u proteklih godinu i pol dana.

Na albumu ponovo istražujete mogućnosti akustične i električne gitare. Što vam svaka od njih omogućuje što druga ne može?

– Cijeli svoj život plivam kroz žanrove i sviram različitu glazbu – rock, metal, svirao sam i brdo cover, a onda sam se ozbiljno dohvatio jazz izričaja koji danas njegujem u svom triju, uz suradnju s vrlo ozbiljnim jazz glazbenicima. Htio sam sve te svoje različitosti ujediniti u jedno i pokušati ispričati priče koje sam doživljavao kroz život. Shvatio sam da su to toliko različiti instrumenti – električna gitara, akustična gitara, jazz gitara, clean sound, distorzirani sound – da sam prestao gledati na njih odvojeno, nego sam ih počeo koristiti kao boje. Pokušavam dočarati situaciju u pjesmi kroz određeni instrument, kroz boju koja odgovara toj situaciji. Tako imam električne gitare s distorziranim, ali i s clean soundom, dok mi akustika uvijek daje tu neku toplinu. Na albumu mi je gost i moj dragi prijatelj, kolega i jedan od mojih prvih mentora, Elvis Stanić, s kojim smo snimali klasičnu gitaru – ono što mi zovemo »plastika«, plastične žice – tako da imamo i akustične i klasične gitare na albumu. Jednostavno pokušavam u danim situacijama odabrati koja gitara, koja boja, pristaje kojoj pjesmi.

Je li vam važnije pokazati tehničku virtuoznost ili ispričati priču kroz glazbu?

– Definitivno ovo drugo. U mladosti mi je bilo važno dobiti tehniku, svirati brzo, pokazati sve moguće tehnike koje sam naučio ili ih još moram usavršiti. Danas je sve to iza mene – danas mi je važnije ispričati priču kroz glazbu.

Veliki iskorak

Koliko je bilo improvizacije, a koliko je sve bilo unaprijed zamišljeno i aranžirano?

– Ima improvizacije, ali ima i dosta konceptualnih stvari – mislim da je album sjedinio i jedno i drugo. Ima puno pisane glazbe gdje nema mjesta za improvizaciju, a ima i mjesta gdje sam ostavio moment improvizacije, spontanosti i mojih trenutaka, jer sam razmišljao i o samom koncertu. Volim da se koncerti ne ponavljaju, da je svaki različit, i mislim da improvizacija daje tu dozu otvorenosti, iznenađenja i spontanosti. Zato sam na albumu ostavio elemente improvizacije, ali ima i jako puno konceptualnih elemenata. To mi je bio još jedan veliki iskorak na ovom albumu.

U listopadu vas čekaju veliki koncerti, među kojima i nastup u Centru »Gervais«. Što pripremate publici što možda nije moguće doživjeti samo slušanjem albuma?

– U listopadu me čekaju koncertne dvorane, i to me baš veseli, pogotovo nastup u Opatiji, u Centru »Gervais«, jer ću cijeli koncert snimiti. Koncert će biti produkcijski na visokom nivou – bit će tu videozid, dodatni light, i snimit ćemo sve, i video i audio, jer želim iskoristiti tu priliku za nekoliko videobrojeva. Taj koncert mi znači jako puno i nadam se da će ljudi doći uživati zajedno s nama. Na koncertu će biti gosti s albuma, među ostalima moj dragi prijatelj Alen Brentini, gost Omar Katan koji dolazi direktno iz Barcelone, i Antonija Batinić koja dolazi iz Sarajeva. Napravit ćemo večer koju ćemo svi, nadam se, rado pamtiti.

Koliko vam znači predstaviti novi projekt upravo pred domaćom publikom?

– Koncerti pred domaćom publikom su mi ipak i najteži, jer smo mali grad i svi se znamo, ali su opet i najdraži, jer sviram za publiku koja već jako dugo vremena prati što ja radim. Zato mi je to važno, ali nosi i veliku odgovornost, jer svaki svoj koncert odradim maksimalno profesionalno i želim da sve bude na visokom nivou – dajem svoj maksimum. Pred domaćom publikom ima taj ekstra moment, jer želim da koncert ostane u lijepom sjećanju svima koji dođu. Domaća publika me je uvijek lijepo popratila i nagradila – sjećam se, naprimjer, jako lijepih koncerata u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, u HKD-u na Sušaku i u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci, gdje je publika svaku pjesmu popratila velikim aplauzom. Znači mi jako svirati doma, jer kad doma dobiješ priznanje, to ima posebno mjesto za nas umjetnike.

Jazz i tradicionalna glazba

A zatim slijedi Mala dvorana »Lisinskog«. Je li vam svaki povratak u »Lisinski« na neki način poseban?

– »Lisinski« je najveća hrvatska koncertna dvorana u kojoj su svirali gotovo svi velikani iz svijeta klasične i jazz glazbe, a i velikani iz svjetskog pop i rock svijeta. Svirati u »Lisinskom« meni je zaista čast i prestiž – čak sam i snimio jedan videospot u Maloj dvorani »Lisinski«. Svirati u »Lisinskom« je za mene uvijek, rekao bih, privilegij.

Imali ste vrlo zanimljivu suradnju na »Mostarskim dućanima« s Antonijom Batinić i Omarom Katanom. Što ste kroz taj projekt naučili o spajanju jazza i tradicijske glazbe?

– Baš sam htio unijeti taj jazz element u tradicionalnu glazbu i to mi je bio pravi izazov. Nije bilo lako, jer tradicionalna glazba ima svoja pravila i svoje harmonijske i ritmičke koncepte koje treba poštivati. Malo sam se poigrao i ritmom i harmonijama, dao sam si za pravo tu slobodu, ali sam pazio da ne odem predaleko, jer je to pjesma koju svi znaju i koju su svi već pjevali puno puta, a takve se stvari lako mogu doživjeti na krivi način. Tradicionalna glazba me je oduvijek privlačila i zanimala – na kraju krajeva, moji roditelji su svirali i plesali u folklornom društvu, tu su se i upoznali, tako da sam od malih nogu imao utjecaj sevdaha i ostale tradicionalne glazbe s područja Balkana i šire. Mislim da je to neopisivo bogatstvo, i drago mi je kako je spot ispao – to mi je bio poseban trenutak u karijeri. Omara Katana ustvari nisam ni poznavao – javio sam mu se preko Googlea, odmah smo se čuli telefonski i odmah je pristao doći. To su glazbenici – dovoljno je da postoji dobra priča da se dogodi dobar trenutak, poznanstvo, suradnja, i da se stvori nešto posebno. Omar je snimio perkusije u Barceloni, s Antonijom smo vokale snimali u Sarajevu, a onda smo sve smiksali i postprodukciju napravili kod Luke Januša u Opatiji. To je samo dokaz da je glazba jedan veliki, univerzalni i jedinstveni jezik.

Možemo li na novom albumu očekivati još neka iznenađenja i suradnje koje zasad niste otkrili?

– Mogu reći da imam super goste na albumu – Alena Brentinija, Elvisa Stanića, Omara Katana i Antoniju Batinić, to su impresivna imena, super glazbenici i moji prijatelji. A kao posebno i vrlo značajno iznenađenje, na albumu mi je gošća i Katy Kelly, članica legendarnog benda Kelly Family koji je devedesetih godina osvojio Europu prepoznatljivim vokalima i brojnim hit pjesmama, što mi jako puno znači.

Video je broj 2

Uz novu glazbu izlaze vam i novi videobrojevi. Koliko vam je danas važan vizualni identitet pjesme?

– Vizualni identitet je danas svakako važan, glazba praktički živi na društvenim mrežama – skrolamo, snimamo storyje i videe, i to je definitivno jako važno. Iako i dalje mislim da bi audio trebao imati prednost pred videom, jer glazba treba sama ispričati svoju priču. Ako je iskrena, doći će do ljudi i oni će se prepoznati u njoj. Video može biti samo podrška – ne volim kada video preuzme glavnu priču, volim da video potpomogne audio. To je moj pogled na video danas – važno je imati dobar vizualni identitet, ali glazba ipak treba imati prednost.

Dogodi li vam se da tijekom stvaranja glazbe već zamišljate spot?

– Definitivno da. Već imam slike za vrijeme snimanja spota, gdje što, kako bi trebalo izgledati. Možda nemam lokaciju, ali imam neki film u glavi, kako bi spot trebao izgledati. Naravno, sve to ovisi o mogućnostima – ne financijskim, nego tehničkim – ali puno puta mi se dogodi da već, dok sviram nešto, otprilike znam kako bi spot trebao izgledati.

Što vam je važnije – da video prati glazbu ili da joj daje potpuno novu interpretaciju?

– Definitivno mi je važno da video prati glazbu. Audio mi je broj jedan, a video broj dva. Ne volim da se dogodi priča o videu koji nema veze s glazbom – video mora pratiti glazbu, a onda može dati i neki element iznenađenja, kao podršku toj glazbi, da je podigne stepenicu više. Ali da video totalno izmijeni sliku priče, to definitivno ne – mislim da video mora pratiti audio, tako ja razmišljam. Naravno da želim da video pomogne glazbi, i ako sadrži element iznenađenja koji će glazbu približiti publici, to je dobro. Ali da video ometa priču koja se događa kroz glazbu – o tome stvarno ne razmišljam.

Poanta albuma

Koliko danas razmišljate o tome kako će neka skladba funkcionirati na YouTubeu i društvenim mrežama?

– Danas su internet, YouTube i društvene mreže postali praktički pozornica za glazbenike – mnogi glazbenici uopće ne nastupaju uživo, nemaju koncerte, nego nastupaju na internetu. To je isto okej, nemam nikakav problem s tim – dapače, super je što svako danas može pokazati svoje umijeće i svoj skill. Ali kad radim pjesmu, pogotovo kad se bavim stvarima usko vezanim uz mene i moje doživljaje i interpretacije životnih situacija, ne gledam koliko pjesma traje ili hoće li se negdje »zavrtiti«. Jednostavno se prepustim. Ljudi će sami prepoznati vrijednost toga. Ne gledam na minutažu na društvenim mrežama, ni na to je li predugo ili prekratko – ne mogu tako raditi glazbu, i vjerujem da će se mnogi drugi glazbenici prepoznati u ovom odgovoru. Mislim da YouTube i platforme trebaju služiti tome da se glazba može prikazati, a onda neka netko koji se u tome pronađe uživa zajedno s nama koji tu glazbu stvaramo.

A što biste voljeli da publika nakon koncerta u Lisinskom ponese sa sobom – koju emociju ili misao?

– Nakon koncerata koji slijede za ovaj album, volio bih da publika pokuša prihvatiti različitosti, da shvati da smo svi stanovnici jednog planeta koji se zove Zemlja, i da je to prelijepi planet. Da pokuša shvatiti i prihvatiti da postoje različiti ljudi, različiti interesi i različiti pogledi na život, ali da je to sve pozitivna stvar, bogatstvo, a ne negativna stvar kojom se danas pokušavaju prikazati određeni elementi ljudske prirode. To mi je velika želja – da prihvatimo različitosti kao nešto što nas treba spojiti, a ne razdvojiti. To mi je, u biti, bila i poanta cijelog ovog albuma.

Postoji li nešto što još niste napravili, a već dugo želite?

– Ima puno toga što bih još volio raditi, što nije samo vezano uz glazbu. Puno svog privatnog, a i društvenog vremena u životu žrtvovao sam za gitaru, kao i mnogi glazbenici za svoje instrumente, ako želiš biti vrhunski na njemu. Ali sad nastojim uživati i u nekim stvarima koje nisu vezane samo uz glazbu, koje mi opet, s druge strane, daju nove momente koje poslije prelijem na instrument i pokušam stvoriti novu glazbu. Tako da nastojim uživati u novim stvarima u životu koje nisu samo vezane uz glazbu.

Trenuci za pamćenje

Nakon toliko godina bavljenja glazbom, što vas danas još uvijek može potpuno »zaluditi« kao glazbenika?

– Puno sam toga doživio i prošao kroz glazbu, i imam još puno toga za proći, ali s vremenom i iskustvom sam shvatio – kad je netko potpuno iskren i vjeruje u to što radi, kad godinama iskren stoji iza svog koncepta, od prvog do zadnjeg dana karijere, to je nešto najljepše. Volim iskrenost i predanost. Volim kad vidim da neki mladi bend iskreno, čak i naivno, vjeruje i radi svoju glazbu bez ikakvih granica i prepreka – to me potpuno izludi kao glazbenika. Onda dođem doma kao da lebdim, kao da letim. Nedavno sam se digao u 6 ujutro jer sam vidio da će Ritchie Blackmore ponovno svirati s Deep Purple, i čekao sam i pratio kad će video izaći na YouTubeu, samo da čujem kako sad zvuči »Smoke on the Water«. Kad je počeo svirati uvodni rif, doslovno su mi došle suze na oči – kad vidiš da je taj touch, ta emocija, još uvijek tu, shvatiš da je to bilo iskreno. To je ono što me potpuno izludi kao glazbenika, i takve trenutke pamtim cijeli život. To me i danas veseli i daje mi poticaj da dalje nastavim raditi ovo što radim.