REUTERS/Marko Djurica
Na prosvjed 5. listopada 2000. u središtu Beograda slile su se stotine tisuća ljudi iz svih krajeva Srbije
povezane vijesti
BEOGRAD – U nedjelju 5. listopada navršava se 25 godina od masovnog prosvjeda na ulicama srbijanske prijestolnice kojim je stavljena točka na vladavinu Slobodana Miloševića i njegov režim koji će ostati upamćen po ratovima, sankcijama, krizama, milijunskoj inflaciji i ekonomskom srozavanju zemlje.
Na prosvjed 5. listopada 2000. u središtu Beograda slile su se stotine tisuća ljudi iz svih krajeva Srbije, isprovocirane odlukom Republičkog izbornog povjerenstva da ne prizna pobjedu predsjedničkog kandidata višestranačke Demokratske oporbe Srbije (DOS) Vojislava Koštunice na izborima 24. rujna te godine.
Koaliciju DOS činilo je heterogenih 19 stranaka, a od Miloševića je traženo da do 5. listopada prizna poraz na saveznim, lokalnim i predsjedničkim izborima. Zatražena je i ostavka uprave državne televizije (RTS) kako bi se otvorio prostor za objektivnu uređivačku politiku javnog servisa umjesto dotadašnje ogoljene režimske propagande.
Oporba je, pozivajući svoje pristaše na prosvjed, inzistirala na činjenici da je Vojislav Koštunica osvojio 52,54 posto glasova, odbacujući pokušaj vlasti da održi drugi izborni krug.
Vjera u demokraciju i tragičan preokret
Ulice Beograda, posebno četvrt ispred zgrade tadašnje Savezne skupštine, 5. listopada 2000. preplavile su stotine tisuća Beograđana i ljudi koji su od jutra pristizali iz svih krajeva Srbije autobusima, osobnim automobilima, kamionima, neki čak rušeći policijske blokade bagerima.
Zaposjednuta je zgrada parlamenta, tada djelomice opljačkana, zapaljena i devastirana, a prosvjednici su zauzeli i zgradu RTS-a, istjeravši upravu.
Policija i njezine specijalne postrojbe krajem dana stale su na stranu prosvjednika. Tijekom prosvjeda stradalo je dvoje ljudi – prosvjednica i policajac, dok je 65 osoba ozlijeđeno.
Pod tim pritiskom, Milošević je 6. listopada 2000. priznao poraz, a Koštunici čestitao na pobjedi.
Mnogi građani Srbije vjerovali su da je to konačan poraz autoritarnog režima i da su nastupile korjenite demokratske promjene, uzdajući se u vladu reformatorskog premijera Zorana Đinđića.
No idila demokracije potrajala je vrlo kratko – premijer Đinđić ubijen je u atentatu 12. ožujka 2003., a ideološki heterogena demokratska oporba ubrzo se potpuno raspala. Konzervativac Vojislav Koštunica povukao se s političke scene, vodeća Đinđićeva Demokratska stranka rasula se u nekoliko frakcija, a ni ostali pobjednici povijesnog 5. listopada 2000. nisu uspjeli ostati privrženi danim obećanjima niti ih dosljedno provesti u djelo.
Četvrt stoljeća od tog, nesporno značajnog, datuma u novijoj povijesti Srbije, danas će rijetki objektivno i uvjerljivo tvrditi da je taj “povijesni bljesak demokracije” zemlju pogurao velikim koracima u europsku obitelj cijenjenih nacija.
Vlast u Srbiji, četvrt stoljeća kasnije, dijele politički potomci Miloševićeva režima. Njegova Socijalistička partija Srbije (SPS), koju vodi Ivica Dačić, ključni je koalicijski partner dominatne Srpske napredne stranke (SNS), derivata Srpske radikalne stranke haškog optuženika i nekadašnjeg Miloševićava koalicijskog partnera Vojislava Šešelja.
Nekoć bliski Šešeljev suradnik te ministar informiranja u vladi pod Miloševićem 1999., Aleksandar Vučić, niz godina i vođa SNS-a, a sada predsjednik pri kraju drugog mandata, dulje od desetljeća alfa je i omega vlasti u Srbiji. No, posljednjih je godina njegova autoritarni režim opterećen brojnim aferama, korupcijom i sumnjivim projektima, državnim dugom koji je premašio 38 milijardi eura i političko-ekonomskim labirintom između Europske unije, čijem članstvu teži, te Rusije i Kine, koje vidi kao svoje vjerne prijatelje i partnere.
Kriza Vučićeve vlasti
Kriza Vučićeve vlasti ubrzana je tragedijom 1. studenog 2024. kada je u padu nadstrešnice na nedavno renoviranom željezničkom kolodvoru u Novom Sadu poginulo 16 pretežito mladih ljudi, a jedna osoba je ozlijeđena s trajnim posljedicama. Ta je tragedija pokrenula masovne prosvjede koji kao glavnog krivca vide vlast, čiji su koruptivni poslovi i nesavjesno obavljeni radovi u rekonstrukciji kolodvora doveli do smrtonosnog pada nadstrešnice.
Skoro svakodnevne prosvjede već 11 mjeseci predvodi studentski pokret čiji su ključni ciljevi uspostava demokratskog društva, europskih vrijednosti, vladavine prava i institucija, umjesto stranačke oligarhije SNS-a. Vlast prosvjede i studentski pokret, koji je pridobio široku potporu akademske zajednice i dominantnih društvenih krugova, naziva “obojenom revolucijom” i nastoji ih ugušiti sve otvorenijom represijom, uhićenjima, premlaćivanjem aktivista, političkim procesima u pravosuđu.
Središte Beograda, ispred državnog parlamenta koji je 5. listopada 2000. bio poprište pada Miloševićeva režima, danas je šatorsko naselje Vučićevih pristaša, a u Pionirskom parku ispred njegova službenog ureda od travnja podignut je kamp, navodno skupine studenata protivnika izvornog studentskog pokreta, a zapravo osoba koje Vučićevi protivnici vide kao “batinaše” sumnjive prošlosti i njegovu “pretorijansku gardu”.
Slobodan Milošević je zbog optužbi za ratne zločine izručen sudu u Den Haagu u vrijeme vlade prvog demokratski izabranog premijera Zorana Đinđića, a preminuo je 2006. u zatvoru u Scheveningenu, ne dočekavši presudu. Na vlasti je bio nešto dulje od 10 godina.
Četvrt stoljeća od Miloševićeva pada, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, u vrhu vlasti od 2012., danas ustrajno izbjegava raspisati prijevremene izbore koje na prosvjedima posljednjih par mjeseci traže studentski pokret i zborovi građana čiju podršku imaju studentski zahtjevi.
