RIJEKA Promašivanje zicera i ogromni koridori ostavljeni protivniku u prilazu vlastitom golu, toliko veliki da ih bez problema koristi i momčad koja je debitant u SHNL-u. Manjak voljnog momenta i energije. Kad se sve skupa zbroji, dobije se tužan riječki ponedjeljak i gostujući poraz od Vukovara (2:3).

Dobre strane? Ima li uopće pozitive? Naravno da ima. Victor Sanchez preferira i forsira nogomet u kojem se sve ne svodi na »beton iza« i hrpu trke u vezi uz nadu da će prema naprijed Fruk nešto izmisliti. Kad vidimo s koliko igrača Rijeka sada dolazi u završnicu, koliko su uočljivije konture koordinirane napadačke igre, jasno je zašto je doveden španjolski stručnjak. Da Bijeli zaigraju ofenzivniji, atraktivniji i efikasniji nogomet kojim će se podizati cijena igrača od čije prodaje klub živi.

Nažalost… Dvadesetak je dana očigledno premalo da se ta nova dodana vrijednost nogometu koji igra Rijeka materijalizira uz jedan apsolutno neophodan, obvezni sastojak: balans u igri. Sanchezova Rijeka ide na prednji pogon, ali istodobno joj je svaki napad, posebno kontra protivnika – opća opasnost. Problem uigravanja ili adekvatnosti igračkog kadra? Vjerojatno malo i jednog i drugog. Španjolskom treneru svaka čast na nogometnoj ideji koju želi usaditi u igru Bijelih, no sad je vrijeme i za jednu (poveću) dozu pragmatike.

Drugim riječima, prilagoditi igru kadru koji imaš na raspolaganju. Sanchez nije birao igrače nego je došao nakon što je prijelazni rok završen, ali ovi igrači su sad jedini koje ima i iz njih mora izvući maksimum. Dioba osmog i devetog mjesta sa samo bodom više od posljednjeplasirane momčadi koja ih je prije tri dana pobijedila – ne može se tolerirati.

Nema veze što govorimo o prijelaznom razdoblju. Rijeka je momčad za vrh SHNL-a i prema tom vrhu mora, kako god zna i umije, krenuti. Moraju se osvajati bodovi. A posao svakog trenera je da istakne vrline, sakrije mane i izvuče maksimum iz kadra koji ima na raspolaganju. Može se trpjeti poneko posrtanje na putu do bolje i jače Rijeke. Ali ne smije se i neće se trpjeti da su Bijeli u zoni borbe za opstanak.

Zabijanje golova

Rijeka je u Vinkovcima protiv hrabrih i borbenih Vukovaraca zasluženo vodila i imala »zicer« za 2:0, čime bi vjerojatno već nakon 20 minuta ušla u plov prema rutinskoj pobjedi. Promašivalo se stopostotne šanse i nakon toga pogađalo vratnice i grede.

Franjo Ivanović i fenomenalni Matija Frigan prekratko su igrali u prvoj momčadi, dečki su istinski sazreli tek nakon odlaska u inozemstvo, tako da golgetera s kojim se dobiva sigurnih 15-20 golova po sezoni, Rujevica nema još od – Josipa Drmića. A taj je »killer« s Kvarnera otišao prije više od tri i pol godine.

Jedan od najvećih, ako ne i najveći strijelac koji je ikad igrao za Rijeku, vjerojatno bi i danas, sa 73 godine na leđima, barem još jednu loptu zavukao u vukovarsku mrežu. Jednostavno bi stajao tamo gdje bi se lopta odbila i hladnokrvno je pospremio u gol.

Milan »Krlja« Radović. Postizao je golove je iz svih pozicija, s obje noge, a nerijetko sa svoja 172 centimetra visine zakucavao i glavom, dominacijom u zračnim duelima. Borio se, tukao, čupao, vraćao batine koje je dobivao od protivničkih stopera, poštivao trenerove zapovijedi, suigrače i klub, rintao za momčad unatoč bogomdanom golgeterskom nervu s kojim je rođen.

I danas živi nogomet od jutra do mraka, a iznad svega voli, prati i navija za svoju Rijeku. Sve zna i o nogometu i o Rijeci i o vrhuncu nogometa – zabijanju golova. I nikad mu na pamet nije palo povući ručnu ni pola milimetra kad govori o Bijelima. Nebitno jesu li u pitanju pohvale ili druga strane te medalje za koju je danas, nažalost, vrijeme.

Ne govori »Krlja« o kvaliteti igračkog kadra. Svima je, pa i njemu, jasno da je problem Bijelih prije tri dana bio u nečemu drugome.

Frka

– Razočaran sam igrom moje Rijeke. I protiv Lokomotive, a pogotovo protiv Vukovara. Mi smo daleko kvalitetnija momčad od one od koje smo izgubili. Puno smo jači, a igrali smo katastrofalno loše – kaže Milan Radović, jedna od najvećih živućih legendi riječkog nogometa i sporta.

– I puno toga mogu shvatiti, ali ono što ne razumijem i što mi baš nikada neće biti jasno, nedopustiv je odnos igrača prema poslu koji rade. Jer… Ti s vratarom i šest igrača u obrani primiš gol zato što nitko ne čuva protivnička tri igrača. Vratar i šestorica u svom kaznenom prostoru, a tri protivnika slobodna, nečuvana, sama?! Pa da se to dogodilo u moje vrijeme ne bi ni trebao trener da tim »stajaćicama« objasni neke stvari.

Sama momčad bi to riješila. Zapravo, ne bi se ni moglo dogoditi. Nikome takvo što ne bi palo na pamet jer od srama i(li) straha ne bi ni ušao u svlačionicu. Pročitao sam vašu konstataciju da takve golove ne smiju primati ni županijski ligaši. Za mene je još lošije. Primili su gol kao da su veterani. Da nitko ne čuva, ne jednog nego trojicu protivnika? Pa to se dogodi jedino ako si veteran pa ne možeš na vrijeme reagirati ili ti je želja za obavljanjem vlastitog posla ispod svake razine, ne samo profesionalne nego općenito natjecateljske.

Istaknuo je da mu na kraj pameti nije bilo koga omalovažiti ili podcijeniti. Ali…

– Moramo biti pošteni i objektivni, i naše su pričuve triput bolje od momčadi Vukovara. No, Vukovarci su igrali pošteno, sportski, koliko god mogu. Dakle, dolazimo do te najtužnije činjenice. Protivnici su imali želju i htijenje, a mi nismo. E, to ne mogu razumjeti. Meni takvo što jednostavno uopće ne ulazi među stvari koje se smiju dogoditi kad nosiš grb Rijeke na prsima. Ali dogodilo se. Vidio sam na vlastite oči da se, nažalost, ipak dogodilo.

Što sad?

– A sad je »frka« protiv bilo koga. Kad pogledaš ljestvicu i kad se sjetiš tog nezalaganja, svaki sljedeći protivnik može biti strahovito težak. Dok se ne nanižu dva-tri pozitivna rezultata i krene na više pozicije. Nadam se da će Sanchez što prije posložiti stvari, da će Rijeka već u subotu na Rujevici protiv Istre igrati kao momčad u kojoj igrači znaju što im je činiti na terenu. I da će pokazati tu želju, htijenje, disciplinu i izgaranje za pobjedu.

Za poštovanje prema navijačima koji im pružaju samo podršku, za upravu koji im je omogućila sve pa ne moraju misliti ni na što osim na svoj posao, za tradiciju i veličinu kluba za koji igraju. Ljudi, u prvoj ste momčadi Rijeke… Igrajte tako, dostojno kluba, dresa i grba – poručio je riječkim igračima nekad najbolji strijelac Rijeke i cijele države.

I ne bi mi tu nešto puno dodali. Sve je rekao čovjek kojeg kad je o nogometu riječ nitko ne može prevariti, a niti svoj, niti klupski obraz nikada nije okaljao manjkom zalaganja i discipline.

Pa ajde da u subotu vidimo tu Rijeku u kojoj se zna tko što radi i svatko daje sve od sebe. Da vidimo prvake koji pošteno svoj posao i ne razmišljaju o prijelaznom roku i prvenstveno sami o sebi nego o onome što je veće od njih, klubu.