U spomen na nedavno preminulog riječkog filmskog kritičara Alda Paquolu, u srijedu se u Art-kinu održao program sjećanja. Brojna se publika, koju su činili i kolege i prijatelji, okupila kako bi se prisjetili ovog osebujnog intelektualca, kritičara i autora, a program je otpočeo projekcijom Paquolinog jedinog filmskog uratka, kratkometražnog eksperimentalnog filma “Automati želja” iz 1979. Film je to koji je bio prikazan i u pariškom Centru Pompidou i u amsterdamskom Stedelijk Museumu, a danas ga se, s obzirom na kadrove Guvernerove palače, Trsatske gradine i INA-ine rafinerije, može tumačiti i kao autorski pozdrav i posvetu Rijeci.

Kako je uvodno kazala ravnateljica Art-kina Slobodanka Mišković, Aldo Paquola bio je jedna od onih osoba koje, kada odu, ostave veliku prazninu u ovom gradu. Upravo su zbog toga u srijedu Alda pokušali pamtiti po njegovim djelima i po onome što je najviše volio – po filmovima. Uslijedio je niz prisjećanja i malih priča, u kojima se Paquola ukazivao čas kao neumorni pisac, čas kao profesor, filmski redatelj, sugovornik ili jednostavno prijatelj. Dina Pokrajac iz Društva hrvatskih filmskih kritičara, čiji je Paquola bio dugogodišnji član, podsjetila je na njegov jedinstveni stil i istančan osjećaj za detalj.

Foto SERGEJ DRECHSLER

–      Uz nikad prežaljenog Dragana Rubešu činio je riječku osovinu domaće filmske kritike i filmofilije. Aldo je bio jedan od onih kritičara za koje se može reći da uistinu osjećaju umjetnost… Kao kritičar Novog lista izborio se za poziciju svojevrsnog odmetnutog pripadnika ceha filmskih kritičara. Njegove kritike i eseji bili su pisani bogatim rječnikom i izbrušenim stilom, a osim lucidnog uma i oštrog pera, krasio ih je njegov iskričav, ironičan duh i eruditsko poznavanje filma – naglasila je Pokrajac.

U svojim su se obraćanjima govornici vraćali i na Paquoline početke. Još sedamdesetih, pišući u omladinskim listovima Upitnik i Val, pokazivao je onu radoznalu strast koja ga nikad nije napustila. Izdavač i urednik Franjo Butorac prisjetio se Paquole još iz srednjoškolskih dana – upoznali su se kao gimnazijalci, krajem šezdesetih, a već je tada Paquola odudarao od drugih, s rukama u džepovima gledao je svijet oko sebe s ironijom i distancom.

–      Kada sam se počeo baviti izdavaštvom, objavili smo mu dvije knjige, a pred kraj života i knjigu “Licemjer”. Oko svake kolumne smo “ratovali”, on je htio sve objaviti, a ja sam inzistirao na izboru. Do danas se pitam jesam li pogriješio. Danas, kad ponovno čitam te tekstove, vidim koliko su vrijedni, koliko su pronicljivi. Aldo nije bio samo filmski kritičar. Bio je izuzetni intelektualac širokog spektra. Mogli ste s njim razgovarati o svemu, od Schopenhauera i Kierkegaarda do Prousta – ispričao je Butorac.

Paquola je kasnije pisao za Oko, Film, Filmsku kulturu, Hrvatski filmski ljetopis i niz enciklopedijskih izdanja, a najveći dio karijere ostao vezan za Novi list, u kojem je objavljivao od 1974. do 2013. Novinarka i urednica rubrike kulture Kim Cuculić prisjetila se suradnje u redakciji, ali i Paquole kao predavača na studiju Kroatistike.

–      Tijekom dugog razdoblja u Novom listu nastao je ogroman broj tekstova, od kojih je velik dio srećom ukoričen u knjige. To je iznimno važno, jer novinski tekstovi brzo zastarijevaju i nestaju, dok knjige ostaju kao trajni dokument vremena. Po tim knjigama može se pratiti ne samo koje je filmove gledao, nego i kako ih je interpretirao. Njegov stil može se opisati kao impresionističko-ekspresionistički, a pisao je strastveno, jasno i bez uljepšavanja. Čitatelji se nisu uvijek slagali s njim, ali njegove kritike su se čitale. Često su i negativne kritike bile mamac da se film pogleda – da se vidi “zašto Aldo piše tako loše o njemu” – kazala je Cuculić.

Foto SERGEJ DRECHSLER

Bivši direktor Rijekakina Miroslav Tatić ispričao je nekoliko anegdota vezanih uz Paquolu, ponajviše iz doba kada su se družili i satima razgovarali o filmu, filozofiji, životu. Naglasio je i da Aldo nije trpio površnost.

–      Njegove kritike bile su gotovo filozofsko-sociološki eseji. Čitao je neumorno, tjedno bi pročitao četiri knjige, i filozofiju i klasike. Mogao je autoritativno razgovarati o svemu, bio je intelektualac par excellence, a bio je i protivnik konvencija. Jednom je rekao: “Na mojoj sahrani želio bih da se ispriča vic, da se ljudi nasmiju.” Nije volio patetiku – zaključio je Tatić.

Večer je zaključena projekcijom jednog od filmova koje je Paquola često spominjao, “Irma Vep” iz 1996. redatelja Oliviera Assayasa. Rođen 1952., Paquola se školovao u Sušačkoj gimnaziji, filozofiju i lingvistiku diplomirao u Zagrebu, pisao je i za dnevne listove Primorski dnevnik i La voce del popolo. O filmu je često govorio na Radio Rijeci, u emisiji Goldfinger, a u svom dugom kritičarskom radu objavio je knjige Don Huanovo ponoćno zrcalo, Retrospectator, Samozatajni hermafrodit i Licemjer. Svojim je radom obilježio riječku i hrvatsku filmsku kulturu, a brojnima će ostati u sjećanju i kao kroničar Rijeke.