Palestinci su u deliriju. Velika Britanija, Portugal, Australija, Kanada uskoro i Francuska i formalno su priznali palestinsku državu i to u vrijeme zasjedanja Glavne skupštine Ujedinjenih naroda. Nisu to prva priznanja, do sada je Palestinu kao neovisnu i suverenu državu priznalo 147 zemalja, no ovaj put priznanje dolazi od bitnih i utjecajnih država, članica skupine G7. No, realno gledajući, ovaj čin neće ni za mrvicu promijeniti situaciju u kojoj se Palestina danas nalazi, dapače. Priznanje Londona i Pariza moglo bi u nekom trenutku i otežati položaj Palestinaca, posebice na Zapadnoj obali.

Problem terorizma

– Većina svijeta sada deklarativno prihvaća Palestinu, no dok se doista ne riješi i ukloni pitanje terorizma, stvarne promjene na terenu neće biti. Sam formalni čin priznanja ništa ne znači, a dok god sve palestinske frakcije, uključujući Hamas, ne prihvate pravo Izraela na postojanje, promjene nema. A za tako nešto su vrlo male šanse. Rješenje o dvije države je logično i ispravno rješenje, no logična rješenja na Bliskom istoku nerijetko je jako teško provesti. Jedino logično rješenje koje je tamo do sada uspjelo bio je sporazum Izraela i Egipta, no njega je Sadat na kraju platio glavom, kaže za naše novine povjesničar dr. Petar Bašić.

Priznanje Palestine nesumnjivo daje palestinskim službenim predstavnicima veću »težinu« na političkoj sceni, no problem leži u činjenici da danas službeni predstavnici postoje, i to možda, samo na papiru. Naime, Palestina, u smislu kakva se danas poznaje, sastoji se od dva odvojena teritorija. Pojasa Gaze koji leži na obalama Sredozemnog mora, te Zapadne obale smještene sjeverno i istočno od Jeruzalema. Pojasom Gaze upravlja Hamas, dok Zapadnom obalom upravlja Fatah, a ove se dvije političke organizacije međusobno ne podnose, osporavajući jedna drugoj pravo da predstavlja Palestinu. Uz to, i njihov je legitimitet upitan, ne samo zato što je Hamas UN stavio na popis terorističkih organizacija, već i zbog činjenice da su posljednji izbori u Palestini održani 2005. godine. Što znači da niti jedan Palestinac mlađi od 36 godina nikada u životu nije glasao. Nadalje, za Hamas nije potpuno jasno tko ga u ovome trenutku vodi, dok je Fatahu na čelu devedesetogodišnji Mahmoud Abbas kojemu je mandat odavno istekao.

Uz problem nedostatka legitimne političke strukture i činjenice da se ne zna tko Palestinu kao državu doista vodi ili ima pravo na njeno zastupanje pred međunarodnim tijelima, još jedan element dovodi u pitanje realnost priznanja Palestine. Granice. Prema konvenciji iz Montevidea iz 1933., dokumentu koji u međunarodnom pravu propisuje kriterije za priznavanje pojedinih država, definirane granice su jedan od osnovnih uvjeta. A granice same države Palestine, kako Pojasa Gaze tako i Zapadne obale, nisu strogo definirane već su, ovoga trenutka, više-manje linija razdvajanja Palestinaca od Izraela, linija duž koje je Izrael izgradio pet metara visok zid sa stražarnicama i kontrolnim točkama. No ta linija nije definirana već je, više ili manje, proizvoljno postavljena.

Mogućnost aneksije

– Iako granice nisu definirane, ovo priznanje je snažna simbolička gesta, posebice priznanje koje dolazi iz Velike Britanije, zemlje koja je blisko vezana za nastanak ideje židovske države. No nekih stvarnih promjena u ovome trenutku još uvijek neće biti. Nema nikakve sumnje da će se politika i dalje, bar kratkoročno, voditi na način kako to bude htio Netanyahu, kaže za naše novine dr. Tvrtko Jakovina, politički analitičar i profesor s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

A politika koju vodi Netanyahu mogla bi se dodatno zaoštriti. Naime, uz već plamteće borbe u Gazi gdje izraelske postrojbe pokušavaju zauzeti cijeli sjeverni dio enklave da bi, vjerojatno, usmjerile svoje snage prema jugu i kompletno ovladale Pojasom Gaze, Netanyahu je najavio kako u slučaju priznanja, što je sada gotova stvar, namjerava anektirati Zapadnu obalu. Riječ je o desetak puta većem području od Pojasa Gaze u kojem živi oko 3,5 milijuna Palestinaca i koje je, u odnosu na Gazu, relativno mirno, bez značajnijih oružanih sukoba.

No to bi se uskoro moglo promijeniti ukoliko izraelske snage doista pokrenu aneksiju Zapadne obale, a posebice žestoke borbe mogle bi se rasplamsati u Hebronu, izraelskom svetom gradu i neuralgičnoj točki gdje nekoliko stotina ortodoksnih židova živi u središtu staroga grada okruženi s više od stotinu tisuća Palestinaca. A čuva ih nekoliko tisuća izraelskih vojnika. Gradu za koji se, ne bez razloga, već godinama govori kao buretu baruta s tinjajućim fitiljem.

– Ukoliko Izrael doista anektira Zapadnu obalu, doći će bez ikakve sumnje, do žestoke reakcije zemalja koje su Palestinu priznale. Izraelu će biti uvedena izolacija, i to izolacija kakva do sada nije viđena, što bi dugoročno bio strahoviti udarac Tel Avivu. Ujedno, aneksija bi blokirala i sve sporazume s arapskim zemljama koji se sada naziru, poput sporazuma sa Saudijskom Arabijom. U svakom slučaju, nadam se da do aneksije neće doći, kaže Jakovina.

Strah od izbjegličkog vala

Nema nikakve sumnje kako Izrael neće sjediti prekriženih ruku i da će odgovoriti na priznanje. Uostalom, London je već pozvao Netanyahua da se ne sveti Europi jer analitičari sada razmatraju i mogućnost da Izrael pokrene novu migrantsku krizu prema Europskoj uniji. Naime, sigurno je kako milijuni Palestinaca sada žele otići iz ratnih područja u koje bi se uskoro mogla pretvoriti i Zapadna obala. A Netanyahuu ne bi ništa bilo lakše nego usmjeriti migrantski val prema Europi. S jedne strane, riješio bi se dobrog dijela Palestinaca i smanjio njihov broj, s druge strane, prilično bi se žestoko osvetio Europskoj uniji, ali i Velikoj Britaniji za priznanje njihova arhineprijatelja.