Obiteljsko nasilje jedan je od najraširenijih, ali i najskrivenijih oblika nasilja u društvu. Iako se događa unutar četiri zida, njegove posljedice osjećaju se daleko šire – fizički, psihički i društveno. Osim same žrtve kojoj je nasilje upućeno, članovi obitelji, posebice djeca, često osjećaju posljedice. Povodom nacionalnog dana nasilja nad ženama, koji se obilježava 22. rujna, razgovarali smo s žrtvom obiteljskog nasilja, 48-godišnjakinjom s rovinjskom adresom (podaci poznati redakciji).

Krug nasilja

– Rasla sam u obitelji bez fizičkog nasilja i mislila da je to jedini mogući put. Kada sam upoznala budućeg supruga, udaljenost između naših država i tadašnja uvjerenja dovela su nas do braka već nakon nekoliko mjeseci. Vjenčali smo se u mojoj zemlji, s planom da tamo živimo. Samo jedanaest dana nakon vjenčanja rekao je da se predomislio, da brak nije za njega. Tada je počela agonija – godinu i pol dana odlazaka i povrataka, uvijek uz vrijeđanja i ponižavanja. Hodala sam među svojim ljudima pognute glave, uvjerena da ne vrijedim ništa, počinje priču naša sugovornica. Nedugo zatim saznali su da čekaju dijete, ali ponašanje njezinog supruga nije se promijenilo.

iStock

– Ubrzo je pao prvi šamar trudnici. Obećala sam sebi da će biti i posljednji, no već nekoliko sati kasnije oprostila sam – zbog slike budućeg djeteta koje raste bez oca. Potom su uslijedili gušenje, ponavljana fizička i psihička maltretiranja, s povremenim isprikama i lažnim obećanjima. Svaki put sam vjerovala da je zauvijek gotovo, pa opet tonula u isti krug. Rodila sam mjesec dana ranije – doktori su rekli da je uzrok stres. Nadala sam se da će dolazak djeteta sve promijeniti, no nasilje se nastavilo i pred bebom. Ponekad bi nas ostavljao same, a ja bih plakala nad kolijevkom, bojeći se da će moje dijete imati djetinjstvo bez oca. Taj strah me tjerao da mu uvijek ponovo otvorim vrata, nastavlja priču.

U jednom mirnijem razdoblju preselili su se u Hrvatsku.

– Naivno sam vjerovala da će se na njegovom terenu promijeniti. No, nasilje se nastavilo. Ponekad smo dijete i ja, tjerani iz stana, završavali pod vedrim nebom. Najstrašnije je bilo kad je dijete s dvije godine, promatrajući oca kako viče i prijeti, ponovilo njegov pokret – povuklo me za kosu. U tom trenutku shvatila sam da ga ne spašavam od života bez oca, nego ga učim kako živjeti s nasiljem.

Prijetila sam policijom, ali on me ucijenio – ako prijavim, moram otići, a dijete, koje je hrvatski državljanin, ne mogu povesti. Nisam imala posao, dom, prijatelje ni podršku. Nisam govorila jezik, nisam imala auto. Znala sam ono što znaju mnoge žene: nemam ništa i zato šutim, uvjerena da činim to zbog djetetova dobra. Sve je trajalo dok nasilje nije eskaliralo. Jednog dana, pred očima djeteta, pretukao me najgore dosad, krv je šikljala po stanu, a dijete je vrištalo i guralo me od sebe jer sam bila krvava. Tada sam prvi put, unatoč strahu, nazvala policiju. Došli su za dvije minute. Nasilnika su odveli, a policajka je pokušala smiriti moje prestravljeno dijete. Dobio je zabranu prilaska na godinu dana, do suđenja, opisuje nam svoju »golgotu« potresena žena.

Tiha ovisnost

U nekim zemljama razvod gotovo ne postoji zbog siromaštva i ograničenog pristupa obrazovanju i zaposlenju, pa žene ostaju ovisne o supruzima. U razvijenijim društvima financijska neovisnost ženama daje samopouzdanje i slobodu da ne trpe zlostavljanje. U Hrvatskoj i regiji mnoge žene još nemaju dovoljnu ekonomsku snagu; plaće samohranih majki često ne pokrivaju potrebe, dok nezaposlene ostaju bez opcija. Zato mnoge ostaju u brakovima s psihičkim i fizičkim nasiljem, svjesne teških posljedica razlaza. Uz financijske razloge, tu je i uvjerenje da je razvod sramota. Lakše je skrivati prevaru ili nasilje nego priznati razvod, jer se on ne može sakriti. Takva uvjerenja, osobito kod starijih generacija, prenose se na mlađe, pa žene radije trpe nego naprave oslobađajući korak. No, uvijek se ponavlja pitanje »zašto ga nisi ostavila?«. Naša sugovornica na njega odgovara:

– Nisam imala gdje ići. Niti s čim, niti s kim. Nisam imala državljanstvo, dom, rodbinu, novac, nikoga svog blizu. Većinu ovih stvari nemam niti dan danas. Ali imam svoj mir. Svoj život. Svoje dijete koje spava u miru. Neka mi nitko ne priča da mu je nemoguće. Niti meni nije bilo. Niti danas mi nije lako. Ali uspjela sam.

iStock

Iz današnje perspektive, na pitanje što misli kada je prijelomni trenutak za odlazak i napuštanje nasilnika, odgovara: »Što prije to bolje.«

– Nasilje nije slučajnost. Nije ispad. Nije trenutno raspoloženje. Nasilje je ozbiljan problem i poremećaj ličnosti i to toliko ozbiljan da nerijetko košta život. Ni pod točku razno ga se ne treba olako uzimati, prikrivati i ignorirati. Treba ga priznati. Čim prije, to bolje. Sebi, bliskima, institucijama. Iz današnje persprektive, ja bih i sebi i drugima rekla da vrijeme za reakciju i napuštanje takvog odnosa u istom trenutku kad se nasilje pojavi. Međutim, ni ja to nisam napravila. Nema veće ženske greške od one da ona može svojeg muškarca promijeniti! Zato, neka čim prije počnu pripremati teren za odlazak. Neka ne čekaju i ne nadaju se promjeni. Jer već sljedeći put može biti prekasno za bilo kakvu reakciju, njezin je savjet drugim ženama koje se nađu u situaciji u kakvoj je bila i sama. Postoje, kaže, znakovi po kojima se može prepoznati nasilnika, ali ona je bila, svjesna je danas, »nepismena« pročitati ih.

– Upoznavajući osobu, nije dovoljno gledati samo na to kako se ona odnosi prema nama. U novim odnosima, svako ljudsko biće pokušava sebe predstaviti u najboljem svjetlu. Nasilnici ne pokazuju svoj kratak fitilj ispred osobe koje su nedavno upoznali i započeli graditi novi odnos. Ne hodaju uokolo s ispisanim transparentom na leđima »ja sam nasilnik, pazite me se«.

Snaga podrške

Da nisam bila zaslijepljena ljubavlju, ranije bih uočila znakove. Ignorirala sam to što ga susjedi ne pozdravljaju, što je neljubazan prema prodavačicama i drugima od kojih ne ovisi, što nema prijatelja ni dugih poznanstava. Prešućivala sam njegovu grubost – od komentara da nekoga treba »šutnuti« do ideje da se tuđem djetetu »izvrne uho«. Umjesto da vidim jasno, ja sam ga opravdavala, a druge krivila, ne čitajući znakove koji su bili predamnom, priznaje danas svoje propuste.

Nakon odlaska od nasilnog partnera najveća joj je snaga bila želja da njezino dijete odrasta u miru i bude drukčija osoba, bez ponavljanja onoga što je vidjelo.

– Institucije su mi rekle da se neće miješati u moju odluku, ali znala sam da povratak u nasilni brak ne smije poslati poruku da je nasilje oprostivo. Odlaskom sam ga zaštitila. Često sam šaleći se ili razočarano govorila da bi trebao postojati zakon koji zabranjuje nasilnim parovima da budu zajedno – odrasli snose posljedice, djeca ne smiju trpjeti traume. Presudna je bila podrška prijatelja, susjeda i rodbine, čija toplina i razumijevanje su temelj moje pobjede. Za razliku od mnogih, moja iskustva s institucijama – policijom, Centrom za socijalnu skrb, odvjetništvom i sudom – bila su pozitivna, govori nam. U trenutku kada je odlučila napustiti nasilnika, njezini najbliži dali su joj apsolutnu podršku i na tome im je, kaže, zauvijek zahvalna.

– Međutim, opet radi programa i uvjerenja na ovim prostorima, a budući da su znali cijelu moju situaciju, bilo je i takvih koji su me uplašeno pitali – I što ćeš sad? A kako ćeš sad? Ponekad su zvučali kao da ja trebam ohrabriti njih, a ne oni mene u ovoj situaciji. Najčešći moj odgovor bio je »u Božje ruke«. Svi su oni do dan danas prisutni u mojem životu i svjedoče tome da je uistinu sve, do dana današnjeg, u Božjim rukama. Ali svjedoče i tome da sam se puno promijenila, da sam sretna, nasmijana, da sam si ostvarila veliki san koji sam sanjala još iz djetinjstva, da sam puna samopouzdanja, puno hrabrija, sposobnija i da ja i moje dijete živimo u miru, što je najvažnije, govori 48-godišnjakinja.

Institucionalna podrška

Na pitanje što mislite da bi društvo i institucije trebale činiti da bi žene bile sigurnije i zaštićenije, kaže da su zakoni preslabi te da bi strože kazne mogle povećati strah kod nasilnika, a ne da se pokušaj ubojstva kažnjava uvjetnom kaznom što je pokazatelj koliko se problem podcjenjuje. »Nasilje nad ženama nije vezano samo uz jedan dan u godini – ono se događa svakodnevno«, zaključuje.

No, i kad žene prijave nasilje, ostaje golemo pitanje: što nakon toga? Gdje će živjeti, od čega će se uzdržavati, tko će čuvati djecu i pružiti im psihološku pomoć? Bez odgovora na ta pitanja, žrtve ostaju zarobljene u nasilju. Jednako je važna i empatija institucija. Žrtvama je teško govoriti o poniženjima pred nepoznatima, a ako naiđu na hladnoću ili podsmijeh, osjećaju se još nesigurnije. Samo iskreno slušanje i podrška, kakvu je doživjela i naša sugovornica, mogu dati osjećaj da njihova priča vrijedi i da sustav stoji uz njih.

– Nisam imala dom ni posao, a nitko me nije stavio na prioritetnu listu, osim zbog maloljetnog djeteta. Izlazak iz braka bio je odluka na pakao, ali odabrala sam manje teži put. Važno je istaknuti Sigurnu Kuću Istra u Puli. Iako nisam koristila smještaj, koristila sam druge njihove usluge. Ta organizacija pruža prvu pomoć ženama i djeci i značajno spašava živote. Žrtve nasilja trebaju zahvaliti onima koji je financiraju i dobrovoljno u njoj rade. Bez nje, mnoge žene i djeca ne bi preživjeli, govori o instituciji koja joj je pružila veliku podršku. Na pitanje žali li danas zbog ičega i bi li napravila nešto drukčije da može, njezin odgovor je odlučan:

– Žalim što nisam ranije napustila nasilnika, što sam mu otvarala vrata svaki put kad se vraćao i nadala se da će se promijeniti. Žalim prolivene suze, udaranje glavom o zid, neprospavane noći i što je moje dijete svjedočilo svemu tome. Najviše žalim što sam čekala dok je dijete bilo prisutno – da sam se ranije ohrabrila, spasila bih ga tih traumatičnih trenutaka. Kriva sam za to, ali sada pozivam druge žene da ne čekaju kao ja.

Crni 22. rujna 2004.

Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama u Republici Hrvatskoj obilježava se od 2004. godine, kada su 22. rujna, tijekom brakorazvodne parnice na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu ubijene sutkinja Ljiljana Hvalec, stranka u postupku Gordana Oraškić i njena odvjetnica Hajra Prohić. Ubio ih je suprug stranke te teško ozlijedio sudsku službenicu Stanku Cvetković.

»Online ili offline – nasilje je nasilje«

U povodu Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama 22. rujna, Ženska mreža Hrvatske s partnerskim organizacijama u 16 gradova akcijama i kampanjom upozorava na digitalno nasilje. Uvrede, prijetnje, objave privatnih podataka i zlouporaba vizualnih sadržaja postali su, ističu, dio svakodnevice djevojčica i žena u Hrvatskoj.

Takva praksa, normalizirana i bez sankcija, smanjuje kvalitetu života i učvršćuje njihov položaj građanki drugog reda. Iako je EU Direktiva o suzbijanju nasilja nad ženama stupila na snagu prije više od godinu dana, Hrvatska još nije pokrenula usklađivanje zakonodavstva.

Porukom »Online ili offline – nasilje je nasilje« traži se hitna izmjena zakona i učinkovita zaštita žena. Gradovi u kojima će se održati akcije su Zagreb, Osijek, Split, Rijeka, Koprivnica, Beli Manastir, Požega, Vukovar, Bjelovar, Šibenik, Karlovac, Korenica, Virovitica, Trogir, Korčula i Poreč.