Slogan koji se pojavio devedesetih godina prošlog stoljeća i neizbrisivo ostao zapisan u valovima frekvencija – »Nije radio sve što svira« – snažno opisuje identitet, stil i snagu dugovječnog Radio Rijeke. Prošlo je 80 godina otkako su se kroz eter čuli pozdravi Barbarine Ožegović na hrvatskom i Ide Modica Milković na talijanskom jeziku. Radio je to koji se gradio desetljećima, čija se tradicija i važnost za lokalce može usporediti s malo kojim radijem, a koji je ne samo postao identitet Riječana, nego je i velikim dijelom sudjelovao u njegovom oblikovanju. Rijeka i njen radio nerazdvojni su par, a čini se da se ne planiraju razdvajati ni u budućnosti.

»Radio Rijeka je više od radija. Ona je radijski fenomen,« kaže Alen Čemeljić, dugogodišnji novinar i urednik. »Mislim da je Radio Rijeka postala simbol grada i riječkog kraja. Nažalost, živimo u svijetu u kojem se sve želi napraviti preko noći, ali ja uvijek tvrdim – ništa se ne može napraviti preko noći. Sve se mora graditi godinama, ako treba i desetljećima. Radio Rijeka se upravo tako gradila desetljećima«, rekao je Čemeljić koji je i sam jedan neizostavan dio ove priče.

Foto Vedran Karuza

PROZOR U SVIJET

Priča je to kroz koju su prošle generacije i generacije voditeljskih, novinarskih, tehničarskih i glazbenih legendi, uzora, mentora i suputnika. Upravo je suputništvo ono što tijekom nepuno stoljeće vuče slušatelje i s njima formira snažnu vezu.

»Radio je informacija, radio je emocija. Za mnoge ljude, pogotovo starije ljude koji su sami doma, radio je prozor u svijet i suputnik tijekom dana. Tako da radio nije sve što svira«, prepoznao je voditelj Dražen Zima, čiji je glas sakupio više od 25 godina radijskog staža, od kojih je posljednjih nekoliko usmjerio na Radio Rijeku.

Foto Vedran Karuza

»Ja ne znam jesam li ja stvoren za radio ili me radio stvorio, kao takvoga. I drago mi je da sam prošao kroz život nekoliko različitih radio postaja i da sam danas ovdje, jer mi daje mogućnost da se ostvarim novinarski, da realiziram svoju zrelost. Teme koje se otvaraju danas na Radio Rijeci vezane su snažno uz lokalnu zajednicu, jer Radio Rijeka je, budimo svjesni toga, javni servis. Imamo apsolutnu odgovornost i potrebu da budemo na usluzi tim građanima, da ih informiramo, da im budemo korisni, a ako još pritom budemo malo i zabavni, tim bolje. U javnom servisu moraš staviti naglasak na to da budeš koristan zajednici«, naglasio je Zima.

Dakle, nije radio sve što svira, a pogotovo ne ako govorimo o javnom radiju. Ovaj džingl stvorili su Edi Kraljić iz grupe Denis & Denis i voditeljica Hanna Peharda Hržić, u vremenima kada su se u eteru počele pojavljivati radijske kuće koje su samo puštale glazbu. »To je jedan od onih džinglova koji zapravo žive vječno«, prisjeća se Čemeljić. »Ali mi to iz dana u dan kao Radio Rijeka pokušavamo ostvariti. Da ne budemo nekakav običan jukebox koji će svirati samo pjesme, nego koji će zaista biti relevantan medij u ovom dijelu Hrvatske. Koji će svakodnevno donositi informacije koje interesiraju naše slušatelje i koji te informacije rijetko drugdje mogu čuti. Možda ih mogu pročitati, ali rijetko ih gdje mogu čuti. Radio Rijeka je upravo ta«, ističe.

Foto Vedran Karuza

HRABROST I NERV

S javnim radijem dolazi i odgovornost, pogotovo ako je vrlo slušan – naime, Radio Rijeka odnosi 40 posto radijskih slušatelja u županiji. Ali tu veliku odgovornost s lakoćom preuzimaju njegovi urednici i voditelji. »Mi koji smo trenutačno ovdje, pokušavamo i trudimo se, a vjerujem da po rezultatima i uspijevamo, održavati Radio Rijeku na toj poziciji na kojoj je ona već desetljećima«, kaže Čemeljić, a ona sila koja ih pokreće je jednostavno ljubav prema Radio Rijeci. »Ljudi koji ovdje rade, zaista vole Radio Rijeku. Vole taj posao i rade ga zaista sa srcem, s ljubavlju i s odgovornošću. Uvijek čujem ‘moramo to imati, moramo to imati, moramo žuriti, moramo žuriti’. Sami žure. To je taj novinarski nerv, ali ne samo među novinarima, među toncima i među glazbenim urednicima, pa i među našim curama koje rade recimo u marketingu«, objasnio je Čemeljić. A na pitanje kako to da se na ovom radiju okupila upravo takva motivirana i ljubavlju vođena ekipa, jednostavno odgovara – »Pa mi ih tako biramo«.

Kaže, biraju ljude koji imaju taj nerv, talent i koji su vezani. »Već vidiš u startu, već vidiš taj sjaj u očima kad netko dođe i želi raditi na Radio Rijeci. To se odmah razumije, ta želja«, kaže Čemeljić prisjećajući se svoje vlastite sreće kada je tu dobio posao. »Ja sam hodao metar iznad zemlje. Sretan da radim na radiju, uvijek mi je san bio raditi na radiju. Zato sam išao studirati novinarstvo. I onda sam se još zaposlio na Radio Rijeci koja je slušana radijska stanica i za koju ti je zaista gušt raditi«, kaže.

Foto Vedran Karuza

Jasan i zacrtan cilj imala je i Iva Črnjar Ivančan. Već nekoliko godina prije nego što se formirao studentski Radio Sova u sklopu Radija Rijeke, Iva Črnjar došla je na audiciju za spikericu te od 70 kandidata prošla u prvih pet. Iako taj put nije uspjela, ubrzo se formirao Radio Sova gdje je Črnjar započela svoju buduću karijeru. »Ja sam već tad imala veliki san da budem spikerica na Radio Rijeci. A Radio Sova je bila sjajan poligon za puno mladih koji su i danas ostali na Radio Rijeci, a neki od njih su otišli izvan Rijeke i rade u medijima, kao što je Boris Kanazir, Borna Šmer i Ivan Dorian Molnar.

»Radio Sova bilo je jedino mjesto u Rijeci gdje su studenti mogli učiti novinarstvo i rad na radiju u praksi. I smjeli su griješiti. Za to zahvaljujemo mentorici Antoneli Galić. Ona nam je dala ono što je jako važno, a to je samopouzdanje. To je vrlo važno u ovom poslu. Moraš biti siguran u ono što govoriš. To je možda nešto što se najteže stječe, meni osobno trebalo dosta dugo. Moraš biti… hrabar«, kaže Črnjar Ivančan i dodaje da je upravo hrabrost ono što Radio Rijeku drži na vrhu slušanosti kroz sve ove godine. »Zahvaljujući sjajnim ljudima koji su je vodili i koji su na njoj radili, ona je uvijek bila hrabra. I ja sam baš na to ponosna. I želim da bude hrabra u budućnosti«, poručuje.

ETER OTVOREN ZA LJUDE

Hrabrost je Radio Rijeku dovela do visokih godina, a da je njezin neumorni motor sve ove godine strast prema poslu, slaže se i Josip Krmpotić.

Foto Matija Zanoškar

»Ako to stvarno živiš i ako to stvarno voliš, onda dođu i rezultati. To je neminovno. Ako uložiš puno, ako daš dobar dio sebe – da ne kažem cijelog sebe u to – onda ti se to i na najbolji mogući način vrati. I tako nastaje i krug povjerenja koji se stvara kod slušatelja. Da na pravom mjestu možeš čuti pravu informaciju. Da ne moraš to provjeravati na sedam strana, na sedam portala. Isto tako, uvijek moraš znati na koga ciljaš, kome se obraćaš, kome pričaš, tko ti je najbitniji«, objašnjava Joso koji svoja četiri desetljeća na Radio Rijeci može sažeti jednom riječju, a to je – »fantastično«.

Kada pomisli da nije radio sve što svira, Iva zna da su po tome drugačiji od drugih radio stanica. U vrijeme kada, kako kaže, većina radijskih postaja zvuči više-manje isto, Radio Rijeka još uvijek ima neposrednost i spontanost. »To je jako važno. Imamo eter otvoren za ljude. Ne znam tko drugi danas to ima. To bude zeznuto. Ja to radim, Robert Ferlin to puno bolje zna u Tužibabi. Taj živi, nefiltrirani kontakt sa slušateljima. To je ono što danas nigdje drugdje nećete čuti«, kaže Črnjar Ivančan koja smatra da ljudima otvoreni eter služi kao mjesto izražavanja. »Mi smo njihov glas. Meni uvijek u pozadini glave stoji misao da smo mi glas naroda i to je meni najvažnije u ovom poslu – biti glas naroda«.

Biti glas naroda i biti blizak ljudima, to je ono što se čini Robertu Ferlinu kao faktor zbog kojeg se Radio Rijeka tako dugo drži. »Nije da glumimo neku visoku kulturu. Ljudi su mi znali govoriti da, kad slušaju Radio Rijeku, osjećaju se kao da pričaju na kavi s prijateljima. Možda ne mogu reći da smo narodni radio, ali jesmo narodski«, kaže.

Foto Vedran Karuza

Jedan od starosjedioca postaje, Albert Petrović, ulogu Radio Rijeke danas vidi kao što je bila oduvijek. »Mi smo servis, mi smo prijatelji, mi smo zabava, mi smo društvo svima koji nas slušaju. Razlika je u tome što smo nekada mogli reći da nas se sluša u našoj i okolnim županijama, a sada smo došli do toga da me iz Rima zove glazbenik Francesco Squarcia da nam čestita obljetnicu. Slušamo se na Novom Zelandu, u cijelom svijetu. Imamo i jednog vozača kamiona u Americi koji mi se uvijek javlja nakon naših prijenosa utakmica Rijeke iz Amerike, veseli se ili plače… Dakle, razlika je to da smo sada prijatelji ljudima u cijelom svijetu«, zaključuje Petrović.

Došao je do cijelog svijeta, ali zadržao – i istovremeno oblikovao – riječki karakter. »Ja mislim da je radio Rijeka u prošlosti dobrano stvorila riječki karakter. A to je taj prkosan, krepat ma ne molat karakter. Osim toga, ovaj je radio zaslužan za promoviranje glazbe našega kraja, što činimo i danas. Mislim da su Riječani uvijek imali stav i da radio Rijeka ima stav. I da ga moramo zadržati u budućnosti«, poručuje Črnjar Ivančan.

MENTORSTVO I PODRŠKA

Radio Rijeku kao dio lokalnog identiteta vidi i dijete Radio Rijeke, Lena Stojiljković. Njezin otac Miodrag Đuza Stojiljković bio je legendarni riječki DJ i glazbeni urednik koji je oblikovao glazbenu scenu Rijeke i šire regije. Tijekom 1990-ih, Đuza je bio šef glazbene redakcije Radio Rijeke, a njegov rad u tom periodu pridonio je eksploziji slušanosti i popularizaciji novih glazbenih žanrova. Proslaviti 80 godina Radio Rijeke, od kojih ona živi pola, za nju je vrlo emotivno.

Foto Vedran Karuza

»Možda je to bio neki logičan slijed. Cijeli život radim na radiju i ne mogu se zamisliti da radim išta drugo. Obožavam radio jer volim tu magiju«, kaže Lena koja je ovu karijeru počela još u djetinjstvu. Njoj je Radio Rijeka utkan u identitet, ali smatra da je i većini nas. »Reflektira riječki karakter na sto načina. I temama i glazbom. Nismo preuski u smislu da smo radio za mali grad, nego smo istovremeno i lokalni i svjetski. I mislim da je to možda i ključ uspjeha ovog radija koji ima neku svoju viziju još od samih početka. Ja ne znam kako je bilo prije 80 godina, ali otkad sam ja živa, a to je pola od toga, Radio Rijeka je stvarno dio identiteta svih nas«, ponosna je Stojiljković.

Kada su na Radio Rijeku došli ljudi koje današnji slušatelji smatraju legendama struke, ili kako ih Čemeljić naziva – ‘generacija 60-ih’, tada je došlo do jednog velikog pomaka u kvaliteti radijskog programa. »Robert Ferlin, Neva Funčić, Joso Krmpotić, ja. Nešto kasnije je došao Albert Petrović, a tada je glazbeni urednik bio Vjeko Alilović… Mi smo se naslonili na ovu prijašnju generaciju. I bila je to jedna simbioza koja je, po meni, zaista dovela do jednog izuzetno dobrog radijskog programa«, prisjeća se Čemeljić.

I Albert Petrović sjeća se da je uvijek imao veliku podršku od nekih kolega na radiju. »Moram reći, ako je netko zaslužan za to da sam ja krenuo s voditeljskim poslom, jer sam prvotno bio glazbeni urednik, to je bila Ljubica Stipaničić, pokojna urednica Radio Rijeke, koja me i na silu gurala. Ja se ne znam gurati. Ali Ljubica je prepoznala nešto i gurnula me u vatru«, objašnjava Petrović i usput se prisjeća nečega što mu je jednom prilikom rekao pokojni Ivica Vrkić: »On je jednom našao podatak da bez obzira koliko godina radiš u eteru – 30, 40 godina – kad god sjedneš u studio i kad se upali crvena lampica, tebi se u organizmu hoćeš-nećeš pojavljuje stres. Koliki je taj stres ovisi o osobi, ali svaki voditelj kad sjedne, kad se upali svjetlo, ti znaš da ti više nisi doma, da nisi u kafiću s prijateljem, znaš da si vani i da te sluša tko zna tko. Ali dobro, možemo reći da je to ona nekakva pozitivna trema«, kaže Petrović koji je na Radio Rijeku stigao 1992. godine, a između ostalog je poznat po emisiji »Tko je ovdje lud?« i po izvještavanjima s festivala Sanremo.

Foto Vedran Karuza

Kako kaže Ferlin, imali su tu sreću da ih je tadašnji urednik Davor Travaš posložio po energiji. »Bili smo pripadnici iste generacije i bili smo zaluđeni radijem. Nažalost, ovi mladi nisu materijalno vrjednovani koliko bi trebali biti, ali želim im da izdrže jer je i moj prvi honorar bio otprilike za dvije šteke cigareta, i to ne nekih skupih, nego Filter 160 koji sam tada pušio. Gurali smo jedan drugoga jer smo imali tu ljubav prema radiju, prema energijama, prema tom nečem drugačijem«, dodaje.

HRABRO I VESELO

Na kraju, kada govore o željama i čestitkama za veliki 80. rođendan Radio Rijeke, svi suglasno naglašavaju ono najvažnije – kontinuitet i trajanje radija. »Želja je da se okupimo opet u istom broju i za 10 i za 20 godina. Želja je da Radio Rijeka i dalje bude tu«, kaže Alen Čemeljić. »To je jednostavno simbol grada. Kako Riječani kažu – nađemo se kod Riječke banke, nađemo se kod Rozi bara, nađemo se kod Radio Rijeke. Nema više Rozibara, nema više Riječke banke, ali Radio Rijeka je tu. I ja to uvijek ponosno ističem. Zaista mi je to važno reći – ponosan sam što je i dalje tu, na usluzi svojim slušateljima.«

Iva Črnjar ističe da su upravo slušatelji najveći razlog postojanja i motiv za daljnji rad: »Prije svega čestitam našim slušateljima. Jer da njih nema, ne bi postojao ni radio. Oni su ta snaga zbog koje radimo ovaj posao najbolje što možemo. Čestitam i svima onima koji su ga stvarali – ovdje su uvijek radili sjajni ljudi, kreativci i karakteri koji su obilježili generacije. Njima najviše dugujemo ovaj današnji rođendan.«

Na to se nadovezuje i Lena Stojiljković s jednostavnom, ali univerzalnom željom: »Samo da je zdravlja – pa ćemo lako dalje. I neka potraje.« Te riječi možda najbolje opisuju duh Radio Rijeke – radio koji je preživio desetljeća, krize, ratove i transformacije, ali i dalje živi u srcima svojih slušatelja i ostaje jedno od prepoznatljivih mjesta na mapi grada. »Samo neka piče dalje, neka traže svoj put i naći će ga. Ovo što imaju, to im puno vrijedi«, poručuje sada umirovljeni Josip Krmpotić. »Samo hrabro i samo veselo«.

Foto Vedran Karuza

KULTNE EMISIJE RADIJA RIJEKE

Kroz desetljeća, Radio Rijeka oblikovao je vlastiti, prepoznatljivi eter zahvaljujući emisijama koje su postale kultne i neizbrisivo obilježile gradski identitet. Među njima posebno se ističu »Tužibaba«, jutarnji program pun duhovitih komentara i ironije koji je pratila svakodnevicu Rijeke, »Glista«, emisija koja spaja glazbu i urbane priče i »Alternator«, platforma za mlade bendove i novitete iz svijeta rock i elektronske glazbe. Svaka od tih emisija donosila je nešto novo – neposrednost, humor, pogled na društvo i prostor za kreativnost. Emisije su bile mjesto za eksperiment, razgovor i zajedništvo, mjesto gdje su se igrali i učili, a slušatelji su to osjećali i cijenili.

RATNA VREMENA

Ratne devedesete bile su jedno od najizazovnijih razdoblja za Radio Rijeku, ali i vrijeme kada je postala neizostavan dio života svojih slušatelja. “Kad to odvrtim unazad, vidim koliko smo bili mladi, ludi i blesavi. Hrabri. Ono što mladost nosi sa sobom. Bez ikakvih kočnica,” prisjeća se Alen Čemeljić, misleći pritom ponajviše na vremena u eteru s Robertom Ferlinom. Mladi novinari i urednici svakodnevno su ulazili u eter s jednakom dozom energije i prkosa, ne bojeći se kritizirati ni predsjednika Republike, ni ravnatelja HRT-a, ni lokalne političare. “Jednostavno su nam svi bili na tapetu,” kaže Čemeljić uz osmijeh.

No upravo je takva neustrašivost bila ono što je građanima davalo snagu. Prisjeća se, jedna Karlovčanka je godinama kasnije rekla kako su im glasovi s Radio Rijeke “davali životni optimizam dok su sjedili u skloništima za vrijeme granatiranja. Oni dečki su nas spasili”. Program je donosio vijesti, ali i tračak normalnosti, humor i glazbu koji su ljudima trebali jednako kao i informacija. “Bile su to krasne godine, iako ratne,” dodaje Čemeljić. “Tada je Radio Rijeka sa svojim dnevnim programom napravila veliki uzlet”.

“Ljudi bi nam znali reći – dečki, sva sreća što postojite, jer jedino što možemo čuti tamo u Otočcu, u Gospiću, je ili prvi program Radio Zagreba, koji je uvijek svirao komornu glazbu, ili bivše susjede koji su drmali cajke. A mi smo se na Radio Rijeci trudili uvijek svirati normalnu glazbu, kao da se ništa ne događa. Govorili su nam da donosimo dah civilizirane, neratne Rijeke na ratišta”, prisjeća se Ferlin.