Autorica i redateljica Caroline Guiela Nguyen predstavom »Lacrima« otvara temu visoke mode u 21. stoljeću, točnije ulazi u trosatnu (znatno više proznu negoli dramsku) sagu o izradi vjenčanice za englesku princezu. Mala modna kuća iz Pariza krahira pod pritiskom »najviših očekivanja« brze i ekskluzivne izrade svilenog veza, čipke i boda jedne (apsurdno) svečane haljine. I premda se čitavo uprizorenje može tumačiti kao apel za radnike u industriji visoke mode, posebno za čipkarice iz Alencona i indijsku školu ukrasnog veza iz Mumbaija, čiji mnogobrojni radni sati i neprestano zurenje u bod, točnije naprezanje očiju, u pravilu dovode do ranog gubitka vida ili jakih oštećenja očnog živca (što predstava otvara kao podtemu), zapravo je redateljski najjači fokus stavljen na sve gore mentalno zdravlje voditeljice pariške modne kuće, Marion. Pod pritiskom ekskluzivne narudžbe i njezinih »tajnih protokola«, modna šefica radi do točke potpunog iscrpljenja te pritom emocionalno i zdravstveno krahira.

Kultura radoholičara

Marion (igra je Maud Le Grevellec) je, dakle, tipična heroina radoholičarke. Kao i Krležina Laura Lenbach koja pokušava preživjeti kao krojačica, iako se paralelno raspadaju i njezin brak i njezina izvanbračna afera, tako i Marion trpi i muža nasilnika i ekscese svoje kćeri-adolescentice, a tu je i grandomanski poslodavac i nerealna narudžba, oko koje nitko ne sluša profesionalne krojačice, vezilje i čipkarice, nego se s velikom poniznošću uvažava naručiteljeva »vizija iz sna«. Umjesto da svima povuče realne granice, Marion svima izlazi u susret, negirajući čak i vlastitu fizičku izdržljivost (česte nesvjestice, visoki tlak). Ona nipošto nije iznimka. Gotovo sva prestižna zanimanja i društvene funkcije već se dva milenija postižu mukotrpnim, samoprijegornim radom. Razlika između radoholičarke i visoko motivirane osobe sa sjajnim poslovnim rezultatima zapravo je jedino u činjenici da je prva već prošla neki svoj profesionalni krah i dobila dijagnozu radoholičarke (zahvaljujući tome što joj sustav poslovnih očekivanja nije dopuštao odmor), dok druga tek velikim koracima grabi prema svojoj točki sloma. Osim toga, scena poslova u 21. stoljeću nije samo ukinula mnoga zanimanja, nego je i preostalim vokacijama povećala broj radnih sati – ukoliko želimo govoriti o ozbiljnim rezultatima. Likovi liječnica u predstavi upozoravaju na potrebu odmora i manjeg broja radnih sati, ali cinizam čitave situacije sastoji se u tome što »slušanje liječnika« za mnoge ljude (posebno za mušku vezilju iz Mumbaija) zapravo znači gubitak posla. Je li gore izgubiti posao ili zdravlje? Naravno da su to dva »uortačena« zla.

Kako je film progutao teatar

Predstava, međutim, šepa u načinu na koji koristi scenski prostor. Nimalo inventivna, pri tome i glomazna scenografija krojačkih stolova i lutki zapravo čini statičan i površno osmišljen okvir mnogo naglašenijih filmskih dionica predstave, točnije glumačkih lica čije snimke uživo pratimo na velikim ekranu, kao da su u pitanju pjevači na kakvom rock koncertu. Ovo preferiranje filma na kazališnoj pozornici podilazi epohi kompjutorskih sastanaka, Zoom konferencija i Google Meet profiliranja ljudskih lica, čiji kadrovi donekle mogu »glumiti« vještinu profesionalnih vezilja i krojača, ali zapravo poništavaju glumačku snagu žive izvedbe. Činjenica je da glumci ove predstave nisu mogli postati eksperti za čipku u par mjeseci njezine pripreme, na isti način na koji se na sceni ne može odglumiti ni vrhunska sportska kondicija. No, to nije opravdanje za način na koji je tretirana kamera u predstavi: izrazito konvencionalano i sentimentalano. Krupni plan lika koji sjeda pred kompjutorsku kameru i govori u nju briše bezbroj apelativnih mogućnosti kazališne glume. Film često naglašava i scene plača (koje predstavi poklanjaju i naslov), povremeno stvarajući dojam sapunice o vjenčanici. I uloga jedne od najstarijih radnica,Thérèse (igra je glumica Liliane Lipau), koja je uspjela sačuvati zdravlje, dodatno je zakomplicirana smrtonosnom bolešću njezine unuke, zbog koje ponovo stižemo do filmskih lica oblivenih suzama. I lik Abdula iz Mumbaija (u izvedbi Charlesa Vintha Irudhayaraja) plače zbog posla koji je izgubio, baš kao i nježnih riječi koje mu upućuje kći. Sve te suze jesu izrazito filmične, ali toliko izdašno natapaju pozornicu da predstava podsjeća na »suzne melodrame« francuskog 19. stoljeća.

»Bijelo zlato«

Prema melodrami je okrenuta i idealizacija čipke kao svetog predmeta, »bijelog zlata« za koje se isplati i poginuti. Mnoge radnice i radnici u predstavi smatraju da je žrtva njihova zdravlja na oltaru elegantnog, ekskluzivnog predmeta princezine vjenčanice nadasve poželjna. Tu se čovjek počinje pitati je li pred nama socijalna kritika ili propaganda luksuza? I što je uopće luksuz? Sasvim sigurno jedan od idola kasnog kapitalizama, u kojem astronomske cijene »ekskluzivnih predmeta« glume socijalni status, reduciran isključivo na nečiju platežnu moć. Drugim riječima, je li »Lacrima« predstava o okrutnom, ali »privlačnom« božanstvu novca ili kritika tog kulta? Na mnogo se načina tijekom izvedbe pokazuje da su ljudske žrtve utkane u cijenu luksuza. Ali nitko se protiv toga ne buni. Plač je oblik poraza i prihvaćanja očekivane ljudske žrtve. Utoliko mi se čini da »Lacrima« kao umjetnički projekt nipošto ne želi rasparati caričina nova ruha (štoviše, jedan plač u predstavi rezerviran je upravo za neuspješnu obradu vela princezine vjenčane haljine), nego tek gorko zabilježiti koliko javnost ipak i dalje idealizira luksuznu, visoku modu.

Kao da jedno oko predstave zaljubljeno promatra odjeću, satove i nakit najbogatijih, a drugo žmirka od banalnosti luksuza. »Lacrima« je ispraćena veoma dugim aplauzom, iako je pauza između prvog i drugog dijela predstave trajala svega tri minute i publici je onemogućeno da tijekom tog kratog prekida izlazi iz ZeKaeM-ove dvorane, što smatram i nepristojnom i posve promašenom produkcijskom odlukom. Ali suze su svakako djelovale na posjetitelje. Ne kao poziv za osnivanje kvalitetnijih sindikata tekstilnih radnika. Nego kao sažalni biserčići scenske sapunice o princezinoj haljini. Jadna, jadna radnička klasa – i raskošne, raskošne haljine. A što se samih haljina tiče, količina modne uniformnosti i kiča koju smo vidjeli na sceni (pa i kao citate slavnih vjenčanica stvarne britanske kraljevske obitelji), dovoljan je razlog da o ideji svadbene odjeće počnemo razmišljati mimo sajamskog blještavila luksuza.