U zadnjih 25 godina branitelji su u više navrata izašli na ulice. Prvih desetak godina prosvjedovali su uglavnom zbog kaznenih progona branitelja – prvi značajniji prosvjed zbio se 2001. godine na splitskoj rivi, zbog kaznenog progona Mirka Norca. Četiri godine kasnije prosvjedovalo se zbog uhićenja Ante Gotovine, zatim 2011. zbog uhićenja Tihomira Purde. Branitelji potom 2013. na ulice izlaze zbog ćiriličnih ploča u Vukovaru, a zatim 2014. godine niče šator u Savskoj, koji je ondje ostao sve do 2016. U međuvremenu su branitelji pokušavali u više navrata zaustaviti koncerte, kazališne predstave, izložbe i festivale – prosvjedovali su zbog nastupa Lepe Brene, Jelene Karleuše, Ace Lukasa, Harisa Džinovića, Prljavog kazališta, Bajage i Instruktora, a na listi nepoželjnih se prije devet godina našao i Festival ojkače u Petrinji, zatim 2019. predstava »Hrvatski bog Mars«, a 2023. godine izložba »Dostojno povjerenje«. Ovog ljeta u fokusu su im se – osim uobičajenih Bajage i Instruktora u Sisku i Solinu – našla i dva festivala, Nosi se u Benkovcu i Fališ u Šibeniku.

Znači li to jačanje ekstremno desnih narativa, simbolički čin otpora prema brzim društvenim promjenama ili možda instrumentalizirana politička borba? Da bismo razumjeli širinu i dubinu ovih procesa, razgovarali smo s Krešimirom Krolom s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.

Na prvi pogled, naime, moglo bi se učiniti da je riječ o nastavku starih podjela temeljenih na ratnoj prošlosti, etničke pripadnosti ili ideološkog opredjeljenja, no profesor Krolo smatra da se zapravo radi o dubljem sukobu: onome između modernog i protumodernog poimanja društva, praćenog sve izraženijom radikalizacijom prema neistomišljenicima. Pritom društvena moć veteranskih udruga ne postoji u vakuumu, upozorava profesor Krolo, nego je, kao i u ranijim slučajevima, vezana uz moć drugih društveno-političkih aktera.

Eskalacija i radikalizacija

Kako komentirate prosvjede branitelja i navijača u Benkovcu i Šibeniku zbog održavanja festivala Nosi se i Fališ te jesu li ovakvi događaji znak dugoročnijeg trenda u hrvatskom društvu?

– Za početak valja naglasiti kako je pravo na prosvjed jedno od temeljnih građanskih prava svake uređene države i društva, međutim iz tih se okvira iskače ukoliko se prosvjed pretvori u eskalaciju mržnje i nasilja. Dakle, da su se ratni veterani okupili i prosvjedovali, ali da se istovremeno mogao održati festival bez osjećaja straha i nesigurnosti za izvođače i publiku, mišljenja sam da bi cijeli događaj bio samo dnevno-politička fusnota.

Sasa Miljevic/PIXSELL

Po pitanju trendova, također sam mišljenja da se može govoriti o dugoročnim procesima, no isto tako se vjerojatno čitaju po krivom ključu. Naime, kada se zagrebe ispod površine i kada se usporedi ovaj incident sa sličnim incidentima u zadnjih nekoliko godina, čak i desetljeća, može se primijetiti da postoji sukob koji je više na liniji moderno-protumoderno, a ne po linijama Domovinskog rata, etničnosti ili lijevo-desnog razvrstavanja.

Hrvatsko društvo je po toj liniji podijeljeno već dugo jer se jedan dio društva kroz različite društveno-povijesne epohe ili razdoblja modernizirao, dok je drugi ostao u plemensko-tradicionalnim okvirima razumijevanja kako društva, tako onda posljedično i kulture. Argument za takvu tezu nalazi se i u činjenici kako se bez obzira na državnu zajednicu ili uređenje proteklih sto i više godina, uvijek mogli pronaći neki oblik neslaganja tribalističke i tradicionalne kulture s onom koja je moderna i sekularna.

Isto tako, kao što je i ovaj primjer u Benkovcu pokazao, suživot s komplementarnom tribalističkom kulturom (Ceca) manje je problematičan od suvremene umjetnosti i njezinog kritičkog pogleda na stvarnost. Također, intenzitet i posljedice takvih frikcija prvenstveno proizlaze i iz načina na koji politički vrh i kultura normira komunikaciju i vrijednosti u društvu, a to je pak primjetan trend sve veće radikalizacije prema neistomišljenicima i političkim protivnicima.

Obračun sa slabijima

Osim u Benkovcu, branitelji su se pobunili i protiv financiranja Festivala alternative i ljevice Šibenik, prije toga otkazani su i koncerti Bajage i Instruktora u Sisku i Solinu. Jesu li braniteljski prosvjedi protiv kulturnih događanja odraz njihove stvarne društvene moći, znak nesigurnosti u vlastitu poziciju u društvu, simbolički čin otpora prema promjenama u društvu ili, pak, nešto četvrto?

– Osobno mi je zanimljivo promatrati sve ovo što ste naveli u širem okviru onoga što se često s desnog ideološko-političkog spektra prebacivalo lijevim idejama, organizacijama i institucijama, to je tzv. »kultura otkazivanja«. Naime, kao koncept koji je preuzet iz američkog konteksta i preko kojeg se htjelo prikazati lijevo-liberalne politike kao one koje zabranjuju i otkazuju, stvarnost je dijametralno suprotna, kako u Americi, tako i kod nas, a što pokazuju i primjeri o kojima govorite.

Društvena moć veteranskih udruga svakako jest još uvijek potentna, ali ona ne postoji u vakuumu, odnosno vezana je uz moć drugih društveno-političkih aktera poput političkih stranaka i crkve. Mišljenja sam kako je riječ o momentumu koji je onda više instrumentalno vođen, nego što ga uistinu brinu identitetski problemi društva.

Zorno je to vidljivo i prema tome što bi se iz njihove perspektive trebalo »otkazati«, dok oko drugih, prema mom mišljenju, važnijih tema nema reakcija (korupcija, nepotizam, inflacija…). Drugim riječima, uglavnom je riječ o obračunu sa slabijima u društvu jer kritika nikad ne pogađa one prave društveno-političke stupove i institucije.

Koje društvene i kulturne vrijednosti branitelji i navijači pokušavaju zaštititi svojim prosvjedima?

– Kao što sam prije naglasio, sasvim je legitimno kroz prosvjede ili druge oblike javnog zagovaranja ili nastupa promovirati tradicionalne ili konzervativne poglede na društvo. Međutim, ono što se može vidjeti iz ovakvih prosvjeda nije svojevrsni apel da se njima omogući pravo da tako žive, već poruka da je jedino takav način života »ispravan« i »normalan«, a što je u suprotnosti s okosnicama pluralnog i demokratskog društva, pogotovo ako se protivnike takvog pogleda na svijet dehumanizira i proziva »izdajnicima«, »izrodima« ili još gorom terminologijom.

Foto Mate Komina

Tu se onda još jednom vraćamo na vrijednosti koje su onda ekstremno etnonacionalističkog karaktera i koji u svojoj srži nemaju ni strpljenja niti razumijevanja prema društvu jednakosti, slobode i višeglasja. Ta vrsta ekstremnosti, ako je čitamo kao otpor prema modernosti, ujedno je onda i negacija ideje demokratske nacije-države jer suštinski znači i suspenziju prava i pravnog poretka koji sutra, na kraju krajeva, treba i njih štititi od samovolje moćnijih. Ironija je da je upravo dio navijačke populacije osjetio što znači biti na drugoj strani te batine kada su upozoravali na nepravilnosti u nacionalnom nogometnom savezu i kada su tražili (i još uvijek traže) ravnopravnost u sustavu prvoligaškog natjecanja, jer i njih je pratila i prati etiketa »izdajnika« i »izroda« samo zato što su se usudili propitivati vladajući sistem i hijerarhiju.

Uloga političkih elita

Koja je uloga političkih elita u oblikovanju ili poticanju ovih pojava te kako institucionalni odgovor utječe na legitimitet ili eskalaciju ovakvih prosvjeda?

– Rekao bih da je njihova uloga najveća i najozbiljnija, jer bi oni trebali biti – dopustite mi malo patetičnosti – »na braniku« ustavnih vrijednosti i poretka. No, nije ovo prvi, vjerojatno ni zadnji put, da se zbog političkog oportunizma elektrizira javni prostor oko tema koje suštinski nisu egzistencijalne naravi. Sutra mogu u međusobnom razumijevanju i uvažavanju živjeti i oni koji žive moderno i oni koji žive tradicionalno/konzervativno ukoliko nemate političke aktere koji različitost vide kao bojno polje preko kojeg se skupljaju glasovi, mandati i ministarske pozicije.

Očekujete li da će se ova zbivanja dugoročno odraziti na društvo i smatrate li da bi mogla ostaviti neki poseban »trag« na mladima?

– Dugoročne posljedice svega što gledamo zadnjih nekoliko tjedana prvenstveno ovise o postupcima makropolitičkih aktera i institucija. Dakle, odgovornost leži na vladajućoj stranci te na institucijama koje su sada pod njihovom ingerencijom. Ukoliko se iskreno pristupi smirivanju tenzija, a izjave šibenskoga gradonačelnika i ravnatelja šibenske policije idu u tom smjeru, i to na način da se jasno adresira izvor problema (cenzura, prijetnje, dehumanizacija političkih oponenata te umjetnika i kulturnih djelatnika) onda postoji nada da ne bude dugoročnih posljedica.

No, ukoliko se smirivanje provodi s figurativnom »figom u džepu«, odnosno s pristupom i jedni i drugi su krivi, iako ne postoji prijetnja nasiljem i represijom s lijeve strane, onda postoji opravdana bojazan daljnje radikalizacije. Posebno u tom slučaju može biti pogođen onaj dio mladih koji njeguje svojevrsne antidemokratske i autoritarne stavove pa ih onda ovakve situacije mogu dodatno radikalizirati. Ukoliko dođe do toga, gubitnici neće biti samo trenutno detektirani »neprijatelji«, već kompletan demokratsko-građanski razvoj društva.

Globalna nesigurnost jača obrambene identitete

Kako globalna nesigurnost – ratovi, ekonomske krize, migracije… – utječe na to da ljudi traže utočište u nacionalističkim narativima?

– Globalna nesigurnost igra veliku ulogu u jačanju, kako je to Manuel Castells nazvao »obrambenih identiteta« koji se često okupljaju oko ideje tradicije i etničkih zajednica.

Razloge takvih procesa treba dijelom tražiti i u činjenici da su suvremene nesigurnosti (nus)proizvodi neuspješnih procesa modernizacije, bilo da je riječ o (globalnom) kapitalizmu, ratovima ili migracijama. Ako u takvim odnosima suvremene institucije nemaju dovoljno snage ponuditi rješenja koja nastavljaju modernizaciju, na scenu stupaju akteri koji zazivaju »dobra stara vremena«, nudeći pritom nacionalističku utopiju kao rješenje za sve društvene probleme. Problem takvog narativa je, međutim, što utopija bude za rijetke i povlaštene, a distopija za sve ostale koji se ne uklapaju u rigidne identitetske okvire.