Nekad je stara cesta kroz Gorski kotar, poznatija kao Lujzijana, bila više od prometnice. Bila je to arterija koja je spajala unutrašnjost s Kvarnerom, a putovanje njome bilo je ritual ispunjen mirisom goranskih šuma i, naravno, neodoljivim mirisom janjetine i odojaka s ražnja.

Danas, u eri autoceste koja skraćuje put, ova cesta priča drugu priču. Priču o propasti, ali i o upornosti, prilagodbi i povratku tradiciji. Naša gastropatrola krenula je u potragu za tim pričama.

Putovanje počinjemo na ulazu u Gorski kotar, točno kod oznake koja kaže da smo od Rijeke udaljeni 15 kilometara. Tamo, u blizini mjesta Kamenjak, nekada je radila gostionica.

Danas je kuća sačuvana, ali gosti su otišli, a jedini živi stvor koji nam prelazi put je krava koja slobodno pase. Idući dalje, prije Gornjeg Jelenja, na putu nas dočekuje napuštena cestarska kuća, zarasla u vegetaciju, nijemi svjedok nekih prošlih vremena.

Foto Marko Gracin

Na Gornjem Jelenju, važnom križanju, još jedno napušteno zdanje podsjeća nas na slavu turističkog puta. Slična je sudbina zadesila i nekad popularni restoran Rogozno, s napuštenim, ozidanim roštiljima gdje se više ne okreću janjci, već samo ispisane nogometne parole svjedoče o prolaznosti. U Lokvama se odražava nestanak nekadašnjeg restorana Žaba, na čijem je mjestu danas poslovna zgrada.

Put prema janjetini

Prve znakove života i otpor propadanju pronalazimo u Delnicama. U samom centru, kultni hotel i restoran Risnjak uskoro će ponovo otvoriti vrata.

Vlasnik Ante Kraljević s ponosom nam ekskluzivno pokazuje unutrašnjost. Hotel je u unutrašnjosti uređen u goranskom stilu, s toplinom tradicije, ali opremljen najmodernijom tehnologijom energetske učinkovitosti.

Kada bude otvoren, Risnjak će postati početna točka vrhunske goranske gastroponude na Lujzijani, dostojan urbane turističke metropole.

Foto Marko Gracin

Na izlazu iz Delnica, na raskrižju prema Brodu na Kupi, nailazimo na još jedno obećanje. Restoran Kauzlarićevi dvori vlasnika Borisa Kauzlarića, umjesto vanjskih ražnjeva, specijaliziran je za tradicionalne goranske specijalitete pripremljene u unutrašnjosti objekta. Vlasnik nam napominje da namjerno izbjegava uobičajenu ponudu pizze i roštilja, želeći gostima vratiti autentičnost goranske kuhinje poput telećih obraza i svježe pastrve.

Foto Marko Gracin

– Ima ih i danas koji bi u Gorskom kotaru jeli lignje kao na moru, čudi se Kauzlarić, ali dodaje da se po potrebi i odojak može okrenuti na ražnju u unutrašnjosti objekta, posebno u zimskim mjesecima.

Put nas dalje vodi pokraj napuštenih ugostiteljskih objekata u Lipi i Skradu, gdje su nekad bila obavezna stajališta autobusa. Nestala je, zapravo napuštena je i benzinska pumpa, a tek nekoliko kafića i dalje radi, ali bez raspoloženih gostiju za razgovor i fotografiranje. No, uskoro je naša potraga konačno urodila plodom.

Foto Marko Gracin

Oaze tradicije

Na ražnju se vrte odojci u restoranu »Pink Panter«. Vlasnik, Petar Petrović – PP, ponosno drži ispečenog odojka na ražnju. Gostiju unutra objekta nema, ali brojni redoviti kupci dolaze po kilogram ili dva, jer dostavne službe s motociklima i velikim torbama ovdje ne postoje. Vlasnik ovog ugostiteljskog objekta zadovoljan je prometom, jer i dalje mnogi koriste staru cestu na putu prema Rijeci, a brojni su i stalni gosti. Kilogram odojka je 25 eura i to je mnogima prihvatljiva cijena.

Foto Marko Gracin

Nakon još jednog tužnog prizora, napuštenog Vidikovca iznad Vrbovskog, stižemo do Severina na Kupi. Nema više ni štrudle ni kiselog mlijeka u nekadašnjem ugostiteljskom objektu, ali u blizini je popularno stajalište za motoriste Maus Haus. Dorotea Kovačević kaže da u ponudi nemaju jela s ražnja, da su ćevapi i hamburgeri omiljeni među gostima, uglavnom motociklistima, a među njima su i brojni Slovenci. Ipak, stariji gosti i dalje traže štrudlu i kiselo mlijeko, naviknuti na nekadašnje simbole Severina na Kupi.

Foto Marko Gracin

Nakon dugog puta i brojnih razgovora, koji je potrajao skoro pet sati, naša potraga kulminira u Mirnom kutu, jednom od najpopularnijih odredišta na »janjećoj cesti«. Mjesto je prepuno gostiju koji su ovdje došli isključivo zbog janjetine s ražnja. Susrećemo dva bračna para iz Rijeke, obitelji Božić, Adrianu i Triva i Resanović – Maju i Paveta, koji potvrđuju da je Mirni kut nezaobilazna točka na samo na njihovim putovanjima, već i isključivim dolascima zbog vrhunske janjetine. Oni su upravo zbog janjetine došli namjenski iz Rijeke, a to čine vrlo često, kad god im se ukaže neka prilika ili povod.

Foto Marko Gracin

Ivanka Stojanović, koja ovdje radi već 15 godina, donosi im toplu janjetinu, a za zajedničku fotografiju poziraju i kuharica Marica Grgurač te konobarica Mateja Župan Medved. Razgovaramo i s ostalim gostima koji su izuzetno zadovoljni ponudom, kvalitetom, a cijena od 38 eura po kilogramu ne smeta im da naruče otprilike kilogram i pol tople janjetine za četiri osobe.

Od Delnica do Zdihova

Naša gastropatrola završava u Zdihovu, u restoranu Mali raj. Vlasnik Davor Tkalčević upravo je stavio janjca na ražanj. Otkriva nam da se godišnje potroši oko 120 kubika drva samo za janjetinu na ražnju.

Kada se na to doda još 100 kubnih metara drva za grijanje, to je život zimi u Gorskom kotaru. Za pečene janjce brine se kuharica Manda Biba Majetić.

Foto Marko Gracin

Autocesta je smanjila promet u ovom, kao i u ostalim objektima na relaciji janjeće ceste od Zdihova prema Rijeci, ali i dalje je u mnogim preostalim ugostiteljskim objektima puno stalnih gostiju, što dokazuje da je autentičnost i kvaliteta i dalje ključna.

Putovanje starom cestom s početnom točkom od Delnica do Zdihova pokazalo nam je da je Lujzijana i dalje živa, da još ima puno potencijala. Njezina priča više nije jednostavna, već je slojevita, ispunjena sjećanjima, propadanjem, ali i novim počecima. Dok autocesta vodi ljude brzo od točke A do B, stara Lujzinana za one s viškom vremena, na odmoru nudi sporije putovanje s pričom, mirisima i okusima.

I upravo zbog toga, janjeća cesta nikada neće biti potpuno zaboravljena, ali svakako treba raditi na tome da se vrati život i na tu cestu. Gorski kotar ima veliki potencijal zbog ljepote svoje prirode, ali nije sve u ljepoti, već u strategiji koja treba vratiti dio prometa, a to neće riješiti samo janjci na ražnju.

Lujzijana je povijest koja živi

Prije nego što su moderne autoceste preuzele ulogu glavnih prometnih žila, stara cesta kroz Gorski kotar bila je srce koje je spajalo kontinentalnu unutrašnjost s Primorjem. U povijesti hrvatskog graditeljstva, niti jedan projekt nije imao takav povijesni i gospodarski značaj kao niz cesta koje su povezivale Podunavlje i Primorje. One su Gorski kotar, nekada izoliran i slabo naseljen, pretvorile u živopisno i prohodno područje. I dok su mnoge od tih ruta s vremenom izgubile svoju nekadašnju važnost, i dalje stoje kao nijemi svjedoci bogate povijesti.

Foto Marko Gracin

Među svim tim povijesnim rutama, Lujzijana zauzima posebno mjesto. Smatrana jednom od najmodernijih prometnica u Europi u to vrijeme, njezina je izgradnja počela 1803. godine pod vodstvom Filipa Vukasovića, a dovršena je 1811. godine. Napoleon joj je dao ime po svojoj supruzi Mariji Lujzi. S impresivnom širinom od osam metara, bila je građena tako kvalitetno da je bila u redovitoj upotrebi gotovo 200 godina. Izgradnja Lujzijane potaknula je procvat Delnica i drugih naselja u Gorskom kotaru, a desetljećima je upravo ona bila glavna prometnica za transport robe i ljudi, povezujući unutrašnjost i Rijeku. Iako je danas u sjeni brze autoceste, njezina trasa i dalje služi kao važna lokalna prometnica i turistička ruta.

Povratak putovanju kao iskustvu

Naše su ceste nekada bili žile kucavice, a putovanje je bilo priča koja se odmotavala sa svakim zavojem. Nije se mjerilo samo u kilometrima, već u doživljajima, mirisima i susretima. Današnja putovanja, brza i učinkovita, pretvorila su se u utrku s vremenom, gdje je jedini cilj stići u što kraćem roku. I dok su nove prometnice donijele udobnost i sigurnost, ostavile su iza sebe pustopoljinu izgubljenog smisla. Stara cesta nije nudila samo dolazak na odredište, već i niz oaza usred zelenog mora. Gostionice su bile mnogo više od mjesta za jelo. Bile su to utočišta, mjesta gdje su se putnici odmarali, protezali noge i punili baterije za nastavak puta. Miris janjetine i odojaka s ražnja bio je poziv na opuštanje, na obrok koji je imao svoju priču.

Za drvenim stolovima, uz domaće specijalitete, dijelile su se priče i razgovori s mještanima, a djeca su uživala u igri na livadama. Bio je to ritual, ne samo obrok, i dio je bio putovanja jednako važan kao i sam cilj. Danas je taj ritual zamijenjen brzom i uniformiranom uslugom. Umjesto gostionica, imamo benzinske postaje s hranom iz automata i kavom u papirnatoj čaši. Obroci su postali brzi i bezlični, a jedina priča je: »Koliko brzo mogu proći?« Putnici se ne odmaraju, već samo »tankaju« gorivo i energiju, gubeći dodir s krajolikom i ljudima. Autocesta je smanjila udaljenost, ali je istovremeno smanjila i doživljaj, brišući osobnost i jedinstvenost svake etape putovanja.

Ipak, stare ceste i dalje postoje. Tiše su, uspavane, a mnoge od njihovih oaza su zatvorene. Vrijeme je da ih probudimo. Vrijeme je da se pokrene projekt koji će vratiti život tim starim rutama. Nije to samo nostalgični povratak u prošlost, već vizija za budućnost. Oživljavanjem ugostiteljske ponude na starim prometnicama, ne samo da bismo sačuvali dio naše baštine, već da bismo ponudili novu vrstu turizma. Turizma koji slavi sporost, autentičnost i ljudski kontakt. To bi bio povratak putovanju kao iskustvu, priči koja se stvara sa svakim prijeđenim kilometrom, a ne samo utrka s vremenom. Jer, u konačnici, putovanje je jednako važno kao i cilj.

Ceste su temelji povezivanja

Lujzijana nije bila prva cesta koja je povezala Kvarner i unutrašnjost. Prije nje, pionirski korak u povezivanju unutrašnjosti i mora napravila je Karolina (Karolinska cesta). Izgrađena između 1726. i 1732. godine i nazvana po caru Karlu VI., Karolina je bila prvi pokušaj, unatoč svojim nedostacima poput strmih uspona i male širine. Iako je brzo postala neadekvatna, njeno je postojanje privuklo prve doseljenike u Gorski kotar. Nakon Karoline, izgrađena je Jozefina (Jozefinska cesta), nazvana po caru Josipu II. Gradila se od 1765. do 1779. godine i imala je ključan utjecaj na razvoj Brinja i Senja, tadašnjih važnih luka. Njena trasa, koja prati stari karavanski put preko Velike Kapele, danas se na nekim dionicama preklapa s modernom autocestom A1.

Osim glavnih prometnica, važno je spomenuti i ceste koje su služile kao ključne poveznice na manjim, ali vitalnim rutama. Rudolfina, najkraća veza između Ogulina i Novog Vinodolskog, danas je popularna turistička ruta kroz netaknutu prirodu. Terezijana, izgrađena preko Velebita, povezivala je Gospić i Karlobag, a danas je uređena kao poučna staza unutar parka prirode. Iako su Lujzijana, Karolina, Jozefina, Rudolfina i Terezijana uvelike izgubile svoju izvornu prometnu ulogu, one nisu nestale. Umjesto toga, transformirale su se u spomenike graditeljskom nasljeđu i turističke rute koje pružaju jedinstven doživljaj putovanja. One nude priliku za bijeg od užurbanosti modernog života, pozivajući putnike da istraže slikovite krajolike i osjete duh vremena kad se putovanje mjerilo u doživljajima, a ne u sekundama. Ove stare ceste danas nas podsjećaju da prava vrijednost putovanja često leži u samom putu, a ne samo u odredištu. One su živa poveznica s našom prošlošću, svjedočanstvo o vremenima kada je svaki zavoj nosio svoju priču.