Iranski nuklearni program je uništen i nema više nikakve opasnosti kako bi mogli razviti nuklearno oružje, ustvrdio je prije dva mjeseca američki predsjednik Donald Trump, nakon što su zračne snage sad dubinskim bombama krajem lipnja pogodile postrojenja za obogaćivanje urana u Fordowu, Matanzu i Isfahanu. No, istina je potpuno suprotna. Naime, prošlog vikenda smijenjen je s dužnosti američki general Jeffrey Kruse, doskorašnji zapovjednik vojne obavještajne agencije DIA jer je u javnost »procurio« njihov izvještaj kako je iranski nuklearni program samo usporen za svega nekoliko mjeseci, no nipošto i uništen.

Globalne posljedice

Dapače, prema obavještajnim podacima, Teheran u ovome trenutku raspolaže s nešto preko 400 kilograma urana obogaćenog na razinu od 60 posto, što je za polovicu više od količine kojom su raspolagali početkom ove godine. Procjenjuje se da bi Iranu trebalo samo nekoliko mjeseci, s opremom koja je nakon američkih i izraelskih napada ostala raspoloživa, da ovu zalihu pretvore u oko 230 kilograma urana pogodnog za izradu nuklearnog oružja, što bi u teoriji bilo dovoljno za čak devet nuklearnih bojevih glava.

– Kada bi Teheran stvarno došao do nuklearne bombe, to bi bila potpuna prekretnica u geopolitičkim odnosima, ne samo na Bliskom istoku, već i na globalnoj razini. Prije svega, gotovo je sigurno da bi nuklearno oružje odmah počela razvijati, ili bi ga novcem kojeg ima na pretek, nabavila Saudijska Arabija, koja je iranski neprijatelj broj 1 među arapskim državama. Na to ne bi ostale suzdržane ni Turska ni Egipat koji podozrivo gledaju i na Rijad i na Teheran. I ove dvije zemlje počele bi ubrzano raditi na svom nuklearnom arsenalu, kaže za naše novine gruzijski analitičar i novinar Vazha Tavberidze, odličan poznavatelj prilika na Bliskom istoku.

Naravno, razvoj iranskog nuklearnog projektila imao bi posljedice i po cijelu međunarodnu zajednicu. Prije svega, znatno bi poljuljao ugled UN-a i Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) koje već godinama pokušavaju održati ideju globalnog neširenja nuklearnog oružja, što bi moglo i drugim zemljama pokazati da stvaranje nuklearnog arsenala nije nemoguć tabu. Nadalje, sigurno je da bi se ojačale dodatno sankcije zapada prema Iranu, no to bi Teheran još čvršće povezalo s Rusijom i Kinom. Nema sumnje kako bi Moskva i Peking nominalno osudili razvoj iranskog nuklearnog projektila, no stvarno bi dobile još jačeg saveznika u odnosima prema SAD-u. S druge strane, Izrael bi se osjećao znatno ugroženijim nego sada i veliko je pitanje kakve bi poteze vlada u Tel Avivu mogla povlačiti.

Bez ikakve sumnje, Iran želi što prije doći do statusa nuklearne sile, i to iz dva razloga. Prvo, s njim stječe i status »nedodirljive zemlje«, odnosno države s kojom nitko ne želi ulaziti u do kraja ozbiljne sukobe, baš kao što nitko danas ne želi ulaziti u sukob sa Sjevernom Korejom jer nema jamstva da Kim neće ispaliti nuklearni projektil.

Uzdrmano povjerenje

I drugo, još možda i važnije, objavom da su postali nuklearna sila režim u Teheranu ponovo bi učvrstio svoju unutarnju poziciju i, bez ikakve sumnje, vratio povjerenje među svojim stanovnicima. Povjerenje koje je ozbiljno uzdrmano nedavnim izraelskim napadima kada se iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Khamnei danima krio u sigurnom bunkeru ne izlazeći u javnost. Režim bi viješću kako raspolaže nuklearnim projektilima potvrdio svoje teze kako su pobijedili u sukobu s »mrskim napadačima«.

U cijeloj ovoj priči ipak treba imati na umu kako se nuklearni projektil sastoji od dvije komponente koje, jedna bez druge, ne idu. Uz nuklearnu bojevu glavu potrebno je imati i način »dostave« projektila na cilj. Odnosno, potrebno je imati raketu sposobnu da ponese nuklearni teret, kao i sustav upravljanja i ciljanja. O ovim se komponentama previše ne govori, no ne treba smetnuti s uma kako Iran ima vrlo razvijen raketni program koji već godinama zadaje muke njegovim susjedima. Pokazalo se to i tijekom nedavnog, kratkotrajnog ali žestokog, izraelsko-iranskog rata, kada su iranske rakete probijale izraelski sustav Željezne kupole i pogađale čak i pomno branjene ciljeve poput sjedišta Mossada u Tel Avivu.

Proizvodnja raketa

Konvencionalne rakete i rakete namijenjene nuklearnim udarima nisu potpuno iste, ali nisu baš ni toliko različite prema svojoj tehnologiji, i prilično je izvjesno kako iranski znanstvenici paralelno razvijaju i raketu srednjeg, možda čak i dugog dometa, koja bi mogla ponijeti nuklearnu bojevu glavu. Jer nema sumnje da Teheran želi svoj nuklearni arsenal i do njega će, prije ili kasnije, sasvim izvjesno doći.