Hrvatska nogometna reprezentacija doživjela je od Islanda prvi poraz u tekućem kvalifikacijskom ciklusu i značajno ugrozila izglede za izravan plasman na Svjetsko prvenstvo iduće godine u Rusiji. U Reykjaviku se minule nedjelje pritom nije dogodilo ništa neočekivano s obzirom na stanje duha i pogotovo tijela iscijeđenih hrvatskih igrača u završnici iscrpljujuće sezone. Ništa se neočekivano nije dogodilo ni u rezultatskom smislu, odavno već Hrvatska nije izborila jedno veliko natjecanje bez stresnih situacija u smiraju kvalifikacijskih ciklusa. Nešto se neočekivano u Reykjaviku ipak dogodilo. Na stranu poraz što se ciklički u životu hrvatske reprezentacije desi prije ili kasnije, način na koji je Hrvatska položila oružje na dalekom sjeveru puno je pogubniji od rezultata. Momčad u kojoj igraju nositelji kvalitete najvećih europskih klubova (Modrić, Mandžukić, Perišić, Lovren…) ne može i ne smije izgledati tako loše.

Izbornik Ante Čačić po običaju i »zapovjednoj odgovornosti« trpjet će najveće kritike. Njegova krivica za poraz pritom će očekivano nadmašiti kolektivni podbačaj momčadi kojoj su se u prošlosti već događala slična krizna razdoblja. Najčešće u lipnju kada su energetski kapaciteti igrača na minimumu, a glave u oblacima od unosnih transfera, novih ugovora i ekskluzivnih turističkih aranžmana. To je, međutim, ono na što Čačić, ali nijedan drugi trener na svijetu, ne može utjecati. Baš kao što i puno kvalitetnije momčadi od hrvatske vrste ne mogu nadoknaditi izostanak tako značajnih igrača (Rakitić, Subašić, Ćorluka, Kramarić, Vrsaljko, Pjaca). Ima, međutim, nešto zbog čega Čačić ipak snosi velik dio odgovornosti za islandski poraz.

Kao prvo, Čačić nije znao ili želio prepoznati da su neki igrači (Pivarić) daleko od reprezentativne forme i pritom se (ne)svjesno odrekao alternativnih kadrovskih rješenja (Strinić). Kao drugo, Čačić je zakazao u pripremi jedne od najvažnijih utakmica tekućega kvalifikacijskoga ciklusa uvelike precjenjujući (ne)mogućnosti svoje i podcjenjujući kvalitete protivničke momčadi koja je lani igrala u četvrtfinalu Europskoga prvenstva u Francuskoj. I treće, Čačić je još jednom u nepovoljnim okolnostima utakmice što se otela kontroli ostao bez adekvatne reakcije. Pritom nije imao petlje i(li) hrabrosti napraviti odmak od uvriježenih hijerarhijskih načela unutar momčadi i pronaći dodatnu snagu i osvježenje među igračima »iz sjene« (Rog, Pašalić, Andrijašević, Bradarić…) koji su u Reykjaviku imali što reći.

Zbog svega toga Čačić će se po tko zna koji put morati suočiti s neugodnim pitanjem o tome je li dorastao voditi jednu od najboljih generacija hrvatskoga nogometa svih vremena. Dokle god ne dokaže suprotno, neće se znati kolika je doista njegova odgovornost u neugodnim porazima (Island 0:1, Portugal 0:1) i dokle sežu njegove zasluge za rezultatske podvige (Španjolska 2:1).