U portretima poput ovoga koji slijedi, nekoliko smo se puta poslužili tezom da su došljaci zaslužni za mnoge, kasnije na otocima prihvaćene tradicije. Tako je i u Osoru, i pritom ne mislimo samo na utemeljitelja i dugogodišnjeg voditelja Osorskih glazbenih večeri Daniela Marušića (1931.-2009.), koji festivalom, jasna stvar, nije uspio zaustaviti raseljavanje stanovništva, ali je barem tom priredbom Osoru donio ljetnu živost, ljude iz različitih krajeva Europe i svijeta koji za Osor u protivnom najvjerojatnije nikad ne bi čuli, a kamoli došli u »mali vječni grad« na spoju otoka Cresa i Lošinja.

Junak ove priče zagrebački je 71-godišnji akademski slikar grafičar Dragutin Dado Kovačević, za kojim je četrdeset godina umjetničkog rada na Apsyrtidesu, kako su se skupno nazivali Cres i Lošinj u antičko doba, a bili su nekoć i jedan otok, naknadno »presječen« kanalom u neposrednoj blizini gradske jezgre Osora. Boravi u Nerezinama, a djeluje u Osoru, dakle na dva različita otoka, ali međusobno odvojenih na doslovce par minuta vožnje automobilom.

– Ovdje sam prvi put došao 1985. godine. Moja supruga Branka Hlevnjak dolazila je u Nerezine odmalena, a ja sam se na otoku pojavio zahvaljujući njoj. Kada sam 1973. godine upisao akademiju u Zagrebu, sa mnom je bilo i kolega koji su na akademiju upali politički, jer su im trebale diplome da zadrže svoja radna mjesta. S jednim od tih kolega, iz Splita, počeo sam raditi sitotisak. Oslikavao sam majice i kada sam počeo dolaziti na otok, na trgu u Osoru, dolje na zdencu, počeo sam prodavati majice, dogovorivši s tadašnjim župnikom don Dinkom Deželićem da stavim oglas na zid župnog ureda. Kako sam ipak legalist, tražio sam način kako to sve regulirati. U mjesnoj zajednici bio je Sergio Žuklić, koji me uputio Danielu Marušiću, koji je tada mnogo toga vodio u Osoru. Kada je Marušić vidio da sam akademski slikar, a moja Branka povjesničarka umjetnosti, pitao me da li bismo preuzeli galeriju koja je tada bila u loži bivše Gradske vijećnice. Tada je izlagala Ljerka Njerš, a netko je to sve trebao voditi… Sljedeće godine vodili smo galeriju, pod Osorskim glazbenim večerima, poslije pod Pučkim otvorenim učilištem Mali Lošinj ili kako su se već mijenjali nazivi. Kada je osnovan Lošinjski muzej, prešao sam u prostor Društvenog doma, prepričava početke povezujući mjesta na osorskom trgu, međusobno udaljena nekoliko desetaka koraka.

Retrospektiva Kovačevićevih 40 godina na otocima / Foto: B. PURIĆ

Velikani karikature

Kako kaže Kovačević, Društveni dom je zgrada podignuta još u doba austrijske uprave na otocima, kada je u drugom krilu zgrade, u kojemu je sada trgovina, bila škola, a ova prostorija bila je za različite namjene i okupljanja. U vrijeme Italije, prostor je koristila organizacija Dopolavoro, osnovana od vlasti za organiziranje slobodnog vremena stanovništva, a i u vrijeme Jugoslavije ponovo za društvene događaje, odnosno za ples uz glazbu.

– Vidjevši da će galeriji u loži doći kraj jer su nam ugovor produžavali samo za po godinu dana, potražio sam drugi prostor i od 2008. do 2010. paralelno vodio i galeriju i Društveni dom. Razmišljao sam što napraviti, pa mi je na pamet pala karikatura, kojom sam se tada bavio intenzivnije nego sada, prisjeća se Kovačević, osnivač festivala karikature Oskarfest, pri čemu se »Os« odnosi na Osor, »fest« naravno na festival, a »kar« na karikaturu, odnosno na »cartoon« u međunarodnom (engleskom) nazivu Oscarfest. Karikatura i Osor spojili su se još i ranije; ovdje su kao ljetni stanovnici boravili velikani karikature Oto Reisinger (1927.-2016.) i Alojz Ševčik (1930.-2006.). Reisinger se, kao autor, uključio u počecima festivala, no ostala mu je neispunjena želja pobijediti na festivalu, jer bi se pri brojanju glasova ispostavilo da su sva tri njegova rada (a to je bio maksimum broja predanih karikatura po autoru) dobivala podjednak broj glasova, a neki bi drugi autor jednom karikaturom dobio veći broj glasova.

Prvi Oskarfest, 2008. godine, okupio je pedesetak autora s po najviše tri rada, a otkad se pozivi upućuju preko interneta, broj autora redovno je veći od 350.

Festival karikature godinama je već glavni sadržaj Društvenog doma / Foto: B PURIĆ

Poznate osobe na pustom otoku

– Ovaj prostor, u ovom formatu, podnosi dvjesto komada, tako da zadnjih pet godina najprije Branka i ja radimo prvu selekciju, a drugu radi troje najboljih s prošlogodišnjeg festivala te hrvatski autor s najvećim brojem glasova. Treba reći da veliki festivali, koji imaju bogate novčane nagrade, imaju po petsto autora, a ovdje ih je po 350. Prvih nekoliko godina iz vlastitog sam džepa pobjednike nagrađivao s po nekoliko dana u apartmanu, bila je i sponzorska nagrada boravka u kampu, no ispadalo je da bi pobjednicima drugi troškovi bili veći od vrijednosti nagrade. Sudjelovanje je otvoreno za sve, nema ograničenja ni po dobi ni po školovanju. Jedno vrijeme slali su mi dječje radove iz Rusije, pa sam za njih dodavao poseban pano. Odaziv je velik, imamo stalne autore, i svjetski poznate i amatere, ali ih ne klasificiramo, pojašnjava Kovačević, koji je za stalnu temu festivala odredio »pusti otok«, a onda iz godine u godinu dodaje »podtemu«, poput ljubavi, glazbe, sporta, zdravlja i bolesti na pustom otoku i sl.; ove godine tema su poznate osobe na pustom otoku:

– Pusti otok je karikaturistički standard, abeceda karikature. Rekli su mi, što se uopće više može s tom temom, no sjetio sam se misli profesora Branka Ružića, kipara, koji je rekao da se remek-djela rade kada je format što manji, jer u suženim uvjetima mašta više radi. Bojeći se ipak da će nedostajati radova na osnovnu temu, jedno vrijeme uveo sam i paralelnu slobodnu temu, no ispalo je da i na glavnu temu dolazi sasvim dovoljno karikatura. Nije bitno je li rad već bio objavljen ili nagrađivan, kao što je to na nekim drugim festivalima.

Karikatura koja je pobijedila 2009. godine, autora Stanka Patekara / Foto: B. PURIĆ

Nepotkupljiv žiri

Umjesto žirija, o pobjednicima odlučuju glasovi posjetitelja, a glasači bivaju i nagrađeni, barem razglednicom, ako ne i, igrom sreće, majicom ili maslinovim uljem. Kako kaže Kovačević, godišnje je znalo biti i po dvije tisuće glasova, a lani je bilo nešto više od tisuću, s tim da velika većina posjetitelja ne glasa, već samo razgleda izložbu. Za našeg razgovora, izložbu je posjetio par stranih turista koji su pohodili izložbu prije pet godina, a sada su se prisjetili nekih od tada izloženih karikatura.

– Ovaj žiri je nepotkupljiv, a koliko god je nestručan, ipak uvijek pobijede dobri radovi, zaključuje »spiritus movens« festivala.

Retrospektiva Kovačevićevih četrdeset godina na Apsyrtidesu postavljena je u prostoriji Mjesnog odbora, točno preko puta Društvenog doma i prikaz je njegovih ovdašnjih aktivnosti. Najviđeniji rad je likovno rješenje titule »Grad prijatelj djece«, koju ima i Mali Lošinj i na ploči je kod Privlake, na ulazu u grad.

Jedno vrijeme postala je i »umjetnička tura«, koncipirana tako da su posjetitelji otoka obilazili različita, često i jedva poznata mjesta na otocima, ondje si udarali pečate na karticu i, kada bi sve obišli, dobivali bi majicu na dar:

– Time sam promovirao i mjesta koja se tada nisu nalazila po vodičima, npr. Plat i Meli. Neke lokacije tumačio mi je don Dinko, rekavši da ih zadržim samo za prijatelje, haha… Ljudi su bili oduševljeni idejom; neki bi sve prošli u dva dana, neki u tjedan dana. Tada sam shvatio da u Nerezinama postoje ljudi koji nisu nikada bili u Punti Križa ili na Osoršćici. No, kako više nisam toliko pokretan, nemam auto, to je zamrlo.

Na Oscarfestu je sa svojim radovima sudjelovao i poznati karikaturist Oto Reisinger, ovo je njegov rad

Dado Kovačević organizira i tombolu / Foto: B. PURIĆ

1985.

Dragutin Dado Kovačević prvi je put došao u Nerezine

Najviđeniji rad

Najviđeniji rad je likovno rješenje titule »Grad prijatelj djece«, koju ima i Mali Lošinj i na ploči je kod Privlake, na ulazu u grad

Glasovi posjetitelja

Umjesto žirija, o pobjednicima odlučuju glasovi posjetitelja, a glasači bivaju i nagrađeni, barem razglednicom, ako ne i, igrom sreće, majicom ili maslinovim uljem

2008.

održan je prvi Oscarfest u Osoru

 Prvih nekoliko godina iz vlastitog sam džepa pobjednike nagrađivao s po nekoliko dana u apartmanu, bila je i sponzorska nagrada boravka u kampu, no ispadalo je da bi pobjednicima drugi troškovi bili veći od vrijednosti nagrade

Dado Kovačević