BRUXELLES – Pri spomenu imena belgijske i europske prijestolnice Bruxelles (ili na flamanskom Brussel) prva asocijacija vjerojatno su neke političke ili ekonomske aktivnosti. Rijetko će netko prvo pomisliti na povijest i kulturu ili možda na turizam. Doista, Bruxelles je grad koji je prije svega prilagođen svojoj političkoj ulozi kao sjedište Europskog parlamenta i drugih europskih institucija, a uz njih onda i životu svih onih osoba iz različitih zemalja koje zbog obavljanja svojih dužnosti u tome gradu moraju živjeti. Ipak, Bruxelles svakako ima za ponuditi mnogo toga drugoga, posebno ako se uz sam grad odluči primjerice posjetiti i gradiće u blizini poput Ghenta ili Bruggea.

I dok je relativno dobro prometno povezan s Hrvatskom, Bruxelles je iznimno dobro povezan s drugim gradovima u Europi do kojih se relativno jeftino može stići vlakom za vrlo kratko vrijeme. Također, i promet unutar grada učinkovit je i jednostavan za korištenje, a cijene su u mnogim aspektima slične onima u turističkim dijelovima Hrvatske. Znamenitosti grada uključuju poznati Atomium, ali i prekrasni glavni trg ili park maketa pod nazivom Mini Europa koji se izvrsno upotpunjuje s drugim mogućnostima uživanja u delicijama poput vafli, čokolade, morskih plodova ili piva. Sve u svemu, Bruxelles ostaje vrlo privlačna destinacija koju se svakako može preporučiti.

Kulturna ponuda

Ako govorimo o kulturnoj ponudi valja istaknuti da ni ona ne nedostaje, posebno u ljetnim mjesecima. Brojni koncerti i predstave dostupni su kontinuirano, a kao lokacije svakako su najznačajniji opera La Monnaie/De Munt i kulturni centar Flagey u zgradi bivšeg Belgijskog radija. Operna kuća organizira operne predstave od kojih u novoj sezoni valja izdvojiti Mozartovog »Idomenea«, Verdijeva »Falstaffa«, Bellinijevu »Normu« i Puccinijevu »Toscu«, ali i manje poznate naslove poput Berliozovog »Benvenuta Cellinija« ili suvremene opere »Ali« koja govori o teškom životnom putu 14-godišnjeg Alija Abdija Omara koji u Bruxelles bježi iz Somalije.

Poseban naglasak stavljen je na mladu publiku za koju je u svakoj opernoj produkciji organizirana jedna večer namijenjena isključivo osobama ispod 30 godina (provjerava se na ulazu!), a u okviru koje se dobiva i piće dobrodošlice, programska knjižica i afterparty. Zanimljiv je ovo koncept koji prepoznaje da je za odgoj mlade operne publike važna ne samo uključenost u izvedbeni sadržaj, već i kolektivna prisutnost sebi sličnih osoba među kojima se pojedinac neće osjećati izolirano, a interakcija među publikom stvorit će i poticaj za daljnje posjete kazalištu. Brussels Philharmonic ili Briselska filharmonija svoje koncerte organizira u Flageyu, posebno u Studiju 4 s kapacitetom od oko 900 osoba, a repertoar je također šarolik – od klasike do jazza ili filmske glazbe. Naravno, ponuda koncertnih i kazališnih sadržaja mnogo je veća ako se uključe i pojedinačne manje organizacije, pa se sa sigurnošću može reći da će se u Bruxellesu naći ponešto za svakoga.

Glazbeno kazalište

Ipak, našu posebnu pozornost već godinama privlači festival »Bruxellons!« čija povijest traje već 26 godina i koji je, zapravo, jedna uspješna komercijalna priča. Tijekom godina održao je više od 2.000 izvedbi u 425 naslova s 1.743 izvođača i 220 autora, a najpoznatiji naslovi iz repertoara glazbenog kazališta uključuju mjuzikle »Evita« (2016.), »Sunset Boulevard« (2018.), »My Fair Lady« (2019.), »Blood Brothers« (2021.), »Elisabeth« (2022.) i »West Side Story« (2023.). Ove godine organizatori su se odlučili za čak dva naslova (»Rebecca« i »Goodbye Norma Jeane«) od kojih smo prvi imali prilike posjetiti, jednako kao i neke od spomenutih u prethodim godinama (tako je »Sunset Boulevard« nakon Bruxellesa svoju izvedbu imao i u Rijeci). Dvorac Karreveld, nekada izvan, a danas u širem centru Bruxellesa, pretvoren je u pravi kulturni lokalitet sa stalnom pozornicom i gledalištem, ali i svim drugim sadržajima poput restorana ili pratećih tehničkih prostora, i sa svojom izoliranošću unutar ovećeg parka i lakom dostupnošću postao je pravi hit koji publika posjećuje neovisno o vremenskim prilikama – čak i po kiši srednje jačine uz prikladne kabanice!

Mjuzikl »Rebecca« nastao je prema istoimenom romanu engleske spisateljice Dame Daphne du Maurier, Lady Browning, iz 1938. godine. Isti predložak poslužio je i Alfredu Hitchcocku za filmski klasik nastao dvije godine kasnije (glume Laurence Olivier, Joan Fontaine i George Sanders), ali i redatelju Benu Wheatleyju za njegovu suvremenu ekranizaciju iz 2020. godine. Sam mjuzikl svoju je praizvedbu imao 2006. godine u Beču, a nastao je iz pera njemačkog libretista Michaela Kunzea i skladatelja Sylvestera Levaya. Potonji dvojac valja posebno izdvojiti kao neosporne nositelje suvremene njemačke (austrijske) mjuziklske scene, jer su u istom sastavu napisali i djela poput »Vještice, vještice«, »Elisabeth«, »Mozart!« ili »Maria Antoanetta« koja su na scenama Vereinigte Bühne Wien (njem. Udružene bečke scene, austrijske inačice Broadwaya ili West Enda), vladali od 90-ih godina prošlog do 10-ih godina ovog stoljeća. Zapravo, dvojac je obilježio povijest njemačkog mjuzikla ne samo vrhunskim produkcijama, već i obrađenim temama koje su Austriju i Beč nekako smjestili i u taj najposjećeniji glazbeni žanr. Posebnu zanimljivost daje skladatelj Sylvester Levay koji je mađarskog porijekla, ali je 1945. godine rođen u Subotici, pa se, na neki način, može reći da je naše gore list.

Impresivna scenografija

Radnja »Rebecce« započinje u hotelu u Monte Carlu u kojem se naočiti mladi Maxim de Winter, unatoč nabacivanjima starije bogate Amerikanke gđe Van Hopper, zaljubljuje u njezinu sluškinju, koju prepoznajemo samo pod imenom Ich (njem. Ja). Pristavši na ponuđeni brak, ljubav na prvi pogled počinje biti problematična već dolaskom mladog para u dvorac Manderley u kojem osoblje i dalje ulogu gospođe de Winter povezuje s, u sumnjivim okolnostima preminulom, Rebeccom, prvom Maximovom ženom. Osoblje je, naravno, predvođeno starijom guvernantom gđom Danvers koja značajno otežava život mladoj Ja, a tijekom mjuzikla otkriva se povezanost Maxa sa smrću njegove supruge, njezine ljubavne afere i slično. Impresivnu scenografiju koja je kao i u nekim prethodnim mjuziklima bila fiksna, ali izuzetno versatilna, potpisuju Sylvianne Besson i Yves Hauwaert, kostime Beatrice Guilleaume, koreografiju Kylian Campbell, a rasvjetu Laurent Kaye. Izniman zvuk, koji nije imao baš nikakve probleme unatoč kiši i činjenici da je orkestar smješten u zatvorenom prostoru dvorca, potpuno odvojen od pjevača, dizajnirali su Vincent Debongnie i Simon Defrenne, a cijelom predstavom u trajanju od 2 sata ravnala je mlada Laure Campion, koja je i stalna dirigentica ovog festivala.

Pjevačku podjelu predvodila je sjajna Laura Tardino kao Ja uz izuzetno mladog partnera Jeremyja Petita u ulozi Maxima. Sinergija ovog para bila je doslovno opipljiva, potpuno uživljeni u svoje uloge, prikladni za iste glasom i stasom, dominirali su pozornicom i osvajali publiku. Ipak, njihov antipod bila je Leisbeth Roose kao guvernanta gđa Danvers, koju krase sve najveće kvalitete jedne glumice mjuzikla, iako je mlada u ulozi starije žene (diplomirala 2014. godine na Belgijskom kraljevskom konzervatoriju). Ovaj trojac zapravo je nosio cijelu predstavu potpomognut scenskim efektima poput dima, svjetla i vatre i brojnim rekvizitima koji su dolazili i odlazili na začudne načine. Zahtjevne melodijske linije svojim su glasovima izvodili besprijekorno, a razumijevanje francuskog teksta (jer je predstava bila i francuska praizvedba) nije bilo ometano. U dramskoj igri, a i kao pomoć u pjevačkim scenama, sudjelovali su u srednjim ulogama Nathan Desnyder kao Jack Favell, Marie-Aline Thomassin kao komična i ekstravagantna gđa Van Hopper i Damien Locqueneux kao Frank Crawley. Cjelokupni ansambl (sa solistima) imao je dvadesetak osoba, koje su se transformirale ovisno o potrebi, a plesne scene bile su očekivano atraktivne kao i pjevački dio odrađen iznimno dobro.

Festival »Bruxellons!« prema najavama nastavlja svoju tradiciju i u godinama koje slijede pa ukoliko netko ima namjeru posjetiti Bruxelles može to učiniti u mjesecima u kojima su na repertoaru neke od predstava ili koncerata, uz preporuku za mjuzikle. Francuske inačice poznatih mjuzikala jednako su atraktivne, dapače, na svoj način su i posebne te ih nikako ne treba odbaciti, a preporuka je i pogledati upravo »Rebeccu« ili neki od spomenutih mjuzikala dvojca Kunze – Levay gdje god ih se u svijetu može naći. Ili barem u nekoj od dostupnih ekranizacija koje danas u naš dom prekrasne taktove i impresivne kazališne scene dovode jednim klikom.