Bila je lani to baš posebna večer. U Maružinima. Topla, na samom kraju srpnja kakva je drugačija ni mogla biti. Edi, prezimena kao i to mjesto nedaleko Kanfanara, osim kao muzičar koji uvijek dopira neka nova vrata, znan i kao dosljedni enopurista, u jednom od svojih manifestovskih nastojanja oblikovanja povijesti okupio je oko sebe vinare koji se na putu stvaranja tog pića bogova vode isključivo principima iskona, principima koji poštuju prirodnost prirode

Bio je to ujedno i susret na kojem se osmišljavalo veliki iskorak prirodnih vinara u Lovranu na festivalu koju je također jedan od važnih vinskih tragova u povijesti.

Zanesenjaci, čisti, nepatvoreni, kao i njihova vina dobili su tada i naziv svoje zajednice, dakako by Maružin, na neki način i manifest koji ih je definirao – Natprirodnim vinarima.

I koliko da je taj skup u jednom trenutku krenuo u vode prepune duhovitih, iskričavih začinjanja, Maka je ostao – ozbiljan. Zamišljen. “Takav je uvijek”, moglo se čuti.

I bio je Marinko Pavlović Maka – drugačiji.

Agronom iz Metkovića koji se u svojim najboljim godinama doselio u Rovinj. Eucirani enolog, ali i jedan od prvih hrvatskih senzornih analitičara maslinovih ulja koji je uvijek, ali uvijek ostajao dosljedan sebi i principima koji svijet čine boljim. Zdravijim, prirodnijim u najmanju ruku.

Da bi ulja bila djevičanska kako ih definiramo, one ne smiju biti tretirana ni sa čime što također nije djevičansko, od prirode dato, tvrdio je.

Pa je zasadio samo svoje. Loze i ulike. Ma i većinu drugog: radije bih gladovao nego kupovao hranu u supermarketima, bila je njegova važna mantra

– Silujemo, mučimo, maltretiramo prirodu. Podređujemo je danas dominantnom procesu koji ne preza ni od čega kako bi se bogatio. S obzirom na to da sam nedavno napunio 60 godina, doživljavam se jednim od pripadnika generacije koja je na svojoj koži najbolje osjetila »blagodati« nekih farmaceutskih »progresa«.

Jer dok su naši roditelji živjeli i rasli u skladu s prirodom, mi smo oni koji su stalno dobivali »sirupe«, oni kojima se neštedimice dijelilo antibiotike. Kako nama, tako i prirodi, svemu što nas okružuje i što konzumiramo. Put je to u propast, stoga je moj zaokret u samoodrživost, pa tako i kad govorimo o vinima, bio samorazumljiv odgovor neodgovornosti koja nas okružuje, poručio nam je tada, te tople srpanjske večeri Maka.

Prošao je mnogim dijelovima vinske scene, ali se nigdje nije dugo zadržavao. Biodinamika i prirodnost teško pronalaze partnera u institucionaliziranim sustavima.

Mnogo je, jako mnogo radio, ali “staža” se kod njega baš i nije nakupilo.

Jer on je vina skladao. Nije ih stvarao da bi ih prodavao. Nije ih oblikovao kako bi se dopao. Nije, skladao je Makino, sasvim neobičnu, nepcima naviklim na neke druge vinske standarde, osebujnu kupažu.

Istodobno jedan od hrvatskih pionira i veterana prirodnih vina. I onda, visok i košćat jer birao je što jede, a i fizički je mnogo radio kako bi ne samo njegovao svoje loze nego im dao najprirodniju prihranu i zaštitu, otišao. I opet je bio topli srpanjski dan. Kao i onaj, lani, u Maružinima. I kad je otišao, bio je Maka i dalje u najboljim godinama. Jer sve su njegove godine bile najbolje.

Krhka biljka Natprirodnih vinara ostala je bez jedne od najsnažnijih grane, no ono što ju svakako u ovim grdim danima opraštanja od fizičkog Make može utješiti, činjenica je da je njegova loza napravila jako, jako duboki korijen. A i izdanak njegove obitelji već ga itekako prati.

Onako kako je Manifest iz Maružini propisao.

Samo kako priroda da.

Jer bolje je biti žedan nego žrtvom silovanog pića. Bogova.