Povijest Pule obiluje raznim pričama, ali priča o kulturnom životu ovog grada toliko je bogata da se s punim poštovanjem moramo osvrnuti na minula desetljeća koja su je pisala. Primjerice, kazalište je prije sedam ili nešto manje desetljeća, bilo pravi mali mikrokozmos. Iako su svi tada živjeli poprilično siromašno, naša sugovornica Laura Bogdanov veli da su istovremeno živjeli jako bogat život. Okvir ove »pulske štorije« vrijeme je kraja 50-ih te 60-ih godina prošloga stoljeća, a mjesto i osobe, najvećim dijelom, Istarsko narodno kazalište i neki od njegovih tadašnjih aktera. Iz perspektive današnjih dana čini se da su mnogi oni koji su tako snažno obilježili to vrijeme, gotovo nečujno nestali iz kolektivne memorije, a Bogdanov smatra da tomu ne bi trebalo biti tako. Iz cijele te priče upravo ona gaji živa sjećanja jer joj se osobni i profesionalni život ispreplitao na kazališnim daskama i oko njih, a tugu koju nosi u srcu pišu i osobni gubici. Zasigurno najteži je onaj kćeri jedinice o kojoj ne razgovaramo zbog bolnih detalja koji su na njoj ostavili traga. Međutim, svaki život nosi neku svoju težinu, a život naše sugovornice obojen je svim bojama spektra.

»Sretnija sam u svojoj nesreći, nego netko u svojoj tobožnjoj sreći«, reći će danas Laura Bogdanov s kojom razgovaramo o recentnim događajima, a koja sa sjetom priča o svojoj poveznici s njima. Rođena je u Taru, u sada trošnoj kući na samoj cesti. Danas ova divna gospođa ima 83 godina i teško je ne primijetiti da je riječ o impresivnoj osobi – pravoj dami koja vrlo jasno i fokusirano, ali s puno ljubavi, priča priču stare Pule te vlastitih, gotovo dnevničkih zapisa. Iako se nekih imena prisjeća nešto teže, vrlo jasno prisjeća se događaja i emocija tih davnih godina, kada je kao dio kazališne scene Istarskog narodnog kazališta pisala i vlastitu povijest. Njena veza s kazalištem je višestruka, od glumačke do pjevačke, ali posebna zanimljivost nekih od njenih kazališnih aktivnosti jest da je jedno vrijeme radila kao vlasuljarka i šminkerica u ansamblima.

Privatni album

PRVA LJUBAV

Naime, gospođa Laura cijeli je svoj život do zrelijih godina bila, na ovaj ili onaj način, dio kazališta. Kad za kazalište velimo da su to »daske koje život znače«, sa sjetom konstatira da u njenom slučaju to zvuči gotovo doslovno. Kao vrlo mala sa svojim je roditeljima došla živjeti u Rijeku, a već na samom početku svog mladog života, s pet godina, doživjela dva velika gubitka; smrt oca i sestre. Kako je njena majka radila kao rekviziter u u riječkom kazalištu, djetinjstvo gospođa Laura pamti kroz interijere te kulturne institucije u kojima je provodila najviše vremena, a »svojim ljudima i obitelji«, već tada naziva čitave kazališne ansamble s kojima se susretala.

– Riječko kazalište je tada imalo pravu glumačku elitu, ali ne samo drame. Naime, tamo su djelovale talijanska i hrvatska drama, fantastičan balet, opera; jako eminentni i poznati ljudi, počevši od Marije Crnobori, njenog supuga Marka Foteza, Karlo Bulić, Josip Šutej, Boris Papandopulo sa suprugom Janom Pulevom. Upravo me Papandopulo otkrio, tj. moj talent za glazbu i pjevanje. Želja im je bila da me školuju, ali moja je majka zbog privatnih razloga otišla iz Rijeke i život je krenuo nekim drugim tijekom, prisjeća se Bogdanov.

Taj dio života ju je formirao, veli nam, a kako je sudbina odredila, jedno je vrijeme zbog majčine veze s partnerom živjela u Bujama, gdje je on bio pozvan da otvori profesionalno kazalište kako bi se širila hrvatska riječ. Zbog nemogućnosti da u manjoj sredini nešto postigne, ali i nekih privatnih događaja, ovog se perioda života, od ‘53. do ‘57., nerado prisjeća. Međutim, njena sljedeća stanica i majčin sljedeći posao, a pokazalo se i trajna adresa, bila je Pula i INK.

Privatni album

– Prvi put sam ovdje javno nastupala 1958. godine, a to je bio nastup s orkestrom. Ja sam ustvari željela biti glumica, a prva ljubav mi je bila muzika. Srednje glumačke škole tada su bile u Sarajevu i negdje u Vojvodini. Inače, tamo je školu završio naš Boris Dvornik i još neki naši poznati glumci. Moja mama nije baš imala povjerenja u taj svijet i nije mi dozvolila da se školujem, a nije me ni imao tko školovati. Kako bih ostala u kazalištu, pristala sam raditi kao šminker i vlasuljar. Za to sam se školovala. Škola je trajala tri godine, to je bila pulska škola učenika u privredi, a ja sam bila jedina te struke. Imali smo ogroman fundus perika i šminke koju smo nabavljali iz tadašnje Čehoslovačke, pa i iz Njemačke iz jedne poznate firme koja je proizvodila specijalnu šminku baš za kazališta. Sjećam se, jer radila sam i za Pionirsko kazalište, kako su predstave i tamo tada bile na visokom, ozbiljnom nivou; kao za odrasle. Cijelo sam svoje vrijeme provodila u kazalištu, a kad sam završila sa školovanjem, počela sam i raditi. Nisam se predugo zadržala na tom radnom mjestu, ali sam paralelno odrađivala i neke manje role u predstavama, pa i pjevačke role, prisjeća se.

PUTUJUĆE KAZALIŠTE

Što se tiče samog posla vlasuljara i šminkera, imali su jednu malu prostoriju u kojoj su radili perike i spremali ih za predstave.

– To je tako minuciozan, zahtjevan i nimalo jednostavan rad. Prvo se uzimala mjera glave, onda se to prenosilo na jednu drvenu glavu te pravilo okvir, stavljalo mrežicu te smo jednom malom iglicom, kao za heklanje, hvatali po dvije, tri vlasi i njome ih provlačili kroz mrežicu. Trajalo je poprilično dugo, možemo govoriti o satima. Neke smo vlasulje imali gotove, ali neke smo izrađivali. Radile su se i brade, brkovi i zulufi. Osim mene, radila je još jedna vlasuljarka koja mi je bila šefica – Elvira Rakovac. Šminkali smo, ovisno o ulogama, i po nekoliko sati. Naime, nekog si morao napraviti mlađim, a nekoga starijim. Postoje pravila šminkanja u kazalištu. Ima dodirnih točaka s uobičajenom šminkom, ali je puno zahtjevnija. Treba znati što istaknuti kako bi se prenio karakter uloge; primjerice cinik ili netko tužan, jer se time stvara slika lika, opisuje ona.

Međutim, ono što posebno ističe jest da su se snažno njegovali odnosi u kolektivu i povezanost. Težilo se izvrsnosti, pa i u poslu koji nije bio njen prvi izbor. Zbog svega toga, ali i sjećanja na jedno vrijeme i naše vrijedne sugrađane, drži da priču ne smijemo prepustiti zaboravu.

– Imali smo jako dobar ansambl i jako malo spominjan u Puli, a Pula je u to vrijeme živjela jako bogat kulturni život. Pionirsko kazalište je vodila starija glumica Zlata Berović koja je bila jako dobar pedagog. Iz te generacije koju je stvorila i vodila mnogi su od polaznika završili u umjetničkim vodama i tu stvarali svoje karijere – među njima i Ljubica Beljanski. Njena je mama također radila u kazalištu, prebire po sjećanjima naša sugovornica i govori kako se neka od tih poznanstava još uvijek održavaju, susreti po mogućnostima ostvaruju i pritom često evociraju uspomene.

U to je vrijeme INK gostovao po Istri, kao tzv. putujuće kazalište, te su posjećivali ponekad i najmanja istarska mjesta, a za takve je prilike vladao velik interes, otkriva nam gospođa Bogdanov.

– Škole su imale svoje programe i redovito posjećivale ovakva gostovanja, sve je bilo organizirano. Na to se jako pazilo. Bila je to prava kulturna ekspanzija. Postojao je profesionalni i stalni ansambl. Kod nas su, primjerice, bili Franjo Majetić, Nikola Ćuk iz Rijeke koji je tamo bio prvak drame, a supruga mu je bila krojačica u riječkom kazalištu. Obojica su glumila u dramaturški vrlo zahtjevnim predstavama, fantastično i na vrlo visokom nivou. Tu je bio i Rudi Alvađ, po kojem jedna sarajevska ulica nosi ime, pa Božidar Trakić – svi su oni bili dio stalnog ansambla. Bilo je i puno amaterskih grupa, a ja sam ih sve šminkala. Upravo sam za jednu takvu predstavu radila maturalni, završni rad. Dio ansambla bila je i Marica Stilinović, Ivo Bibalo iz okolice Buja, Vladimir Obleščuk – koji je bio jako duhovit, ali istovremeno prilično ozbiljan, kao i Ivo Erman. Od njih sam puno učila. Ermana sam redovito šminkala za svaku predstavu, a neki su se i sami šminkali, kao što je to recimo Ćuk. Trakić je bio komičar, a Erman je mogao biti i tragičar i komičar, bio je fantastičan. Maricu Stilinović su svi kasnije zaboravili, a ona je nosila uglavnom sve glavne role u Puli te dobivala nagrade, kao i Bibalo koji je također bio nagrađivan. Lili Čaki bila je prva naša step plesačica, ali i pjevala u operetama. Karijeru je nastavila u Zagrebu. Tu je bila i Vjeročka Kudrjavcev Faggiani, Vlado Sušić, Branka Kulier, Edo Peročević, kao i Berislav Mudrovčić. Glumac Antun Kujavec je imao jako lijepe role. Umro je, a da gotovo nitko nije znao. I Stilinović je umrla u Puli zaboravljena, tužno konstatira Bogdanov činjenicu da se olako odričemo ljudi koji su upečatljivim stvaralaštvom obilježili jedno vrijeme i povijest Pule.

Privatni album

VREMENSKI VAKUUM

Tu je, naravno, bila i tehnička služba, a svi oni zajedno u sjećanjima naše sugovornice znače prvenstveno – pripadnost. Kazališni svijet njen je istinski habitus, a duh vremena ničim usporediv. Spona s tim svijetom očituje se u još nekim segmentima, a danas bi bili teško zamislivi. Naime, u to su vrijeme glumci, po njih nekoliko, a koji nisu imali gdje živjeti, živjeli zajedno u samom kazalištu. To su zvali zajednički stan, a bila je riječ o ogromnoj sali podijeljenoj lesonitom u kojoj je svatko imao svoju »sobu«.

– Naša sobica je bila hladna i u njoj nikad nije bilo sunca. Tamo smo mama i ja živjele do ‘62. godine, a mama je osim kao rekviziterka, radila kasnije i kao garderobijerka. Ostala je raditi do zatvaranja kazališta 1970. godine. Nakon toga je svatko otišao nekim svojim putem; netko u Zagreb, netko u Rijeku ili Split, opisuje ona.

Većina onih koji su obilježili jedno vrijeme kazališne Pule tih godina, uz mnoštvo predstava i premijera, spletom okolnosti naprasno su nestali s gradske scene, a po riječima naše sugovornice, neopravdano ih se ne spominje. Vremenski vakuum učinio je svoje. Naime, tog prijelomnog trenutka za INK – 1970. godine, ide se na njegovu obnovu, a gotovo 20 godina kazalište ne funkcionira kao takvo. I o tome naša sugovornica ima svoje mišljenje koje se ne libi prenijeti te smatra da se rekonstrukcijom odmaklo od kazališne izvornosti.

– Nije trebalo toliko izmijeniti kazalište, a s tom promjenom dogodio se i neminovni pad kazališnog života u Puli. Manje se zna o povijesti kazališta u vremenu pred rekonstrukciju, a vrijedno je pažnje zbog kvalitete koju je tada nudilo. Sad imamo, uglavnom, gostovanja, a tada smo imali vlastite izvedbe. Na opasku onih koji su zagovarali njegovu rekonstrukciju, da kazalište ne treba zadržati izvornost i svojevrsni izgled bombonjere, reagirala sam da je svako kazalište upravo takvog izgleda, ali nije se odustajalo od te ideje, s vidljivom tugom prepričava Bogdanov i danas, premda je od toga prošlo više od 50 godina.

Kazalište danas piše neke nove stranice buduće povijesti, ali nikako se ne smijemo odreći bogate povijesti u kojoj, kad samo malo zagrebemo ispod navučene patine, postoji život grada i velika imena koja su ga činila, zaključuje ona.

BROJNE PROMJENE

Kazalište je do 1970. godine postavilo 213 premijera i odigralo 2.050 predstava. Gostovalo je po cijeloj Istri te je bilo domaćinom gostujućim kazalištima iz Karlovca, Varaždina, Rijeke (Talijanska drama), Beograda i dr. Iako nikad nije dosegnulo najviše profesionalne standarde, niti je za to imalo kadrovskih i materijalnih mogućnosti, ipak je znatno utjecalo na kulturni život Pule i cijele Istre. Zbog velike dotrajalosti zgrade gradske su je vlasti 1970. zatvorile do njezine temeljite obnove. Odlukom Skupštine općine Pula 1971. raspušten je i glumački ansambl, a dio tehničkog osoblja nastavio je djelovati u ustanovi Istarska scena, kojoj je glavna djelatnost bila organizacija kulturnih manifestacija u Puli i Istri. Ujedinjavanjem drugih djelatnosti s Istarskom scenom (filmski festival, izložbeni salon) 1977. osnovan je Centar za scenske i likovne djelatnosti, koji je priređivao gostovanja kazališnih predstava u Puli i Istri.

POVIJEST INK-a

Istarsko narodno kazalište, Gradsko kazalište Pula, je gradska kazališna i kulturna ustanova osnovana kao Narodno kazalište u Puli 19. ožujka 1948. godine. Jedna od najuspješnijih sezona bila je 1956./57., kada je ansambl odigrao 188 predstava i priredio mnogobrojna gostovanja. Redatelji su bili Lojze Štandeker, koji je ostvario više predstava (»Povlačenje« Mirka Božića, »Na trnu i kamenu« Pere Budaka, »Na kraju puta« Marijana Matkovića, »U agoniji« Miroslava Krleže, »Duhi« Drage Gervaisa, »Ujak Vanja« Antona Pavloviča Čehova), te Ljudevita Crnobori. Sredinom 1950-ih često je bio u gostima redatelj Slavko Midžor, ali i drugi: Petar Malec, Vlado Vukmirović (osobito na početku 1960-ih), Janko Marinković, Leo Tomašić, Zdravko Velimirović; Marinković je 1962. postavio hrvatsku praizvedbu trilogije »Alkestija« Thorntona Wildera. Osim dramskih predstava širokoga repertoara (Carlo Goldoni, Emile Zola, P. Stanković) i prilagodbi djela svjetske književnosti (Jaroslav Hašek), ansambl je potpomognut različitim gradskim ustanovama i udrugama (Glazbena škola, KUD »Matko Brajša Rašan«), izvodio i operete. Malim je domaćim orkestrom dirigirao Dušan Marčelja. Poslije su operete zbog prevelikih troškova skinute s repertoara, a time je propao i pokušaj osnutka gradskoga simfonijskog orkestra. Neko je vrijeme djelovala i Mala scena, odnosno Intimna scena, u prostorijama Kluba tehničara u Ulici Sergijevaca. Ljeti se ansambl koristio i podijem ispred Augustova hrama na Forumu u Puli za izvedbu klasičnih grčkih dramskih djela, poput Sofoklova »Edipa« 1960. godine (redatelj V. Vukmirović), a kao kazališna scenografija služio je i romaničko-gotički portal franjevačkoga samostana, prenosi Istrapedia.

OD KAZALIŠTA DO ROBNE KUĆE

Laura Bogdanov je 60-ih godina u pulskoj Areni na natjecanju »Mikrofon je vaš« osvojila titulu prvog ženskog glasa Pule. Inače, kroz svoje je mladenačke dane pjevala razne stilove, operetne izvedbe, šlagere, a u kazalištu je često pjevala u sklopu predstava, primjerice, u »Prodavačici ljubičica«. Kako je sa zatvaranjem kazališta i njen život krenuo nekim drugim tokom, otkriva nam kako je godinama nakon toga radila u Robnoj kući Pula; prvo kao jedini daktilograf za cijelu maloprodaju, pa kao sekretarica te na kraju na ekonomskoj propagandi, kako se to tada nazivalo. U taj je posao unijela neke novine, jer je imala mogućnosti unijeti vlastitu kreativnost. Inače, upravo je njen glas bio onaj koji je u prostoru Robne kuće pozdravljao posjetitelje na nekoliko jezika, upućivao ih na različite odjele, kao i davao različite servisne informacije, sve do 1995. godine.