Da je Rijeka grad bogate kulture znaju vjerojatno svi, no u trenutačnom razdoblju stječe se dojam kako je ta kultura, odnosno kulturna ponuda toliko velika da je pojedinac teško može i pratiti. Naime, u posljednje vrijeme svjedoci smo istovremenog odvijanja po nekoliko značajnih kulturnih događaja (često i s istom ciljanom publikom) zbog čega publika mora birati kojem će od događaja nazočiti.

Edukativni pristup

Dodatni problem čini i nedostatak nekog središnjeg mjesta, vjerojatno virtualnog, na kojem bi s potpunim ažurnim podacima mogli jasno vidjeti što se i kada događa te iz bogate ponude mogli odabrati što nam se od ponuđenog sviđa. Ovako većina doista prelijepih programa do publike dopire nekako stihijski, najčešće putem društvenih mreža, a sve češće o nekim događajima saznajemo u trenutku kada su oni već završili.

Jedan takav lijepi glazbeni događaj, za koji smo saznali relativno kasno, ali ipak na vrijeme, održan je u prostoru Dominikanskog samostana u Rijeci, a nastupio je Riječki komorni orkestar pod ravnanjem Davida Stefanuttija. Domaća publika dobro poznaje ovaj ansambl s višedesetljetnom tradicijom pa je prostor samostana bio prilično popunjen svima onima koji su željeli uživati u klasičnom repertoaru namijenjenom gudačima. Pod nazivom »Purcell & Bach – for strings only« izvođači su pripremili tri ciklička djela iz pera dvojice baroknih majstora. Prvi je bio Henry Purcell, vjerojatno jedan on nekolicine britanskih skladatelja poznatih svjetskoj javnosti, a drugi Johann Sebastian Bach kojeg i ne treba posebno predstavljati s obzirom na to da njegovo ime prepoznaju čak i oni koji rijetko slušaju klasičnu glazbu ili je pak ne slušaju nikada.

Purcell, iako manje poznat od Bacha, doista je zadužio glazbenu povijest značajnom ostavštinom iako je preminuo u 36. godini, a Riječki komorni orkestar odlučio se za pomalo edukativni pristup želeći izvesti neke vrlo značajne, ali možda manje u svijesti publike prisutne komade. Tako je za početak izvedena scenska glazba za kazališni komad »Abdelazer ili osveta Maura«, Z.570 (stavci Ouverture, Minuet, Air, Hornpipe, Air i Rondeau), u kojoj je posebno značajan posljednji stavak kasnije korišten u Brittenovom »Vodiču kroz orkestar za mlade«, ali i u poznatom filmu »Ponos i predrasude« iz 2005. godine.

Dobra akustika

Druga Purcellova skladba bila je opsegom nešto veća, a radi se o izboru instrumentalne glazbe iz predstave »The Fairy Queen«, Z.629 (stavci: Prelude, Hornpipe, Air, Rondeau, Jig, Dance for the followers of the Night, Air, Ouverture, Dance for the green men, Hornpipe, Prelude, Entry Dance i Chaconne). Jasnoćom izričaja koji se opušteno može pratiti i s razine stila, ali i glazbene forme, Purcell je svakako miljenik i publike i izvođača koji kao da uspijeva svoja djela oblikovati da budu sasvim dovoljna, cjelovita i zaokružena. Ipak, ne može se reći da ne obiluju svim onim glazbeno-stilskim obilježjima baroka koji, ponekad, mogu biti i značajan izazov izvođačima pa je studiozan pristup svakako izuzetno važan. Mnogo ekstenzivniji u svojim djelima je Bach, kojeg smo u ovoj prigodi mogli čuti u djelu »3. Uvertira u D-duru«, BWV 1068. Skladba je to koju inače poznajemo u izvedbi većeg instrumentalnog korpusa koji uključuje i puhače, a za ovu prigodu nam je predstavljena u, prema novijim muzikološkim istraživanjima, izvornom obliku namijenjenom gudačima.

Iako ni jednom od izvedenih stavaka (Ouverture, Air, Gavotte I/II, Bourree i Gigue) ne nedostaje ljepote, ipak je Air onaj kojeg doista najširi krug publike može prepoznati kao veliki hit klasične glazbe pa je atmosfera na koncertu u trenutcima izvedbe ovoga stavka bila doista posebna.

Riječki komorni orkestar nastupio je u sastavu: Tea Grubišić-Mihalić, Svetlana Sušanj-Karabdić, Maja Veljak i Borna Buger (violine 1.), Vesna Kolacio, Nataša Veljak, Renata Cepanec-Marjanović i Sebastian Mavrić (violine 2.), Valerija Vashchenko i Jasminka Koren (viole), Mauro Šestan i Karlo Musinov (violončela), Valter Veljak (kontrabas) i Ivan Bošnjak (čembalo).

U opuštenoj maniri, s dirigentom koji mijenja odjeću noseći na njoj portret skladatelja kojeg trenutačno izvodi, izvođači su s radošću muzicirali prenoseći publici i svoje pozitivne osjećaje prema skladateljima i njihovim djelima. Dobra akustika prostora pogodovala je izvedbi, možebitno i maskirala poneki pogrešni ton, ali i oblikovala ukupnu zvučnu sliku visoke kvalitete. Publika je izvođače nagradila zdušnim i zasluženim pljeskom izmamivši posljednji stavak kao dodatak službenom programu.