Prije tri godine, neposredno prije početka svjetske turneje kojom su planirali promovirati svoj novi, šesti studijski album »We«, članovi grupe Arcade Fire, posebno kantautor i gitarist Win Butler, suočeni su s vrlo ozbiljnim optužbama vezanima uz nasilni seks i agresivnost pri traženju intimnih veza.

Zapisi s Butlerovog telefona i njegova e-prepiska svjedočili su ne samo o neprimjerenom rječniku, već i o svojevrsnim prijetnjama ženama s kojima je kontaktirao.

Iako Butler nije ni za što optužen (niti jedna žena s kojom je kontaktirao na taj način nije podigla tužbu), afera je ostavila dubok trag na njemu, kao i na rad cijelog sastava koji je rapidno gubio na popularnosti zbog Butlerovog neprimjerenog ponašanja.

Loše kritike publike

Koliko je sve ostavilo dubok trag na njemu i njegovoj supruzi Régine Chassagne, koja je također članica grupe, jasno je nakon što se nedavno pod nazivom »Pink Elephant« pojavio sedmi studijski rad ovog kanadskog (Montreal) indie rock sastava.

No, isto je tako jasno da javnost nije zaboravila, a još manje oprostila Butlerove grijehe. Jer, kritika je – uz rijetke izuzetke – sasjekla novi album koji na stranici Metacritic od mogućih 100 ima tek 55 osvojenih bodova, što sugerira da je riječ o lošem albumu.

Ipak, nakon nekoliko preslušavanja dojam je da najveći dio kritičara uopće nije procjenjivao glazbu, već Butlerovo ranije ponašanje te prilično nemušte pokušaje isprike kroz pjesme ovog, s glazbene strane, sasvim solidnog abuma koji je sigurno daleko od njihovih najboljih radova (»Funeral«, 2004., »Neon Bible«, 2007., »The Suburbs«, 2010. i »Reflektor«, 2013.), ali sigurno nije toliko loš kako većina današnjih procjenjivača tvrdi.

Zaista bi možda bilo dobro da se tih isprika i iznošenja vlastitih stavova o tom skandalu Butler možda i nije doticao. No, onda bi svi graknuli i pitali zašto ništa ne kaže!

Tako je, na jedan način, Butler o svemu ipak morao progovoriti, a činjenica je da to nije napravio na odviše uspješan način. Najbolji dokaz je pjesma »Alien Nation« koja kreće bljedunjavim pop ozračjem da bi se ubrzo pretvorila u post punk eksperimentiranje praćeno košmarnim zvukovima i tekstom u kojem sve koji su napadali njega i grupu Butler proglašava nacijom izvanzemaljaca.

Bolje od spomenute, ali prilično neuvjerljive u isprikama i opravdanjima, su i »Year of the Snake« te diskoidna »Circle of Trust« u kojima mu vokalom jako pomaže supruga Régine Chassagne trudeći se kroz bljedunjave ljubavne stihove dati moralnu podršku suprugu za kojeg je medijima rekla kako je bio skrenuo, ali se vratio na pravi put. Na svu sreću, ostalo je znatno bolje od ovih promašaja.

Pohvale producentu

Dapače, »Ride or Die« vrlo je dobra, s pogođenim ozračjem pedesetih i šezdesetih (Roy Orbison, Phil Spector…) i lijepom pričom o tome kako bi on i supruga, jer se iskreno i duboko vole, bili sretni i da su netko sasvim drugi.

Dobra je i naslovna »Pink Elephant« u kojoj Butler glasom iznimno dobro oponaša svog kultnog zemljaka Neila Younga, pažnju zaslužuje i lo-fi ozračjem određena »I Love Her Shadow« kroz koju na sasvim dobar način kritizira svijet suvremenih društvenih medija koji je i sam koristio na pogrešan način, a dojmljiva je, mada malo preduga (7,23), i završna »Stuck in My Head« u kojoj kroz himnične rock okvire idealne za stadionske koncerte najavljuje kako polako izlazi iz psihičkih kriza izazvanih spomenutim optužbama.

Spomenutim pjesmama treba dodati i tri sasvim dobra instrumentala, posebno uvodni »Open Your Heart or Die Trying« te već naslovom poetsku skladbu »She Cries Diamond Rain«, pa u konačnici »Pink Elephant« i nije tako loš album, a zasluge za to svakako pripadaju i producentu, Butlerovom zemljaku Danielu Lanoisu koji je čuven po suradnji s velikanima kao što su U2, Bob Dylan i Peter Gabriel, a i na ovom je albumu obavio sasvim dobar posao.