Nekad ne postoji ono prije svega, a to vrijedi za nedavno, u 63. godini, preminuloga Renata Baretića. Nije on bio prije svega novinar, već je bio i novinar i književnik i scenarist, sve u jednom, odnosno onaj tko zorno promatra te precizno opisuje i raspisuje, razlaže i vješto secira, a upravo su takvi bili i njegovi novinarski tekstovi koji se mogu nazvati i društvenim kronikama, kao i njegova književna djela za koja je dobio više nagrada.

Humor je bila njegova konstanta, reći će mnogi, a isticao je to i sam, što uostalom potvrđuje i ton i sadržaj njegove biografske bilješke na mrežnim stranicama Hrvatskog društva pisaca koja otkriva o autoru puno više od samo klasičnih suhoparnih i jednoličnih crnih zabilješki na bjelini. Kako je denotirano, Baretić je »studirao političke znanosti, potom komparativnu književnost i fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i prijavio diplomski rad iz stilistike (‘Autopoetika Ivana Slamniga’) ali ga nikad nije napisao«, potom je »upisao i studij novinarstva, ali ga i napustio ubrzo po uplati školarine i priznavanju nekolicine ispita«.

Pisanje kao hrana

Novinarstvo, pisanje općenito, bilo je njegov život, i njegova hrana, pa »od 1983. živi isključivo od pisanja«. Naravno, takav novinarski, pa i spisateljski život podrazumijevao je razvojni put koji je prošao; »od početnika u gradskoj rubrici dnevnih novina, do reportera, televizijskoga kritičara i političkoga kolumnista u većini najpoznatijih hrvatskih novina«. A ta većina odnosi se na različite medije, od Večernjeg lista, Nedjeljne Dalmacije, Slobodne Dalmacije, Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, do recentnijega tportala. Dobivši brojne nagrade, prije svega državnu »Vladimir Nazor«, »August Šenoa« Matice hrvatske, zatim »Ivan Goran Kovačić«, »Ksaver Šandor Gjalski«, kao i nagradu Kiklop, Baretić je definitivno potvrdio i svoju književnospisateljsku kvalitetu koju je mogao uočiti svatko tko osjeća ljepotu pisane riječi.

Vadio nam je tako Baretić »Riječi iz džepova« (1998.), pitao se i dalje pjesnički »Kome ćemo slati razglednice« (2005.), ostavio nam je svoj ponajbolji roman »Osmi povjerenik« (2003.), zatim »Hotel Grand« (2008.), »Pričaj mi o njoj« (2006.) TV kolumne »Kadrovi kadra«, napisao je monodramu »Evanđelje po Marku F. Šimleši« (2005.), djelo »Muka malog vuka« (2015.), ali i s Ivicom Ivaniševićem »Split za početnike« (2015.). Metafikcijski roman u ovom kontekstu ponešto i simboliča naziva, »Zadnja ruka« (2021.), ujedno je i posljednji. Kao pedesetpostotni Zagorac, nerijetko je odavao svoju fanscinaciju južnjačkim mikrokozmosom, prvenstveno u djelu »Osmi povjerenik« koji, prema Enciklopediji, govori »o životu u maloj otočnoj sredini specifičnih društvenih konvencija«.

Životno iskustvo

Na jugu, u Splitu, kazao je u jednome od svojih razgovora, osjećao se kao Zagrepčanin u Splitu, a s vremenom je postao Splićanin, no onaj iz Zagreba. Zato i jest, u »Splitu za početnike«, djelu koje je nastalo u suautorstvu s Ivaniševićem, mogao dati uputu za Split onima koji ga ne poznaju (dovoljno).

Radio je on i različite druge poslove – »kao pomoćni radnik u skladištu, pomoćni serviser kućanskih aparata, pomoćni keramičar, akviziter, prodavač na štandu i poenter u tvornici tekstilnih strojeva«, do filmskog i televizijskog koscenarista, primjerice za seriju »Novo doba« ili za film »Što je muškarac bez brkova«. Iz kulturnog časopisa Torpedo, koji je osnovao s Juricom Pavičićem, Ivicom Ivaniševićem, Antom Tomićem te Alemom Ćurinom, kasnije je izrastao FAK.

Bio je i član različitih strukovnih udruga, od Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog novinarskog društva, Hrvatskog P.E.N. centra, udruga kao što su Pričigin, Kurs i Bookvica. Nije mu se dogodilo za života jednom, već dva puta da je zaboravio nešto platiti; jednom školarinu, a drugi put članstvo u hrvatskome ogranku Mense. Volio je i sastavljati zato pitanja za poznate domaće TV kvizove poput onoga koji jedini postavlja pitanje »Tko želi biti milijunaš« ili pak također popularne Kviskoteke.

Ipak, Baretić je u vremenu koje neumitno teče, kazao bi sam, najbolje vladao pisanom riječi, jezikom, a Kruno Lokotar stoga bi kazao kako – »impresivnije od Baretićeva vladanja jezikom jest njegovo vladanje emocijama, jer radost i tuga su u ovom romanu nerazdvojni kao sol i more«.

A upravo su takva i ostala njegova djela, kao i sam život koji je živio pišući.