Borba kod Sigeta 1566. godine u kojoj je, braneći tvrđavu Siget od navale Turaka, hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski izgubio život jedan je od najvažnijih događaja hrvatske i europske povijesti, koji je poslužio skladatelju Ivanu pl. Zajcu i Hugu Badaliću za stvaranje opere »Nikola Šubić Zrinjski« koja i danas ima posebno mjesto na domaćoj opernoj sceni, a isto je operno djelo kao inspiracija sada poslužilo i redateljima Karlu Hubaku i Natađi Rajković za njihovu predstavu »U Parku heroja« koje prvi put ulazi u umjetnički dijalog s izvornim djelom, slavnom operom. S obzirom na to da iz riječkoga HNK-a ističu kako to novo djelo »izokreće sliku mita i nudi je za (re)interpretacije našoj suvremenosti«, a »autorski tim prepričat će priču o mitskom heroju iz neke drugačije, do sada nepoznate perspektive«, pitali smo redatelja Karla Hubaka više o samoj predstavi »U Parku heroja«, čije nas izvedbe u trsatskome Parku narodnog heroja očekuju 1. i 2. srpnja.

Aktualiziranje djela

Prije svega, s obzirom na to da je istaknuto u najavi, predstava »U Parku heroja« polazi od poznate opere »Nikola Šubić Zrinjski« Ivana pl. Zajca; na koji je način onda ostvaren dijalog s poznatom operom? Znači li to da se radi o susretu prošlosti i sadašnjosti?

– Radi se o fikcionalnom susretu mita i stvarnosti. Problem opere, kao i njezin specifični potencijal, u njezinoj je dvojnoj prirodi. Opera je prvenstveno glazbeno djelo, ali je i kazališni komad. Opere genijalnih majstora prošlosti koje su do danas preživjele i rado se slušaju vremenom su dobile potvrdu svoje muzičke kvalitete – one efektivno manipuliraju emocijama. Međutim, svaka opera nastala je kao kazališni komad u okviru specifične kazališne konvencije svog vremena, a kazališne konvencije mijenjaju se brzo i nezaustavljivo. Kazalište ili u stopu prati promjenu društvenih odnosa ili pada u banalnost. Opera »Nikola Šubić Zrinjski« kao kazališni komad danas ne drži vodu. A muzika je odlična. To je problem koji pokušavam riješiti. Uspješno ili neuspješno, dođite i provjerite.

Idu li i likovi u predstavi »U Parku heroja« u kakav boj? Kako predstava reinterpretira mit o Zrinjskom?

– Promjenom perspektive. Nataša Rajković, s kojom autorski potpisujem predstavu rekla mi je da gledajući predstavu ima osjećaj kao da ranije od šume »Zrinjskog« nije vidjela drvo. A sad vidi nekoliko predivnih stabala. Donekle je razumljivo s obzirom na povijesne okolnosti da se ova »naša nacionalna« opera postavljala scenski uvijek s istim fokusom. Nas hrabre i poštene, na čelu s plemenitim junakom, uvijek netko proklet gnjavi, Turci, Mađari, Nijemci, Talijani, Srbi, i nikako na zelenu granu, a tako smo dobri. Zadnjih trideset godina u miru, ruku na srce, nismo se baš iskazali. Valjda zato toliko pažnje i privlači raspjevano prizivanje ratnog raspoloženja. Kad sam pobliže upoznao glazbu »Zrinjskog« zaželio sam u prvi plan izvesti tzv. sporedne likove, žrtve tuđih ambicija. Koje i kako, najbolje pogledati uživo.

Autorska ekipa predstave »U Parku heroja« / Foto DRAŽEN ŠOKČEVIĆ

Neki heroji…

Zašto baš upućivački naziv »U Parku heroja«, a istoimeni park je ujedno i mjesto radnje? Zbiva li se predstava samo na jednome mjestu u tom trsatskome parku ili se radi o hodu parkom te narativu koji je također svojevrstan »hod«, poviješću, svakodnevicom?

– Nataša Rajković i ja planirali smo predstavu raditi na Trsatskoj gradini, međutim kad smo po preporuci producenta opere posjetili Park heroja, odmah smo rekli – ili ovdje ili nigdje. Spomenik palim borcima Sile i Kolacija je remek-djelo, raditi pred takvom scenografijom nam je veliki privilegij, a u parku koliko znamo još nikad nije postavljena neka predstava. Lokacija je odredila naslov predstave, jer predstava je upravo to – u Parku heroja, neki ljudi, mi, neki pjevači, svirači, glumci, tehničari, gledatelji, neki heroji. Pa nije samo Zrinjski junak.

Je li kostimografski predstava zaokružena poviješću ili sadašnjošću?

– Sve je kako je, radnja »Zrinjskog« događa se u šesnaestom stoljeću, a izvodimo je u Parku heroja danas. Mogućnost zabune je isključena.

Kakva je struktura same predstave?

– Predstava je oblikovana kao nepredvidivi niz scena, što opernih što dramskih, i traje ugodnih osamdeset minuta.

S obzirom na to da se radi o formi muzičkog teatra, na koji način onda i različiti umjetnici čine koherentnu cjelinu? Što uopće publika može očekivati?

– Dobar izvođač je dobar i kad pjeva i kad šuti, i kad pije vodu. Među osmero umjetnika koji nastupaju na sceni nema slabe karike, a razlike u njihovu umjetničkom izrazu međusobno su komplementarne. I na ovom mjestu izražavam im svoju zahvalnost i divljenje, njihova predanost i otvorenost novome ostavile su na mene trajni utisak. To su: Olivera Baljak, Gabrijela Deglin, Marko Fortunato, Nika Grbelja, Jure Počkaj, Slavko Sekulić, Andrea Slama i Nenad Vukelić.

Kako Hubak kaže, predstava je oblikovana kao nepredvidivi niz scena / Foto VEDRAN KARUZA

Prepoznavanje sebe

U najavi predstave ističete i kako »dobro kazalište nudi nam više od estetskog užitka, da u drugima i drugačijima prepoznamo sebe, da gledajući i razumijevajući tuđe priče bolje vidimo i razumijemo i sebe, svoje motivacije i svoje zablude«. Možete li to dodatno pojasniti u kontekstu osuvremenjivanja mita o Zrinjskome?

– Scene iz »Zrinjskog« koje sam odabrao za ovu predstavu donose nekoliko glazbeno savršeno jasno portretiranih likova. Oni sami, kao i situacije u kojima se nalaze, bliski su nam i lako prepoznatljivi, iako se radi o ljudima iz davne prošlosti, poput Sulejmana Veličanstvenog. Ako se dovoljno opustimo, pa izoštrimo fokus, i u nekom starom sultanu ćemo prepoznati sebe, i možda se zastidjeti, možda si oprostiti i možda svoje načine dovesti u pitanje.

Govori li nam predstava onda što o herojstvu (danas) ili, je li predstava – promjenom naracije, to jest reintrepretiranjem priče u suvremenom kontekstu, kakva uputa za budućnost?

– Da, ako herojstvo znači suočiti se sa sudbinom, primiti nesreću kao i sreću, suočiti se sa starenjem, s bolešću, s izdajom, razočaranjem, i ne predati se, nego ustrajati, pokušavati, tražiti, raditi svoj posao, radovati se ljepoti života.

Pitanje pripadnosti

Na tragu toga, može li vaša predstava, kao i izvorno djelo, stvoriti kakav osjećaj pripadnosti, zajedništva?

– Zajedništvo pod zastavom ne volim. Osjećaj pripadnosti ljudskoj vrsti, toj odvratnoj i čudesnoj vrsti – da. Zajc je u svojoj glazbi demonstirao neobičnu blagost prema »neprijatelju«. To me otkriće iznenadilo i na tome sam htio graditi dalje, demonstrativno produbiti razumijevanje primjerice jedne destruktivne sultanske ambicije i pronaći sućut i za njegovu sudbinu. Zajčeva je glazba ovdje zaista isusovska – oprosti mu bože, jer je glup. Predstava je nastajala u inspirativnoj atmosferi prijateljskog zajedništva i vjerujem da će to biti vidljivo.