Poziv, najblaže rečeno, zvuči zavodljivo, tim više na ovih 30 lijepih stupnjeva u hladu, poziv koji kaže: »Za vruće dane pripremili smo pop-up izložbu koja donosi kustoski odabir ljetne obuće, odjeće i modnih dodataka iz muzejskih kolekcija. Među predmetima iz raznih dijelova svijeta pronađite inspiraciju za svoju ljetnu kolekciju.« Zvučalo bi zavodljivo i da nas to zove kakav mondeni modni brend u goste, a ovako je i krajnje intrigantno s obzirom na to da je vab uputio muzej, Etnografski muzej u Zagrebu. Odjeća, obuća i modni dodaci!? Hm…

I eto nas u Etnografskom na izložbi, a tamo na sredini prostorije s izlošcima, pravi pravcati pješčanik. I u njemu pijesak, a u pijesku grabljice i lopatice, kantica i onaj bager plastični da se njime pijesak zgrće i kule u pijesku rade. Ljeto, pravo pravcato ljeto usred ugodno temperirane zgrade muzeje. Kome je pala na pamet ljetna kolekcija!? I zašto!?

ČUDESNE MREŽE

Smješkaju se na ovo autorice izložbe Marija Živković i Mareta Kurtin. Bit će da misle koliko šašav moraš biti da pitaš zašto ljeto, a vani sunce žeže. No, sve je dakako, »mrvu« ozbiljnije naravi.

Foto Davor Kovačević

– Polazište je Marijina izložba »Putnici«, izvaneuropska zbirka suvremeno interpretirana iz pozicije i muzeja i prikupljana. Ta izložba nam je bila polazište za sve druge ideje, a osnovna ideja je bila povezati zbirku izvaneuropskih kultura sa svim ostalim zbirkama u muzeju da razbijemo taj stereotip izdvojenog, egzotičnog i da pokažemo da smo i u današnjem svijetu, baš kao i nekad, različitim trgovačkim, osvajačkim mrežama zapravo vrlo povezani u nekakvim osnovnim materijalima koje koristimo danas, poklanjamo i nosimo – objašnjava Mareta.

Stoga je logično da je u ljetnom periodu na red došla i ljetna kolekcija. Nije zato najlogičnije to što je novinar prvo došao uživati u ljetu, a da nije pogledao »Putnike«. Pogledat će ih pomno već ovo ljeto. Za sada i za čim bolje razumijevanje »Ljetne kolekcije« valja reći da je ta izvaneuropska zbirka nastala još sredinom 19. stoljeća u tadašnjem Narodnom muzeju koji je bio tada jedini muzej u Zagrebu.

Foto Davor Kovačević

– To su predmeti koje su donosili naši pomorci, istraživači, putnici… Čudesne su mreže tih ljudi koji su donosili predmete. Izložba »Putnici« je tzv. izložba dugog trajanja. Ako shvatimo izvaneuropsku zbirku kao nebjelačku zbirku, onda je neminovno nešto reći i o rasizmu i uopće o tome na koji je način naša struka etnologija i kulturna antropologija, ali i muzej kao institucija, kreirala sliku drugoga, egzotičnoga i na koji se način odnosimo prema tim izvaneuropskim kulturama – priča Marija.

Pa se u uvodnom dijelu izlože »Putnici« priča o tome tko su ljudi koji su donijeli predmete, od pomoraca do suvremenih putnika, govori se o kontekstima zbirke, dok je u drugom dijelu izložbe fokus na sedam donatora.

Foto Davor Kovačević

– Zanimljivo je što je svaki od tih donatora imao drugačiji pristup prikupljanju, drugačije motive, a drugačiji su i povijesni konteksti iza njih. Iza Dragutina Lermana to je kolonijalizam. On je, naime, bio u službi belgijskog kralja Leopolda II. u Kongu. Iza Mirka i Steve Seljana se zapravo krije ideja da skupljaju predmete prvenstveno u Brazilu s idejom da će tim pridonijeti razvoju znanosti, razvoju disciplina. Tako oni prikupljaju i etnografske predmete, ali i predmete za prirodoslovni muzej. Zora Seljan, najstarija kći Steve Seljana, bila je brazilska spisateljica, dramaturginja. O njoj se malo zna. Bila je vezana za Hrvatsku, u Hrvatsku dolazila, donirala nam predmete iz Brazila, a zapravo je tek sada otkrivaju i u Brazilu jer je bila je iznimna žena za to vrijeme. Govorimo o drugoj polovini 20. stoljeća. Ona je prava južnoamerička novinarka koje je išla iza željezne zavjese i o tome pisala, a kasnije je pronašla i veliku inspiraciju u religiji što se Candomblè zove, religiji koju su razvili porobljeni Afrikanci u Brazilu i kombinira elemente zapadnoafričkih religija, katoličanstva i starosjedilačkih vjerovanja – kazuje Marija.

NEVIDLJIVA PRIČA

Zora Seljan je, veli, zagovarala ideju da se europski utjecaji na brazilsku kulturu, ili barem kazalište kao takvo, zamijene autohtonom kulturom. Još je tamo gdje su »Putnici« i donatora i predmeta i materijal da se otvori priča o predmetima koji su rađeni za tržište i način na koji su se tradicijski predmeti mijenjali pod utjecajem tržišta, odnosno potražnje.

Foto Davor Kovačević

– Je li nas to dovelo ovdje, tradicija koja se mijenjala silom tržišta, pa i kad je ljeto u pitanju – pitamo.

– Tako je – na to će Marija.

I dok Marija u muzeju vodi izvaneuropske zbirke, Mareta radi na nacionalnim tekstilnim zbirkama. Taman da ih i »ljeto« spoji.

– Bila nam je sve vrijeme želja naći neke skrivene niti, skrivene poveznice iza tih svih predmeta. To nam je bilo polazište. Našle smo ih u trgovačkim mrežama i uvidjeli da se isti tip predmeta koji mi imamo u svojoj tradicijskoj kulturi nalaze diljem svijeta. Vidjeli smo kako su osvajanjem i trgovinom putovali i ljudi, i predmeti i ideje, mijenjali se i akumulirali nova značenja. Pa kada danas nosimo kauri školjkice u sklopu ljetne kolekcije, ili je vidimo u modnom časopisu, iza toga se nalazi nevidljiva priča. To su često vrlo teške teme, teške priča. Svako bogatstvo je nastalo na nečijoj krvi i žrtvi – ističe Mareta.

I taman kad se novinaru počelo borati čelo jer mu se učinilo da do pješčanika nikad stići neće koliko je sve ozbiljnog karaktera, Mareta spašava stvar.

Foto Davor Kovačević

– Mi smo za ovo ljeto odlučili svemu pristupiti onako malo light, pa malo evocirati i inspirirati, potaknuti sjećanje. Tako imamo ovu kupališnu kabinu, koja malo vraća na 60-e i 70-e godine i koja je komadić neke naše osobne povijesti i dio je naše Zbirke suvremene odjeće. A i istaknule smo malo različite materijale, kauri školjke, batik, perje, kojima obiluju i današnje modne kolekcije – objašnjava Mareta.

SUKNJA S TONGE, GRUDNJAK S TAHITIJA

Na izložbi 99 predmeta, na prvu sve onako »morski« ležerno, lepeze, obuća ljetna, šeširi, lepeze, kako iz zemlje tako i iz svijet. Ma, grijeh bi bio dati se posve zavarati koraljima što smo ih onomad, a i sada, rado poklanjali u važnim nekim prigodama. Sve su priče vrlo slojevite, veli tako Mareta dok nam pokazuje havajsku djevojku, odnosno lutku na kojoj je odjeća koja na prvu asocira na ono što u filmovima vidimo.

Foto Davor Kovačević

– U stvari ovo što je izloženo je suknja s Tonge, grudnjak s Tahitija, no sve ovako složeno najprije nas asocira na hula plesačicu s Havaja. Htjeli smo ovu light ljetnu temu na nekoj drugoj razini još malo zapapriti, pa smo napisale tekst o stereotipu o toj hula plesačici. Originalno u toj hula ceremoniji, toj jednoj staroj kulturno umjetničkoj formi na Havajima, žene nisu tako bile odjevene. Kada su došli misionari, jako su im smetale njihove gole grudi pa su im nametnuli taj grudnjak. Ni suknja uopće nije bila od slame već od biljaka kojih nije bilo u SAD-u, pa su im skrojili suknjice od slame. Sve je zapravo zapadnjački konstrukt. Ta havajska plesačica je seksualizirana, a to u stvari nije bilo tako već je hula duhovna i umjetnička forma – priča Marija.

E sada već posjetitelj s laganim oprezom promatra izloženo. Evo recimo obuća, vidi se da je ljetna, vidi se i da je iz cijelog svijeta, a pogleda, k’o za vraga, odleti prema komadu obuće koji kao da je od šiblja spleten, možda i zato što se širinom čini da bi i noga od novinara mogla unutra.

– A što mislite otkud je ova obuća – pita nas Mareta.

Foto Davor Kovačević

– Pojma nemam – iskreno ćemo.

– Gorski kotar – pobjednički će ona.

Iz Gorskog kotara je taj divan primjerak obuće izrađene od kore drveta, a tu su i nanule iz Bosne i Hercegovine, baš kao i suvremena varijanta ljetne cipele jednog vrlo naprednog zagrebačkog postolara iz 1920. koji je htio osuvremeniti opanak.

– Imamo različitu obuću, a mnogi ne bi pogodili što je naše domaće, a što nam je egzotično i došlo izvana – kaže Mareta.

VIŠE SLIČNI NO RAZLIČITI

I baš to su autorice izložbe htjele, pokazati kako iza svega stoji ista mreža i trgovine i sviđanja.

– Oduvijek su postojali trendovi. Stvari su tako putovale i značenja su im se mijenjala – ističu Mareta i Marija.

Taman da se pita jedino što se pitati dade: »Ako je sve to tako, zašto smo mi toliko nenormalni da se stalno dijelimo, ratujemo, sukobljavamo!?«

– Upravo to želimo ovakvim izložbama pokazati, da smo vrlo slični, da nosimo vrlo slične stvari i volimo slične stvari – vele Marija i Mareta.

Trendovi, i to svjetski, trendovi zbog kojih je, primjerice, perje afričkog noja nekad bilo cijenjeno više nego dijamanti, a kimono itekako utjecao na zapadnjačku modu. No, pop-up je ovo izložba, ipak mrvu ležernija, ona koja nudi posjetitelju da sukladno svojim afinitetima ili da »samo« uživa u krojevima, dezenima, oblicima, ili uz užitak dozna i ono malo više.

– Nego, kad je već ležerno, moram vas pitati što biste vi od svih ovih izložaka najradije ponijele kući i nikad više ne vratile u muzej – pitamo.

– Ovaj turban. Odličan mi je – smije se Marija.

I stvarno, žena u onoj kabini za kupanje na glavu ima žuti turban da joj kosu čuva i(li) suši. Ma, kad smo već kod tih odjevnih predmeta za more, pažnju zaokuplja jedan za koji ne znaš baš čemu služi. Odnosno, ni na kraj pameti ti nije da ne služi za oblačenje, već za svlačenja.

– To je vreća za presvlačenje. Obično su ih žene šivale same doma, a ovu nam je posudila kolegica koja je još uvijek koristi. Vrlo teško se rastala od nje. Neki za vreće znaju, e neki pojma nemaju – kaže Mareta.

BOGATO LJETO

Nostalgija je zato sve što je unutra one kućice, jer štošta je naših tvornica djelo, tvornica kojih više ili uopće nema ili dišu na škrge. Koluti, i rukavići za plivanje recimo, sve Jugoplastika. Pa se ti ne sjeti djetinjstva i onih sandala s kojima se u more ulazilo da bi ih Gucci kasnije u dobroj mjeri uredno iskopirao.

Foto Davor Kovačević

– I te plastične sandale su replika nekad pletenih sandala kućne izrade. Vrte se ideje, samo su materijali novi, ili pristupi – uči Mareta.

Koliko je zapravo moguće priču vratiti unatrag, vratiti se recimo prirodnim materijalima, ili dati hula plesačicama s Havaja da odbace sve što im je nametnuto? O tom priča i Marijina izložba »Putnici«, oni koji su stoljećima izrabljivani osvijestili su svoja prava i to što im se radilo. I Muzeji danas sudjeluju u tome i pomalo vraćaju predmete, odnosno vraćaju predmetima dostojanstvo i kontekst.

– Bitno je osvijestiti tu priču, jer koliko mi ne volimo da nas netko gleda kao Balkance, ili divljake, ili egzotične, toliko ni drugi narodi ne vole da ih se tako gleda – ističe Mareta.

Treba o tome govoriti, domeće Marija, treba konstantno razbijati predrasude i stereotipe, a to Etnografski muzej svojim izložbama i želi i radi.

No, ova je izložbe i dobar vab da čim više posjetitelja navrati u Muzej preko ljeta. Jer, svakojakih zanimljivih predavanja, akcija, radionica, izložbi ljeto u Etnografskom nosi. Tu je, u lipnju, među ostalim i fotografska radionica Otkrivanje grada kroz objektiv, radionica cijanotipije Cijan i čaj i » Muzej za dušu«, poetski recital s djelima pjesnika iz Palestine, Brazila, Konga, Etiopije i drugih zemalja iz kojih su izloženi predmeti u izložbi. Srpanj pak donosi ljetni kamp s nizom kreativnih radionica i igara za djecu, gdje će se oblikovati glina, vesti i tkati, radionicu Pečki vez na samoborski način, nakit će se izrađivati na radionici Perla po perla: naušnice, vezovi na Vezak vezla, a košarice na radionici Od lista do košare.

ŠESTINSKI KIŠOBRAN

Čuvaonica EMZ-a u Kačićevoj 9 kroz program »Globalno putovanje ljudi i stvari«. A za kolovoz je najavljena radionica tkanja Ruke i niti, te ona izrade nakita i intuitivnog veza. Tako to bude s ozbiljnim ljetnim kolekcijama. Samo, da sada neki strani putnik istraživač, iz neke daleke zemlje, naleti u Hrvatsku i da mora nešto ponijeti kući pod miškom da ga na Hrvatsku podsjeća u nekom muzeju nekog velikog američkog grada, što bi uopće uzeo!? Zamisliše se malo Marija i Mareta, a onda im na um pade – šestinski kišobran! Premda, ne bi taj pogriješio ništa i da skine odjeću s lutke odjeven u rad domaćeg dizajnera Silvija Vujičića koji se inspirirao zbirka muzeje, konkretno Baranjom, pa potpuno dekonstrukcijom napravio ljetnu kolekciju u kojoj je je Baranje koliko vam drago čim pažljivije u to proniknete.

U Etnografskom muzeju Ljetna kolekcija nudi predmete nacionalne i izvaneuropskih kultura, nudi kupaće kostime, natikače i reketa za badminton iz sedamdesetih, kutije Camel cigareta iz polovine 20. stoljeća, gumene cipele za more i rukavica za plivanje Jugoplastika, baš kao i onaj prijenosni hladnjak u kojem bi se pašteta svejedno rastopila taman koliko treba da na plaži bude najbolja ikad. No, nudi i izbor lepeza iz Afrike, Indije, Japana, među kojima je i ona od kokosovih vlakana iz Amazonije, ljetnih torbi od kojih ona iz Konga datira iz 19. stoljeća, potom nakita i modnih dodataka – grudnjaka s Tahitija, suknje iz Tonga, kape s Kavkaza i Madagaskara, šeširi s Kube i iz Hong Konga. Nudi štošta tek da se vidi kako smo svi na ovoj planeti puno bliži nego što nas uvjeravaju da jesmo, povezani skroz oduvijek. Pješčaniku je uostalom nemoguće odoljeti, odakle god da jeste i koliko god da godina imate, koje god vjere i rase bili. I to je i lijepo i dobro, samo što na trenutke ono jedino znamo zaboraviti.

RIMLJANKE…

Svijet je najsličniji po obući, učinilo nam se dok smo gledali vitrinu u kojoj i nema velike razlike između natikača iz velikog svijeta i onih rimskih sandala uz koje piše »Zadar, oko 1995. godine«. Rimljanke i to takve da bi ih čovjek odmah poželio. A one Maretine, rođene Zadranke.

– S obzirom na to da smo mi u srednjoj školi bili alternativci jedna od prijateljica je otkrila da u Zagrebu, u Frankopanskoj, ima obrtnik, postolar koji je izrađivao rimljanke. Tako da smo migrirale iz Zadre u Zagreb i kupovali rimljanke, svaka u svojoj boji. Neke su ih nosile i na maturalnu večer. Moje smeđe su preživjele i ja sam ih poklonila Etnografskom muzeju još dok sam bila vježbenica – priča Mareta. Eh, rimljanke… Da bar onog postolara još ima. A kako Mareta ima u postavu svoje rimljanke, nekako smo naslutili da vjerojatno nešto svoga na izložbi ima i Marija. I pogodili smo! One kupaće gaće podno vreće za presvlačenje su stare kupaće njena sina, štono bi se reklo sa svrhom i razlogom.