Službeno je – ljeto je došlo u Forli. Trideset je stupnjeva, klima-uređaji su se svugdje počeli paliti, svi planovi za kupanje u Riminiju su uspostavljeni, faks je završio, odnosno predavanja.

Sad nas još čekaju svi ispiti, pismeni i usmeni, i onda je to to. Piši kući gotovo. Završio Erasmus, a kao da smo jučer došli. Prije tri minute bila je zima i padala je kiša i Roko i ja smo se zbunjeni u našem novom privremenom domu u Italiji pitali zašto je ovo nama točno trebalo i koje su posljedice otkazivanja Erasmusa u trenutku kad si već sve potpisao i stigao na odredište.

Nezaboravna prijateljstva

Pet mjeseci poslije – drago mi je što se nismo odlučili na tu opciju i što smo bili dovoljno hrabri ostati. Drago mi je što Forli nismo odbacili kad smo saznali da on nije Bologna i drago mi je što smo na maleni grad odlučili gledati pozitivno.

Osobno, nisam poznata po svojoj pozitivi, ali meni je, kao jednom zadrtom pesimistu, dobro došao Roko – vječni optimist, da mi dokaže kako je Forli tek jedna velika uzbudljiva avantura na čekanju.

I bio je u pravu. Jer na pet mjeseci ovaj je gradić postao totalno naš. Imali smo svoj kafić, svoj dućan, pa čak i svoju teretanu u koju bismo pohodili na one dane kada se nije imalo što drugo raditi.

Imali smo i svoje ljude, Veroniku, Valentinu, Tanju i Ivana bez kojih bi nam zasigurno bilo teže. Nekad da bi upoznao sjajne ljude, makar ti oni bili pred nosom u Zagrebu, moraš otići skroz u drugu zemlju na pet mjeseci i tamo ih pronaći.

Na početku sam pisala o tome kako ljudi na Erasmusu stvore nezaboravna prijateljstva za cijeli život, u jednu ruku posebna u tome što su se dogodila u stranoj zemlji, odvojena od stvarnog svijeta, drugačija i prolazna, ali u drugu ruku srcedrapajuća jer se na kraju mobilnosti ljudi vrate svatko na svoj kraj svijeta.

Ovo je bilo drugačije, na jesen u Zagrebu svi će Hrvati opet biti na okupu (osim ako nas Tanja ne ostavi i trajno se preseli u Forli Filippu). Vidjet ćemo se na kavi, na faksu, u izlascima, možda i prije Zagreba, na moru u Splitu ili kod Valentine u Šibeniku, možda na bregima kod Veronike.

Osim nas Hrvata, ovu su priču posebno obilježili i Talijani; Luca, Filippo i Edo svemu su dali jedan poseban čar i pokazali nam Italiju i Forli iz svoje perspektive, a mi smo ih zauzvrat naučili svemu o hrvatskom nogometu i tu i tamo koju psovku.

Danas-sutra i oni će doći u posjet svojim curama, ali i nama, u Lijepu Našu da vide sve to dobro i krasno o čemu smo im govorili.

Muka učenja

Da se ne bi pogrešno shvatilo da smo svih pet mjesece samo džabalebarili i lampali uokolo po čizmi (iako je i toga bilo), ponekad smo i studirali. U koštac smo se ulovili s Međunarodnom ekonomijom i Međunarodnim odnosima.

Nismo podlegli utjecaju okoline i do kraja smo odlučno odbijali na predavanja nositi laptop i držali smo se papira. Muku učenja dijelili smo sa Šveđanima, Poljacima i Kazahstancima, a odradili smo i najuspješniju prezentaciju u povijesti Bolonjskog sveučilišta s kolegicama Mathilde i Valerie.

S profesorom koji predaje Povijest istočne Europe trajno smo se skompali i na taj smo kolegij najradije dolazili, a nadamo se i ponovnom susretu u Sarajevu. Jedan nas je kolega Talijan, koji na jesen dolazi na naš fakultet u Zagrebu na Erasmus, pitao je li i naš faks ovako podijeljen na više zgrada.

Ne, nije. Nas će u Zagrebu dočekati jedna malena, ali novoobnovljena zgrada. Nema više gubljenja po kampusu i traženja prostorija, nema više dekica na travici i bacanja frizbija, ali zato ima kava ispred Tvornice i vožnje tramvajima, buke i bruje velikog grada koja mi je pofalila.

Italija VS Hrvatska. Veoma teška usporedba. Ja ću sebe uvijek opisati kao okorjelog domoljuba u smislu da svoje držim kao najbolje i najljepše, a tu će moju stranu najbolje razumjeti bakina sestra, teta Ana.

Italiju svi doživljavamo kao jednu veliku susjedsku idilu u kojoj je trava zelenija, hrana bolja, a more plavije. Nakon pet mjeseci ovdje, moje je mišljenje da mi Hrvati ipak neke stvari radimo bolje.

Ova je izjava svakako kontroverzna, ali usudila bih se reći da kavu primjerice bolje radimo, ali i bolje je znamo piti, onako s guštom i satima tako da se sve druge obaveze ostave po strani.

Talijani je piju sa šanka i na brzinu što nikako nije pravi način. Meni se i naši gradovi čine nešto čišći i uredniji, bolje vozimo, a i zauvijek ću tvrditi da nema do ljetovanja na našoj obali.

S druge strane, u talijanskom restoranu možeš jeftinije proći za bolju spizu i bocu vina, cijene u dućanima su im pristojnije i to što aperole piju od jutra do sutra uopće nije loša kombinacija.

Jedan dobar miks njihovog i našeg ono je što bi dovelo do takozvane savršene nacije, a možda i do potpunog kolapsa ekonomije te moje imaginarne države.

Buđenje iz sna

Jedno je sigurno, talijanski pitoreskni pejzaži i gradovi krcati kulturom i poviješću nešto je čemu se jedino diviti možeš. Pa je tako Firenca predivna, a Bologna nedostižno cool.

Naši česti posjeti i jednom i drugom gradu u pratnji svih naših gostiju tijekom boravka, a posebice u pratnji Bogija u čijem smo stanu u Firenci i boravili, bili su neizostavni dio ovog Erasmusa.

Arezzo, Rimini, San Marino… Utakmice, kupanja, izlasci… Putovanja koja se pamte zauvijek i priče koje se pričaju i unucima… »E, djeco, kad sam ja živjela u Italiji…«

I to je zapravo najluđe od svega, i to je ono najposebnije. Pa ljudi moji, ja sam pet mjeseci živjela u Italiji! To ću do kraja života stavljati u svaki životopis i spominjati u svakoj priči.

Roko i ja iza sebe ne ostavljamo prijatelje, oni idu s nama, ali ostavljamo neki drugi život. Budimo se iz nekog sna, iz neke pauze koju smo napravili od svega što nas doma čeka; od faksa i posla i gradske vreve.

I veselimo se povratku i obitelji i prijateljima i svemu poznatom. Forli – on ostaje tu, naš kafić i konobari u njemu, parkovi i trgovine, profesori… ali uvijek će ostati i naš grad, naša uspomena na ovaj divan period kad smo okusili kako je to negdje doći kao stranac, a na kraju se osjećati kao doma.

A za ramen ispod kuće, e pa zbog njega ćemo se nekad morati vratiti.