Dobra vijest je da postoje bezbrojni načini za traženje i pronalaženje sreće, a mnogi od njih stavljaju vas u središte. Odnosno, razvijanjem svojih unutarnjih snaga, postizanjem ciljeva i življenjem prema svojim vrijednostima, možemo si stvoriti poprilično bogatstvo.

U tom smislu, sreća se može promatrati kao jedan od najznačajnijih životnih „uradi sam“ projekata, gdje svatko od nas uživa u samostalnom autorstvu i odgovornosti za svoj rad, piše dr. sc. Marianna Pogosyan za Psychology Today.

Kada je psihologinja Yukiko Uchida prvi put počela proučavati sreću u različitim kulturama, ovaj fokus na individualni napor bio je za nju iznenađenje. Odrastajući u Japanu, Uchida je učena da je sreća više relacijska i da se može pronaći među nama, a ne u nama.

Njezine studije potvrdile su njezine intuicije: za Japance društvena podrška igra veću ulogu u dobrobiti od samopoštovanja, posebno u usporedbi s američkim kontekstom.

„U Japanu je sreća uravnoteženija. Iako su naše vještine i postignuća važni, naša je sreća duboko povezana s drugima“, objašnjava Uchida i dodaje da se ne možemo osloniti samo na sebe, jer su naši resursi i moć ograničeni.

Harmonija s prirodom i jednim s drugima

Naša ograničenja postaju posebno očita u teškim vremenima. Duga japanska povijest prirodnih katastrofa ojačala je kulturnu vrijednost života u skladu s okolišem i jednih s drugima. Ovo prepoznavanje međuovisnosti, zauzvrat, jača „sustave međusobne podrške“ i potiče snažno pridržavanje društvenih normi”, napominje Uchida. Takvi su sustavi ključni za kolektivnu otpornost u kriznim vremenima.

Kao što je pokazalo Uchidino istraživanje nakon razornog potresa u Tohoku-Kantu 2011. godine, ona također nude uvid u suptilnosti sreće u odnosima.

„Čak i usred raširene tuge, mnogi ljudi su i dalje mogli doživjeti trenutke eudaimoničnog blagostanja“, kaže Uchida.

To je, prema njezinim riječima, bilo moguće zahvaljujući „transcendentalnom“ načinu razmišljanja koji je osjetljiv na našu međusobnu povezanost i tradicionalne japanske stavove prema sreći.

Foto: Pexels

Dugoročna, obična sreća

Postoji nekoliko obilježja japanskog shvaćanja sreće, a jedna od njih je otpornost.

„Japanska mudrost podržava dugoročnu sreću“, kaže Uchida. To znači veći fokus na ravnotežu nego na jurnjavu za emocionalnim usponima ili hedonistički „savršenim“ trenucima. Regulacija emocija je pažljivija i promišljenija.

Unutarnji mir je visoko cijenjen. To je strpljiv ‘ pričekaj i vidi pristup’ koji sreću čini održivijom”, objašnjava Uchida.

Još jedna odlika je uvažavanje malih stvari.

U intervjuima s članovima zajednice, Uchida je otkrila da mnogi Japanci dobar život definiraju kao “heibun na jinsei” – stabilan i običan život odnosno “normalni život“, u doslovnom prijevodu izraza.

Postoji duboko poštovanje prema mirnim, neupadljivim danima i malim, tihim radostima koje oni nude: dobar obrok, zajednički smijeh, besprijekorno plavo nebo, veseli pas prolaznika…

Kako Uchida primjećuje, sreća ne mora dolaziti iz velikih ili izvanrednih trenutaka. Srećom, uz posebnu pažnju, mikro užici su uvijek prisutni.

Jedna od Uchidinih studija sa zaposlenicima iz različitih kultura demonstrirala je ovu teoriju. Dok su američki i britanski sudionici često povezivali svoju sreću na poslu s postignućima poput titula i bonusa, japanski sudionici opisali su svoju sreću kao skromnu i suptilnu, a ne nešto što bi moglo promijeniti svijet.

Foto: Pexels

Tri japanska koncepta

Istraživanje sreće kroz različite kulturne leće proširuje perspektive, produbljuje naše međusobno razumijevanje i potiče međusobno učenje. Prema Uchidi, to nam može pomoći da se odmaknemo od gledanja na sreću kao na rijedak resurs za koji se moramo natjecati. Kada prepoznamo da ljudi traže sreću na različite načine, skloniji smo suradnji, kaže ona. Nismo suparnici, već suputnici na tom putu.

U nastavku provjerite tri japanska koncepta koji mogu ponuditi uvid u vođenje dobrog života.

Omoiyari – ljubaznost prema drugima, ljubaznost prema sebi

Omoiyari, mješavina empatije, suosjećanja i obzirnosti, predstavlja intuitivno razumijevanje drugih. Smatra se temeljnom japanskom vrijednošću, a opisan je kao „altruistična osjetljivost “ i „sposobnost i spremnost da se osjeti ono što drugi osjećaju“.

Uchida ga naziva intuitivnom društvenom podrškom.

„Omoiyari znači biti usklađen s potrebama drugih, predviđati ih i nuditi ono što je najkorisnije, čak i bez da vas se to pita”, pojašnjava.

Važno je da se ta osjetljivost može usmjeriti i prema unutra. Prepoznavanje i zadovoljavanje vlastitih potreba samo je po sebi radikalan čin ljubaznosti.

Kakav bi osjećaj mogao biti život u tako dubokoj povezanosti i usklađenosti, i sa samim sobom i sa svijetom?

Foto: Pexels

Wabi-sabi – ljepota u nesavršenstvu

Budistički koncept wabi-sabija više je od estetike koja cijeni “rustikalnu jednostavnost “ ili „suzdržanu eleganciju” s kojom se povezuje. Njegov utjecaj proteže se i na japansku psihologiju.

“Wabi-sabi nas uči da život nije samo o vrhuncima hedonističkih potraga ili previranjima živahne sreće. Umjesto toga, možemo naučiti cijeniti tihu radost u stabilnim, pa čak i monotonim životnim trenucima“, kaže Uchida.

Kao i kod ikebane, japanske umjetnosti aranžiranja cvijeća, koja koristi i pupoljke koji tek trebaju procvjetati i one koji su prošli svoj vrhunac, filozofija wabi -sabija, prema Uchidi, poziva nas da cijenimo inherentnu ljepotu prolaznosti u svakoj fazi života.

Kako bi bilo zaustaviti našu stalnu težnju za savršenstvom i odreći se navike odgađanja sreće dok se sve ne osjeća sasvim kako treba?

Foto: Pexels

Ichi-go ichi-e – zbirka konačnih momenata

Prevedena kao “jedan život, jedan susret”, frazu ichi-go ichi-e navodno je skovao majstor čaja Rikyū u 16. stoljeću. Rikyū je poučavao da je svaka ceremonija čaja događaj koji se događa jednom u životu, i budući da se nikada ne smije ponoviti točno onako kako jest, zaslužuje punu prisutnost i pažnju praktičara.

Kao takav, ichi-go ichi-e je poziv da cijenimo svaki susret onakvim kakav jest: prolazan, jedinstven i poput poklona.

„Ne nužno od Boga, već od samog života i prirode“, dodaje Uchida.

Kako bismo se odnosili prema svojim trenucima kada bismo znali da je svaki od njih iskustvo koje se događa jednom u životu?

Odjeci japanske mudrosti mogu se pronaći kroz stoljeća i kulture: drevni stoici, koji su vjerovali da život u skladu sa samim sobom omogućuje život u skladu sa svemirom; mistici, koji su zahvalnost nazivali najvišim oblikom molitve; pjesnici, koji nas iznova i iznova uče da držimo oči i srca otvorenima.

Možda nas tada dobar život poziva da prolazimo kroz dane s blagim iščekivanjem radosti.

Foto: Pexels