Nesretni brod, koji je iz luksuzne jahte pretvoren u brzu ophodnu fregatu imao je buran i kratak život. Već je prije primopredaje 1940. imao dvije havarije, a 1942. za vrijeme napada na luku Tobruk potopila ga je britanska podmornica
Nakon tegljača »Robusto«, a prije teretnog broda »Foscolo« (potopljen 13. prosinca 1942.) u riječkom brodogradilištu Cantieri del Quarnaro (današnji »3. maj«) izgrađena je jahta »Diana« namijenjena da bude jahta Benita Mussolinija. Kao jahta, ovaj je brod čak i porinut, ali početak rata je promijenio njenu sudbinu. Naime, odlučeno je da se pretvori u brzu ophodnu fregatu za talijansku Regia Marina.
Time je njena sudbina bila unaprijed zapečaćena, a sam početak plovidbi nije mogao početi nesretnije. Naime, 28. rujna 1940., a to znači prije primopredaje, brod se u luci Messina sudario s podmornicom »Onice«. Podmornica je teže oštećena, dok dokumenti ne govore o šteti na samom brodu. Dvanaest dana uoči primopredaje dogodio se još jedan incident: oko devet sati ujutro dok je »Diana« manevrirala u riječkoj luci (vjerojatno pri posljednjim ispitivanjima) sudarila se s tegljačem »Quarnero«. I ovoga puta nema podataka o šteti na brodu, ali je ostalo zapisano da je tegljač potonuo.
Nakon primopredaje »Diana« je otplovila za Rodos s teretom od nekoliko stotina tona žita za prehranu talijanske vojske i civila. Brod je pri dolasku slavljen kao spasitelj, jer je uspio probiti blokadu saveznika, a njen zapovjednik je odlikovan Srebrnom medaljom za vojne zasluge koju mu je dodijelio talijanski guverner Dodekaneza.
S obzirom da je brod projektiran i građen u sasvim druge svrhe, imao je sasvim neuobičajenu liniju za jedan talijanski ratni brod, pa su tijekom svog kratkog života »Dianu« često napadale talijanske podmornice kao neprijateljski brod. No, uz malo sreće, »Diana« nikada nije bila pogođena tzv. prijeteljskom vatrom.
Operacije Malta 1 i Malta 2
No, da vidimo kakav je bio njen ratni put. Još od 1940. Talijani su u luku Augusta prebacili desetak eksplozivnih brodica kao pripremu za budući napad na luke Grand Harbour i Marsamxett na Malti. U ožujku 1941., pred operaciju probijanja zaljeva Suda na Kreti, koja će dovesti do potapanja britanske teške krstarice York (8.250 tona) i tankera »Pericles« (8.234 tona), ta jedinica je dobila ime Decima Flottiglia M.A.S..
Njen prvi zapovjednik je bio kapetan fregate Vittorio Moccagatta. Zauzimanje Malte je bio prioritetni zadatak kako bi se spriječile britanske krstarice i podmornice da napadaju brodove koji su opskrbljivali libijsku frontu. Pripreme za napad su počele u travnju 1941. godine.
Nakon pomorskog izviđanja s nekoliko motornih čamaca, počela je operacija nazvana Malta 1 koja je trebala biti izvršena 30. svibnja. No, ona je otkazana jer su zrakoplovi otkrili da tog dana na sidrištu nema brodova. Još jednom je izvršeno pomorsko izviđanje, akcija je trebala početi 28. lipnja, ali zbog kvara motora jednog od plovila akcija je zakazana za dva dana kasnije, ali je opet otkazana zbog lošeg vremena. Operacija Malta 1 je ubrzo potpuno otkazana.
Navečer 25. srpnja 1941. iz baze u Augusti isplovili su brodovi predviđeni za napad na Maltu. Započela je operacija Malta 2. U njoj su sudjelovali: »Diana«, M.A.S. 451 i M.A.S. 452. Za tu priliku »Diana« je doživjela izvjesne preinake kako bi mogla prevesti eksplozivne brodice i druge modificirane motorne čamce. U tu misiju »Diana« je isplovila 25. srpnja 1941. iz luke Augusta (Sicilija) pod zapovjedništvom kapetana korvete Maria Di Maura. Prevozila je devet eksplozivnih brodica, jedan motorni čamac, a u teglju je imala transportni motorni čamac (za prijevoz dva torpeda). Jedna eksplozivna brodica i jedan motorni čamac trebali su uništiti zaštitu luke, a ostali su trebali ući na sidrište luke Valletta i minirati usidrene brodove.
Nisu znali za radare
Napad je doživio potpuni fijasko jer su napadače otkrili britanski radari za čiju instalaciju Talijani nisu znali, a postavljeni su već u ožujku 1939., pa su svi čamci potopljeni ili zarobljeni. Od pedesetak napadača samo ih se jedanaest uspjelo spasiti i motornim čamcem se vratiti na »Dianu« koja ih je vratila u bazu.
Čini se da, uz radare, o čemu su Britanci i nakon više desetaka godina čuvali tajnu, da je Admiralitet na Malti presretalo talijanske komunikacije šifrirane famoznom Enigmom uz korištenje stroja za dešifriranje Ultra. Tako su točno znali detalje o napadu i pripremali vatreni doček.
Stradali iz naših krajeva: Domenico Pavan (otac Domenico, rođen 28. prosinca 1921. godine u Cresu, mornar), Alceste Benussi (Pietro, peti veljače 1913. u Rijeci, signalist), Benedetto Girardelli (Marino, osmi ožujka 1905. u Labinu), Mario Cossi ( Antonio, 19. prosinca 1919. u Labinu, ložač), Aldo Scopazzi (12. kolovoza 1923. u Labinu, telegrafist), Liubimiro Piccini (Martino, 26. kolovoza 1917. u Malom Lošinju, topnik),
Giovanni Rotar (Martino, prvi siječnja 1922. u Pazinu, mornar), Sergio Maraspin (Giacomo, sedmi prosinca 1919. u Piranu, intendant), Giordano Valente (Luigi, šesto ožujka 1920. u Piranu, topnik), Giuseppe Miletich ( Matteo, 30. travnja 1920. u Plominu, električar), Giuseppe Voinich (Antonio, 28. lipnja 1922. u Puli, mornar), Amato Sissa ( 11. travnja 1920. u Puli), Rinaldo Pajani (29. ožujka 1908. u Šibeniku, kormilar).
»Diana« je stradala godinu dana kasnije, 29. lipnja 1942., dok je plovila prema Tobruku s (osim članova posade) četiri časnika i 293 podčasnika i mornara koji su upućeni u tu luku, koju su ponovno osvojili Talijani. Trebali su uspostaviti zapovjedništvo mornarice, ali otkrila ju je britanska podmornica H.M.S. Thrasher. Podmornica je ispalila šest torpeda s udaljenosti od 550 metara.
Dva (ili čak četiri kako navode britanski izvori) su torpeda pogodila brzu ophodnu fregatu koja je brzo potonula 75 nautičkih milja sjeverno od zaljeva Bomba (Gulf of Bomba je dio Sredozemnog mora uz sjevernu obalu Libije – oko 40 milja istočno od luke Derna, a ime je dobio po libijskom selu Bomba).
S brodom je u dubine otišlo i tri četvrtine njegove posade. Nekoliko motornih torpiljarki iz pratnje, nakon što su bezuspješno napali podmornicu, krenulo je u spašavanje preživjelih. Nešto kasnije, između 29. i 30. lipnja, u to područje je stigao i brod-bolnica »Arno« koji je, unatoč nevremenu, preuzeo sve preživjele – njih 119. U torpediranju riječkog broda stradalo je 336 osoba.
