Do Petrinje i Siska nikada se nije automobilom iz Zagreba dolazilo brže. Teže je, i dulje traje, stići s jednog kraja Zagreba na drugi nego se domoći autoceste pa lagano do – Floride! Floride u Petrinji!? Florida u Malinovoj ulici!? Zvuči bajkovito, ali već džamboplakati uz cestu, prigodno osmišljeni za potrebe skorih lokalnih izbora, sugeriraju da priča ima temelja. »Izgradili smo prvo umirovljeničko naselje za umirovljenike u Hrvatskoj«, poručuje jedan od plakata. I bome, govori on istinu, makar bilo vrijeme od kampanje, dani kad se istina lako fabricira. Florida u Malinovoj ulici u Petrinji!?

Malinovu je zapravo lako naći, lako ako ne izmaštate da vas tamo čeka nasad malina već naučite da ulica nosi ime po Ivi Malini. Dan sunčan, proljeće je konačno došlo baš posvuda, taman da na gradske ulice izađe teška mehanizacija, od kamiona što smeće odvoze do strojeve što ceste asfaltiraju. Gradi se, redi se, vidaju se rane grada kojem je potres prije koju godinu, odnosno prije pet godine, učinio toliko štete. I lijepo je to za vidjeti. No, nisu svima kuće i stanovi još obnovljeni. Bit će, samo je pitanje, kažu nam domaćini, hoće li se neki od onih stradalnika što obnovu čekaju u prvom umirovljeničkom naselju u Hrvatskoj htjeti vratiti kući. Jer, ono što je sada privremeni boravak za stradalnike, a sutra će biti umirovljenička oaza, čini se već na prvu, nudi ugodno mjesto za život.

Gospođa Snježana / Foto Davor Kovačević

POSVE DOBAR ŽIVOT

Kasnimo malo, zakučasta je Malinova. Mihael Jurić, zamjenik župana Sisačko-moslavačke županije već je tu. Drago mu je vidjeti automobil riječkih registarskih tablica. Primorci su, kaže, bili prvi ovdje nakon što je zatreslo, kuhari, volonteri, humanitarci. Lijepo je to čuti. Srećom, evo nam ljepše neke prigode za dolazak. Pravilan niz friško ofarbanih kućica u nizu u startu sugerira da je prigoda ljepše naravi.

– Ovo je nekada bio kompleks bivše vojarne koja je bila u vlasništvu Republike Hrvatske. Proglašena je neperspektivnom vojarnom pa je, kao i svi takvi objekti u Hrvatskoj, prepuštena bila nekvalitetnom održavanju, ili tome da zaraste u raslinje. No, dobrom suradnjom s Ministarstvom prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine riješili smo imovinsko-pravne odnose pa da ovaj veliki kompleks bivše vojarne stavimo u funkciju. Inicijativom župana Ivana Celjaka ovdje su napravljene kuće u nizu koje će za prvi mah služiti našim stradalnicima od potresa, ljudima koji su svoju imovinu izgubili u potresu i imovina im je u procesu obnove, da bi se oni nakon obnove vratili u svoju imovinu, a ove kuće dane na raspolaganje našim domovima za starije u Petrinji, kazuje Jurić.

Odnosno, kad obnova završi, kad se stradalnici vrate na svoje, ponudit će se kućice u nizu umirovljenicima, osobama starije životne dobi, taman da sve bude umirovljeničko naselje, prvo ove vrste u Hrvatskoj. To je, ističe Jurić, i bila osnovna ideja od starta, i ako je suditi po onoj povratnoj informaciji sadašnjih korisnika bit će tu umirovljenicima posve dobar život.

– Koliko čujem, neki od njih bi htjeli ovdje i ostati, smješka se Jurić.

– Što ćete s takvima, pitamo.

– Ako ispunjavaju uvjete da mogu biti unutar sustava socijalne skrbi, zadržat ćemo ih ovdje, kazuje Jurić.

Uf, jest da je nešto odigrao sunčan dana, onaj prijepodnevni mir među kućicama u nizu i ugodne boje fasada, ali taj čas, i prije nego smo vidjeli kako kuće izgledaju iznutra, činilo se legitimno zatefteriti na neku listu čekanja, tim više što su u našim velikim gradovima domovi umirovljenika u pravilu došli enormno skupi, a još ih je i malo. Ma, ne ispunjavamo uvjete, još, pa će pričekati malo. Jurić kao da nam čita misli, kao da je osjetio u nas bojazan da će sve biti popunjeno za koju godinu.

– Važno je reći da ovakvo isto naselje imamo i u gradu Glini sa 74 kuće, u Petrinji imamo još jednu ovakvu lokaciju, a odlukom župana isto takvo naselje gradit ćemo u Popovači i u Kutini, ističe Jurić.

Foto Davor KOVAČEVIĆ

AMERIČKI FILMOVI

Ako računica ne laže, u igri je 166 montažnih kuća kvadrature od 35 do 45 metara četvornih, pogodnih za život do četiri osobe. Svaka ima parkirališno mjesto, ima malen vrt, ima mrvu zelene tratine. Svaka je od susjedne odvojena oku ugodnom ogradom koja može i spajati i razdvajati baš koliko treba. A kad to uistinu postane umirovljeničko naselje, bit će tu sve što pristojan dom umirovljenika ima, od medicinske skrbi, do dobre kuhinje. A za sve je, ako ćemo pravo i vjerovali ili ne, kriv Hollywood. Priznaje Jurić da je se i njemu, kako veli, činilo maštovito kad je župan sisačko-moslavački Celjak pokrenuo razgovor o ovakvom umirovljeničkom naselju.

– Župan je rekao da je u američkim filmovima vidio naselja u Kaliforniji u koja američki umirovljenici vole otići jer je priroda blaga, a financijski im je prihvatljivo. On je to htio napraviti u našoj županiji i ta se prilika ukazala, priča Jurić.

Pa kad se otvori što je izgrađeno i izgradi što se planira, pokrit će se, kaže, cijela županija ovakvim kompleksom kuća sa svim opremljenim.

– Za umirovljenike koji su pokretni ovo je idealno, s tim da će kad naselje uđe u sustav Doma umirovljenika imati 24-satnu skrb medicinske struke, socijalne struke, psihologa, sve ono što se u domovima pruža i naravno ručak, prehranu i sve ostalo, ističe Jurić.

Pritom nam pokazuje i najveću kuću u naselju u kojoj će, danas-sutra, biti one zajedničke prostorije za druženje, te ističe kako se pazilo i na to da je naselje blizu matične zgrade Doma za starije osobe da je sve tim lakše i prihvatljivije za samu organizaciju. Nego, ako se u startu činilo i maštovito, sada se već dade pitati kako to da se ovog modela prije u nas nitko nije sjetio!? Komad gradske ili državne zemlje i gradi kućice montažne u nizu. Zvuči jednostavno. Pristojan je Jurić, suptilno izbjegava pričati o drugima, pa ističe nešto drugo.

– Na području Sisačko-moslavačke županije mi smo tijekom posljednje četiri godine za 1.000 mjesta povećali kapacitete naših domova. Nije, naime, nikada jedina intencija bila obnoviti županiju, već nadograditi sve standarde koje smo imali. Ovo je bila prilika za pravi novi početak ovog područja devastiranog i ratom i potresom, da ga dobrim idejama i projektima nadogradimo pa da u budućnosti ima održivost. Stoga mislim da će u ovakva naselja, u ove kuće, dolaziti ne samo umirovljenici s područja naše županije već i drugih dijelova Hrvatske, ne sumnja Jurić.

GOSPODARSKA AKTIVNOST

Zagreb je uostalom autocestom na 25 minuta od Petrinje, taman da mu i ta činjenica dade za pravo, a bome kaže i da interesa već sad ima. Petrinja koja će biti zanimljiva za život svima, Petrinja koja je na pola sata od Zagreba, Petrinja koja nudi mir i sklad i sve usluge bitne za život. E to je plan i želja, kaže Jurić. A što se tiče umirovljeničkog naselja pomogli su i podrška i razumijevanje Ministarstva graditeljstva i državnog vrha, ne zaboravlja kazati Jurić. Nego, vratimo se mi kućicama u nizu. Gradile su se one čim brže se moglo da u njih ljudi čim prije uđu. U njima su korisnici preko godinu i nešto dana. I lista čekanja je tu, jer kako se kome što obnovi taj se na svoje vraća, a oni koji obnovu tek čekaju ulaze u ovo naselje.

– Kad ćete im malo urediti okoliš u susjednim ulicama, tražimo manu neku pa pokazujemo na obližnju napuštenu zgradu s jedne strane, i proizvodni pogon s druge.

– Mi smo vam na ovom području sretni kad se bilo koja gospodarska aktivnost događa, mudro će Jurić.

Mihael Jurić i Ranko Borojević / Foto Davor Kovačević

Vrijeme je da se kome pozvoni na vrata. Ranko Borojević bio je te sreće da nas prvi ugosti. Kuća za obnovu mu je kod Kostajnice, naljepnica crvena. Čeka Ranko sredstva za kupovinu građevinskog materijala pa da je sam obnavlja. U naselju je malo preko godinu, a evo je i njemu produžen boravak.

– Ima tu nekih sitnih nedostataka, ali smo zahvalni županiji i svima što su nam takvo nešto omogućili, kaže Ranko.

Pritom je mišljenje da će smještaj ovoga tipa pogotovo biti po guštu onih budućih korisnika, kad postane umirovljeničko naselje. On je mlad umirovljenik, pa mu se, barem u ovom trenu, ne čini opcijom stati u red za mjesto u budućem naselju. Vodi nas Ranko po stanu, tu su i dvije sobe, kupaonica, klima, namještaj… Evo i terase, mrvu zelenila ispred kuće.

– Što ste mislili kada ste spominjali nedostatke, da znamo pa popravimo, pita Jurić domaćina.

– Izolacija objekta. Sva se čuje iz susjednog objekta, na to će Ranko.

Ranko nam je pokazao unutrašnjost kuće / Foto Davor Kovačević

U DOBRU I U ZLU

Tanki su zidovi, čini se, ili je izoštren sluh, ili su susjedi malo glasniji. Montažna je gradnja, ma peglat će se nedostaci, kaže Jurić. Nudi Ranko pićem I kavom, ma valja dalje. Koju kuću niz ulicu otvorena su balkonska vrata, a za kuhinjskim stolom sjedi gospođa.

– Dobar dan! Jeste li u gužvi? Mogu li ja k vama, pitamo.

– Naravno da možete, na to će Jasenka Stjepanović.

– Kako vam je ovdje, gospođo Jasenka – zanima nas.

– Dobro mi je, lijepo mi je, kaže Jasenka.

Dvije ulice dalje od naselja je njena kuća koja čeka obnovu. Da nije na štakama, možda bi i koji put pošla pogledati kako obnova napreduje, napreduje li uopće, ma ovako joj je teško pa ne ide. U naselju je odnedavna, friško je, veli, došla, i super joj je. Evo i zamjenika župana, taman da mu Jasenka promptno tutne one uplatnice za struju. Županija, naime, vlasnicima stambenih objekata sa žutim i crvenim naljepnicama subvencionira ako ne sve, onda dobar dio troška za režije. Drago Juriću da je upoznao novu stanarku jer sve ih on manje-više imenom zna kad je predsjednik povjerenstva za zbrinjavanje ljudi. Zato se Jasenki i činilo zgodno da mu račun dade. Inače, dok nije u naselje došla, bila je ona u kontejneru četiri godine.

– Je li vam ovdje bolje, pita Jurić.

– Naravno da mi je bolje. Ujedno mi je ovdje i »fizikalna terapija«, ima više prostora pa sam prinuđena hodati, kaže Jasminka.

Ne bi ona imala ništa protiv da danas-sutra i ostane u umirovljeničkom naselju, samo se boji da si sa svojom malom mirovinom to neće moći priuštiti.

– Možda vas iznenade cijenom, velimo.

– Ooo, to bi bilo super, smije se Jasminka.

– Smještaj u domove za starije u našoj županiji je jedan od najjeftinijih u Hrvatskoj, na to će Jurić.

Ima Jasminka i kćer koja živi i radi u Zagrebu. Donedavno, kad bi došla u posjet majci, praktički nije imala gdje odsjesti. Sad ima.

– Sad dolazi svaki vikend. Lijepo je. Susjedi su dragi, svi smo k’o jedna obitelj, zadovoljno će Jasminka.

A kako ne bi i bili kad su svi u istoj muci, dodaje.

– Trebamo dijeliti i dobro i zlo, ne dvoji Jasminka, optimistična usprkos svemu što ju je snašlo nakon potresa, a bome snašlo ju je svega.

TRAJNO RJEŠENJE

Vesna Šipuljak taman je izašla baciti smeće. Na proljeće će njoj biti da je godinu dana u naselju, ona i suprug joj Nikola. Prije toga, nakon potresa, bili su neko vrijeme smješteni u kasarni, pa u kamp-kućici. Ovdje je najbolje, ali ako pitate Vesnu je li zadovoljna reći će vam da nema u nje zadovoljstva dok ne uđe u svoje, u stan svoj, u zgradi, u Petrinji. Zna za zgradu Jurić, kaže tu je obnova pri kraju. Što se kućice njihove tiče, ne voli ona klimu, to grijanje na klimu.

Mihael Jurić i gospođa Jelena / Foto Davor Kovačević

– To vam je moderno, velimo.

– Moderno?! Da mi puše po glavi, ne da se Vesna.

Nema njoj do njene peći na drva. I njena stana. A i nju nešto muči izolacija, baš k’o i Ranka. Sve čuje što susjedi rade i govore i to joj se ne sviđa. Evo nama i njena supruga Nikole. Drago i njemu vidjeti zamjenika župana, da prijavi kako bubanj od veš-mašine klapa, da razmjene koju glede obnove, da na koncu prisnaži kako je smještaj tu dobar. Dok smo pričali, nestade na čas naš fotoreporter. S razlogom, reklo bi se.

– Veli moj kolega da ste vas dvije najveselije žene u naselju, kažemo.

– Pa ja ne znam, skromno će Jelena Miljević, dok njena susjeda Štefica Galijan sa svog trijema, em sluša što se priča, em upija zrake sunca, predano i jedno i drugo.

Štefica Galijan / Foto DAVOR KOVAČEVIĆ

Osmijeh u obje od uha do uha.

– Smijemo se, što drugo, mudro će ona.

– Pa i lijepo vam je ovdje, velimo, onako upitno.

– Pa je, lijepo je, svaka čas na svemu, ali to nažalost nije trajno rješenje, kaže Jelena.

Popiju one kavicu, malo popričaju jedna s drugima, idu tako dani. Ne da se to ni uspoređivati sa životom u kontejneru nakon potresa. Inače, Jeleni je kuća u Luščanima u crvenom, od naselja daleko nekih 12 kilometara, a tamo je pas njihov pa na smjene odlaze suprug Mićo i ona svom Ariju da ne samuje.

– Sve je ovdje super, meni bar. Suprug i ja smo slabijeg zdravlja, a tu nam je blizu i autobus da možemo doktoru, kaže Jelena.

DOBAR RECEPT

Zbog svega su, kaže, suprug i ona i razmišljali kako bi možda tu i ostali da ima za to mogućnost neka.

– Recimo, da se na neki način država i mi zamijenimo, da se ne radi nama obnova u selu u kojem je sve veća pustoš, već da ostanemo tu doživotno, razmišlja na glas Jelena.

Cimamo odmah zamjenika župana, a on veli da valja vidjeti kakve će mogućnosti smještaja nuditi buduća ustanova. Možda od zamjene nešto i bude. Ili, kako je onomad Jeleni kazao župan Celjak, pričat će se o tome čim za to dođe vrijeme. Bitno da se Jeleni tu sviđa, kaže Jurić.

– Ja odavde ne idem, na to će, uz zvonki smijeh Jelena.

Smješka se na to i Štefica, bit će da je zato što slično razmišlja. Strah nas samo da ne izgori na varljivom travanjskom suncu.

– Neću, vidite koliko slojeve odjeće imam. Ne može se sunce do mene probit’, vispreno će Štefica, koja tanke zidove uopće spominjala nije.

Na povratku u Zagreb uz cestu džamboplakati koji poručuju da je Sisačko-moslavačka županija izgradila prvo naselje za umirovljenike u nas. I recept se, ako ćemo pravo, uopće ne čini loš, dapače posve je dobar. Dalo bi ga se, zašto ne, primijeniti i drugdje. Jer, ako može Petrinja onako holivudski k’o Florida…