Uskrs je dodatno uspavao Forli. Faks se zatvorio za praznike i svi su negdje otišli. Prazan, grad se kupao u proljetnom suncu. Roko i ja prve smo dane praznika odlučili iskoristiti za povezivanje s prirodom koja često zna pofaliti u sivom i tramvajima prošaranom Zagrebu. Jedno mjesto koje u Forliju još nismo posjetili bio je veliki park na južnom dijelu grada – Parco Urbano Franco Agosto.

O tom su nam parku već ranije pričali naši novi prijatelji Talijani jer je taj park jedna stavka razlikovala od svih ostalih parkova. U njemu je živio ogroman broj malih zečeva, navodno njih preko 1.500. Nas je to strašno zaintrigiralo i htjeli smo se uvjeriti u točnost navedenih tvrdnji.

Gdje ćeš se bolje ponovo povezati s prirodom nego u parku punom zečića. Sve se pokazalo istinitim. Već na ulazu u parku okruživalo nas je desetak zekana, a kako smo išli dublje, bilo ih je sve više. Nisu se bojali i mogao si im doći sasvim blizu, ali ipak ne dovoljno da ih se podraga.

Skakutali su i izležavali se po čitavom parku kao da je svaki od njih znao da tu i samo tu pripada i da mu je tu najbolje. Oni nisu imali sumnje oko Forlija, oni nisu žalili za Bolognom. Znali su za ovaj park i to je to.

Roko i ja postavili smo dekicu nasred livade i okruženi smeđim i crnim zečićima i mi smo se osjetili kao da upravo tu, sada, i trebamo biti. Kroz cijeli sam park Roku pjevala onu dobru, staru, narodnu:

Zeko moj, zeko moj, u krevet moraš leći

Jer kišeš, kašlješ, prehlađen si, popi čaj sa peći

Tralala, apćih! Tralala, apćih! Tralala lala, tralala la la la!

U jednom me trenutku više nije mogao slušati, ali na kraju dana i on ju je znao napamet. Za ručak smo u parku pojeli tradicionalnu talijansku piadu, što vam je nešto kao tortilja-sendvič, zatim svratili na obližnji gelato, a onda se u zalazak busom truckali natrag do našeg stana poviše ramena. Bio je to sve u svemu jedan potpuno opuštajući, uskrsno-tematski dan u našem Forliju.

DAN IZ PRIČE

Praznike su nam uljepšale naše obitelji koje su izmjenično dolazile. Tako smo s njima imali veću razinu mobilnosti, tj. automobil, pa ponovo posjetili i Bolognu i Rimini, ali i San Marino u kojemu još nismo bili. Država u državi. Zanimljivo je to kako je San Marino svih ovih godina uspio održati svoju samostalnost, čak i nakon velikog Risorgimenta Italije.

Navodno ga je osnovao neki naš čovjek s Raba, Marin, prije milijun godina. Znači u pitanju je hrvatska tvrdoglavost. Drugi je razlog zasigurno to što je zaista strateški neosvojiv.

To se najbolje može vidjeti uživo, kad se prijeđe nepostojeća granica koja dijeli San Marino od Italije, prođe kroz predgrađe koje izgledom podsjeća na Matulje i nađe se ispod goleme stijene na kojoj se ponosno uzdižu dvije kamene tvrđave. Scena kao iz »Igre prijestolja«, gledaš u Harrenhal.

Do vrha se može uspinjačom, ali i autom, a ako ste baš tvrdoglavi, može se i pješke. Mi se u takve pothvate nismo upuštali jer ovo je ipak razina iznad Motovuna, pa smo se odlučili za drugu opciju i parkirali se u podnožju starih zidina. Dan je bio kao iz priče.

Popodnevno je sunce obasjavalo San Marino i nije bilo ni teško ni naporno verati se kroz njegove strme, popločane ulice. Iako je grad država po svemu bio grandiozan i veličanstven, uredan i sređen, Sanmarinci si nisu mogli pomoći da ga ne nakite svakojakim prodavaonicama. Ovo je duty free zona, što znači da poreza nema.

Ovdje se moglo pronaći sve, od torba do satova i parfema, a puno je dućana prodavalo isključivo puške zračnice. Što bi dugogodišnji borci za neovisnost ove stijene rekli da danas prošetaju ulicama San Marina?! Možda bi kupili zračnicu.

Sladoled se morao pojesti i kraj panoramskog pogleda slikati, a cijeli nam se grad unatoč zanimljivim suvenirnicama zaista svidio. Kupili smo i bocu limoncella za rodbinu u jednom dućančiću čije smo i vlasnike upoznali, Paolu i Dina. Zajedno imaju više od 160 godina, a mama im je bila Engleskinja.

TUGA JE PREPLAVILA ITALIJU

I Bologna nam je ovaj put priredila nekoliko iznenađenja. U javnom WC-u zaštitar nam se odlučio pohvaliti svojim bicepsima i demonstrirao nam kako se rade zgibovi jednom rukom. Imao je po mojoj procjeni najmanje šezdeset godina. Svi smo pljeskali.

Kod Neptunove fontane, na glavnom trgu dočekao nas je prosvjed koji smo prozvali »Za Europu« jer se na njemu vijorilo stotinjak zastava Europske unije. Na Via dell’Indipendenza, ispred jednog hotela, protezao se dugačak red ljudi velikog raspona godina – i mlado i staro.

Oprostite, zašto vi svi čekate ovdje?

– Čekamo Jovanottija.

Tako smo umalo vidjeli i slavnog Jovanottija, da smo imali strpljenja čekati, i da smo malo stariji.

Za Uskrs se povirilo u talijansku crkvu da se vidi kako izgleda talijanska misa, a onda se jelo šunke i kucalo jajima iz domovine. Cijeli je tjedan bio sunčan i sjetan i, na koncu, krajnje neobičan. Dan nakon saznali smo da je papa Franjo preminuo.

Na Uskrsni ponedjeljak, tu nama skroz blizu. Naš je kolega i prijatelj Ivan s faksa dan ranije bio je u Vatikanu i stajao pokraj pape dok je on prolazio i pozdravljao masu. Sutradan ga više nije bilo.

Tuga je preplavila Italiju. Sve je utihnulo i utonulo u neki spokojni san, kao da je i Italija odlučila nakratko zaspati s papom. Proglašen je tjedan žalosti. I mi smo naredne dane odlučili provesti u Forliju, u miru, s osjećajem kao da se zaista neka viša sila, nešto sveto, osjeti svuda oko nas.