Djelo Arriga Riccottija
U razdoblju između dvaju svjetskih ratova riječka je likovna scena s obzirom na okolnosti, tešku gospodarsku stagnaciju i društvenu represiju, bila vrlo živa i aktivna. Značajnije izložbe održavale su se u raskošnim dvoranama riječkih palača, poput vile nadvojvode Josipa, ili reprezentativnih poslovnih zdanja, ali nedostajalo je namjenskih izložbenih prostora
Dugo zanemarenim i prešućivanim razdobljem riječke povijesti umjetnosti koja se razvijala pod okriljem fašističke Italije bavi se najnovija knjiga mr. Daine Glavočić »Likovna scena međuratne Rijeke«, u kojoj je autorica objedinila rezultate višegodišnjeg istraživanja likovne situacije u Rijeci između dvaju svjetskih ratova. Na svjetlost dana autorica je iznijela niz slabo poznatih činjenica o likovnom stvaralaštvu u Rijeci između 1920. i 1940. godine, od odlaska D’Annunzia do početka Drugog svjetskog rata, o kojem se u poraću gotovo uopće nije govorilo.
Tek nakon retrospektivne izlože Romola Venuccija, koja je 1994. godine održana u današnjem MMSU-u, a tadašnjoj Modernoj galeriji, gdje je Daina Glavočić radila do nedavnog odlaska u mirovinu, počelo se otvorenije i slobodnije razgovarati o tom vremenu. I upravo muzejska obrada ostavštine najvećeg riječkog slikara prve polovice 20. stoljeća, rezultirala je njezinim trajnim interesom za istraživanje tog segmenta riječke likovne baštine.
Nakon Venuccijeve retrospektive, a potom i monografije posvećene njegovu stvaralaštvu, uslijedile su monografske izložbe Ladislaa de Gaussa, Carla i Marcella Ostrogovicha, a neprekidno istraživanje života i rada ostalih 30-ak aktera i likovnih manifestacija međuraća u Rijeci rezultiralo je 2006. i većom preglednom izložbom »Fijumani – riječka situacija 1920.-1940.«, na kojoj su prvi put na jednome mjestu predstavljeni slikarski radovi umjetnika koji su živjeli i stvarali u Rijeci u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.
– Kad sam na poticaj Radmile Matejčić na jednom kongresu 80-ih predstavila Votivni hram na Kozali, pokojni Rastko Schwalba, u to vrijeme direktor Muzeja narodne revolucije, pozvao me na red jer predstavljam fašističku crkvu. Nije mi bilo svejedno. Baviti se sakralnim kompleksom podignutim u čast desete obljetnice aneksije Rijeke Italiji, imati djecu upisanu u talijansku školu i dolaziti iz obitelji koja nosi njemačko prezime Baumann, moglo je u očima tvrdih ljevičara zaista izgledati problematično. Možda sam mogla ostati i bez posla – kaže Daina Glavočić.
Premalo se zna
Međuratno je razdoblje, objašnjava Glavočić, dugo vremena ostalo gotovo neistraženo, jer je poslijeratno vrijeme novoga pobjedničkog, socijalističkog jugoslavenskog društva željelo negirati omrznuto fašističko, u ratu gubitničko i čim prije nadomjestiti ga drugim, poletnim vremenom. Poslijeratnim egzodusom velikog broja riječkih stanovnika i optanata odnesene su i nestale mnoge obiteljske imovine, a dio očuvanog nova je vlast rekvirirala ili nacionalizirala, ako nije bila uništena iz neznanja ili odmazde. Tako je nastao svojevrsni vakuum, cezura u sagledavanju razvoja, tijeka i kontinuiteta riječke likovne povijesti umjetnosti.
30 umjetnika
U ostvarenju tog cilja, ozbiljan problem predstavljao je, kaže, nedostatak izvorne dokumentacije, objavljenih relevantnih tekstova, nepostojanje arhivskih podataka i fondova o stvarateljima, razasutost eventualnih podataka po inozemnim arhivima, knjižnicama ili muzejima, kao i činjenica da su mnoga djela uništena u egzodusu ili su u privatnom vlasništvu optanata i ezula u Italiji, Australiji, Americi… Do mnogih informacija dolazila je kroz osobne kontakte s vlasnicima umjetnina, a do nekih je došla i kad je knjiga već bila zaključena.
– Kad sam već predala rukopis, stupila sam u kontakt s rođakom Cornelija Zustovicha, koji je naslijedio ostavštinu umjetnika pa se sad pripremam i za opsežniju obradu njegova opusa. Riječ je najplodnijem riječkom slikaru gradskih veduta i jednom od rijetkih Fijumana koji se posvetio grafici izrađujući bakroreze, bakropise, akvaforte, akvatinte i monotipije, najčešće s motivima Starog grada. Bio je školovan u Veneciji i Budimpešti, a i nakon odlaska u Italiju nastavio je mnogo slikati – kaže Daina Glavočić.
U knjizi autorica predstavlja točno trideset umjetnika. Iako su neki bili tek prolaznici kroz Rijeku u koju su stigli s D’Annunzijem ili kasnije, a neki čak nisu živjeli tu ni cijelo međuratno razdoblje, ipak pripadaju krugu fijumanskih autora, jer su se svojim djelovanjem uklopili u gradsko ozračje, prihvatili politiku i običaje i redovito izlagali na skupnim izložbama kao članovi fašističkog riječkog umjetničkog sindikata koji im je omogućavao sudjelovanje na žiriranim godišnjim izložbama, od lokalnih preko regionalnih do državnih izložbi u Rimu, mogućnost otkupa radova, te državne narudžbe.
Dvije struje
U dvadesetak međuratnih godina postavljeno je dvadesetak izložaba članova riječkog sindikata umjetnika, a izlaganjem na međusindikalnim ili međuprovincijskim izložbama, zamijećeni su i na širem području Italije. Između ostalog, omogućeno im je gostovanje u Palazzo delle Esposizioni u Rimu, gdje je od prosinca 1927. do travnja 1928. godine održana Prva izložba fijumanske umjetnosti pod osobnim pokroviteljstvom Mussolinijia. Otvorenju izložbe prisustvovali su Duce, kralj i svi državni ministri, a zadovoljstvo kraljevskog para izloženim slikama rezultiralo je otkupom slika čak trojice Fijumana za kraljevsku zbirku: Marija de Hajnala, Carla Ostrogovicha i Ladislaa de Gaussa, koji je 1936. izabran i za sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu.
U razdoblju između dvaju svjetskih ratova riječka je likovna scena s obzirom na okolnosti, tešku gospodarsku stagnaciju i društvenu represiju, bila vrlo živa i aktivna. Značajnije izložbe održavale su se u raskošnim dvoranama riječkih palača, poput vile nadvojvode Josipa, ili reprezentativnih poslovnih zdanja, ali nedostajalo je namjenskih izložbenih prostora. Stoga su se izložbe održavale i u školskim zgradama, fotografskim radnjama, prostorima različitih društava, urbanim prolazima, a izložbom se smatrala i prezentacija umjetničkih eksponata u izlozima većih trgovina.
Tradicionalisti
Jedan od najkvalitetnijih predstavnika takvoga slikarstva bio je Carlo Ostrogovich, a u istoj skupini su i Edoardo Bianchi, Federica Blanda, Carmino Butcovich Visintini, Felice Fabro De Santi, Enrico Fonda, Mario de Hajnal, John de Leard, Giovanni Marussi, Arrigo Riccotti, Oloferne Collavini, kao i umjetnici pristigli iz Italije privučeni obećanjima o mogućnosti dobre zarade: Umberto Gnata, Oscar Knollseisen, Clemente Tafuri i Ugo Terzoli.
Najaktivniji među pridošlicama bio je D’Annunzijev pristalica Umberto Gnata, u likovnosti tradicionalan, ali istodobno zaokupljen futurističkom idejom povezivanja zvuka i svjetlosti kojom se bavio u Italiji razvijajući projekt tzv. obojene glazbe. U Rijeci je međutim slikao realističke i verističke pejzaže, osobito marine, ali i mnoge programatske političke alegorije koje slave osvajačku protalijansku politiku. Uz ostalo, bila mu je povjerena izrada projekta za spomenik Filibertu od Savoia na današnjem Jadranskom trgu, a projektirao je i kulisu »Trijumfalni luk« postavljenu na glavnom gatu u riječkoj luci prilikom dolaska kralja Italije na proslavu aneksije Rijeke Italiji 16. ožujka 1924.
Izložba na silu
Navodno je bio čovjek blage naravi, visoke kulture, širokoga obrazovanja i velikoga talenta. Mnogo je radio u olovci i ulju u maniri venecijanskih slikara Ciardija i Fragiacoma. Specijalnost su mu bila romantična ulja zagasitih boja, sivih tonova s ponekim crvenim akcentom, pretežno malih formata s motivima laguna, marine s ribarskim barkama, bragocima, ratnim brodovljem te vedute Rijeke, a naslikao je čak i oltarnu palu sv. Franje za crkvu sv. Jeronima. Kolege su ga cijenile pa su mu 1920. gotovo na silu priredili samostalnu izložbu sa stotinjak slika posuđenih od raznih vlasnika. Osam godina kasnije tragično je stradao pod naletom automobila, jedne proljetne nedjeljne večeri.
Pomalo neuobičajenim životnim stilom pažnju je plijenio i Marcello Ostrogovich, jedan od najplodnijih slikara veduta Rijeke i mjestašaca u okolici, koji je u slikarstvu ostao klasičan realističan akvarelist, ali dobro je razumio nova stremljenja avangardne umjetnosti i rado izlagao s generacijom mlađih slikara.
Taj naočit samac kasno je ustajao, a nakon toga bi ogrnut velikim crnim vunenim šalom satima sjedio u nekoj oštariji i crtao ili pak kartao u dobro posjećenom gradskom okupljalištu Caffe Borsa. Slovio je za jednostavnog, narodnog čovjeka, poznatog po pjesmi i šalama u veselim društvima, ali istodobno i za intelektualca-boema koji se prijateljevao s Francescom Drenigom, riječkim intelektualcem, publicistom, prevoditeljem, prosvjetarom i političkim aktivistom, fotografom i likovnim kritičarem.
Avangardisti
Oko Dreniga se skupljala druga, avangardna skupina riječkih umjetnika s Romolom Venuccijem i Ladislaom de Gaussom kao dvjema ključnim figurama.
Uz dvojicu umjetnika školovanih u Budimpešti, ovoj skupini akademskih slikara pripadali su i Marija Arnold, Bruno Angheben, Tassilo de Gyujto, Miranda Raicich, Odino Saftich, Sigfrid Pfau, Edoardo Trevese i Anna Antoniazzo Bocchina, svestrana osoba vrlo širokog obrazovanja i spektra zanimanja koja se potvrdila u fotografiji, slikarstvu, crtežu, grafici, skulpturi, dizajnu, uređenju interijera, dekoraciji, didaktici, publicistici i povijesti umjetnosti. U umjetničkom stvaralaštvu najznačajniji je doprinos dala u eksperimentalnoj, avangardnoj i futurističkoj fotografiji.
Budući da se poprilično razlikovalo od uobičajene riječke konvencionalne likovne produkcije i standardnoga građanskog ukusa, nastupi riječke avangardne grupe nerijetko su izazivali negativne reakcije publike i kritike. No kad je trebalo zaraditi i oni su se znali prilagoditi prosječnom ukusu, kaže Daina Glavočić.
Nakon Drugog svjetskog rata niti jedan od umjetnika Fijumana nije ostao u Rijeci osim blizanaca Romola i Rema Venuccija. Ostajući vjeran gradu u najtežim trenucima, Romolo ga je dnevno obilazio crtajući dnevnik s prizorima ruševina, a u godinama poslijeratne obnove bilježio je i sve njegove promjene. Iza sebe je ostavio brojne slike Rijeke iz različitih razdoblja i različitih stilova, a neizmjeran je doprinos dao i svojim prosvjetnim radom. Kao likovni pedagog poučavao je u talijanskim školama i osnivao vrlo popularne tečajeve slikanja u Circolo Italiano, koje su pohađali mnogi mladi od kojih su neki kasnije postali akademski obrazovani umjetnici.
Tiskanje »Likovne scene međuratne Rijeke« uz istodobno obilježavanje 40. godišnjice smrti velikog riječkog slikara iznova je aktualiziralo i diskusiju treba li Romolo Venucci kao predvodnik slikarske avangarde međuratnog razdoblja dobiti galeriju sa stalnim postavom. Razmišljanja riječkih kulturnjaka o tome su različita, a po mišljenju Daine Glavočić tužno je da Rijeka o tom pitanju uopće dvoji, ne čineći ništa već gotovo četvrt stoljeća koliko je prošlo od prve retrospektive velikog umjetnika čiji život sažima priču o povijesnim mijenama riječke multikulturalnosti.