ZAGREB Kod donošenja obrazovnih zakona i reformi, hrvatske vlasti konzultiraju sindikate, strukovna udruženja, javnost, a ponekad neformalno priupitaju za savjet i institucije visokog obrazovanja, istraživačke agencije, državni statistički zavod ili ad hoc konzultante. Hrvatska, međutim, za razliku od niza europskih država, nema ustrojen istraživački odjel pri resornom ministarstvu obrazovanja, niti neku drugu instituciju s bazom podataka potrebnih za kreiranje obrazovne politike, navodi se u novom izvješću mreže Eurydice »Mehanizmi potpore za obrazovnu politiku temeljenu na dokazima«.

Nemamo ni tzv. »knowledge brokere«, ili posrednike koji bi osiguravali informacije potrebne za donošenje kvalitetnih obrazovnih promjena. Ministarstvo znanosti i obrazovanja kreira vlastite, interne baze podataka, a praćenje i vrednovanje također je centralizirano u tom ministarstvu.

Europska komisija, s druge stane, upozorava da dugoročne politike moraju biti utemeljene na solidnim podacima. Da bi države članice potpuno razumjele i pratile što se događa u njihovim obrazovnim sustavima, moraju imati pristup relevantnim istraživanjima, a statistička infrastruktura mora biti sposobna prikupiti podatke koji su u tom času potrebni. Preporuka koju je EK izdala prije gotovo jednog desetljeća jasno kaže da države članice, osim dobre podatkovne baze, moraju osigurati i robusne instrumente evaluacije da bi znale koje su reforme bile dobro osmišljene, i da ih čim bolje implementiraju u škole.

Stalne društvene promjene, od dolaska migranata i radikalizacije, do sve veće nezaposlenosti mladih, ističe se u izvješću Eurydicea, moraju se uzeti u obzir u kreiranju obrazovne politike. Takve informacije često nedostaju, pa ih obrazovne vlasti i ne uzimaju u obzir.

Neke su države jasno riješile to pitanje. Latvija, na primjer, zakonom obvezuje  obrazovne vlasti da i u fazi planiranja i u fazi provedbe reformi imaju procjenu učinka promjena koje se uvode. Zakonom je propisano i da sindikati i strukovne udruge moraju sudjelovati u kreiranju obrazovnih promjena već od samog početka. U Mađarskoj svaka intervencija u obrazovni sustav koju financira država mora biti utemeljena na analizi stanja, a djelokrug intervencije u sustav mora počivati na istraživanju.

I Češka zakonom propisuje metodologiju izrade strateških dokumenata, i to takvu da se već u prvoj fazi planiranja obrazovnih promjena javnim natječajem biraju stručnjaci koji će osigurati dobru osnovu za donošenje kvalitetnih odluka. U Irskoj se potrebni podaci traže od niza različitih institucija, ovisno o tome o kojem se obrazovnom području radi. Izvješća i podaci prikupljaju se i od privatnih institucija, a zainteresirane organizacije mogu provoditi vlastita istraživanja i rezultate prezentirati resornom ministarstvu.

Finska, koja je svojom obrazovnom reformom postigla čudo, zapravo nema zakonom definiranu obvezu donošenja zakona utemeljenih na dokazima. Ipak, formalnim i neformalnim putem finske vlasti uključuju u taj proces brojne organizacije i udruge. U pravilu, u startu podatke osiguravaju javne ustanove, potrebne analize osiguravaju državna statistika i nacionalna agencija za obrazovanje, ali vlasti u Finskoj imaju visok stupanj autonomije u selekciji podataka. Kurikularnu reformu Finci u pravilu provode već utvrđenom procedurom, koristeći nacionalnu statistiku i povremena brza ciljana  istraživanja o temi koja im je u tom času potrebna.

Austrijske obrazovne vlasti ne mogu donijeti niti jedan novi zakon bez dobro istražene procjene njegovog učinka. Nekoliko istraživačkih institucija dužno je redovito prikupljati podatke za ministarstva obrazovanja i znanosti, a tamošnji Federalni institut za obrazovna istraživanja, inovacije i razvoj svake tri godine podnosi nacionalno izvješće o obrazovanju. Istu obvezu podnošenja trogodišnjeg izvješća o postignutim rezultatima imaju i javna sveučilišta. U procesu donošenja zakona i drugih akata koji mijenjaju obrazovni sustav, pravo sudjelovanja, osim sindikata i strukovnih udruga ima i desetak drugih organizacija i instituta koji se bave istraživanjima obrazovnog sustava.  

Kao primjer konzultacija prije donošenja obrazovne reforme u Hrvatskoj, u izvješću se spominje kako je Ekspertna radna skupina za reformu kurikuluma oformila tematske grupe stručnjaka za izradu 50-tak kurikularnih dokumenata, koji su onda upućeni na stručnu raspravu. Za to je vrijeme, ističe se, održan niz prezentacija i stručnih skupova na kojima su sudjelovali nastavnici i obrazovni stručnjaci, a svaki od njih rezultirao je i pisanim primjedbama. Javna rasprava, provedena nakon toga, završena je u jesen 2016. godine.