Snimio Vedran KARUZA
Romi su i u svojoj povijesti neprestano bili na »onoj drugoj« strani, kojoj je najlakše pripisati krivnju za svaku frustraciju. Važno je osvijestiti taj »ali« koji ih u našem shvaćanju dijeli od pozitivnih koncepata, a to zahtijeva mnogo napora, žrtve i povjerenja svih uključenih. Još uvijek vjerujem da kao društvo imamo kapacitet za to, samo da se malo maknemo od ovog živčanog sloma i uvijek istih tema. Pa da shvatimo da smo kao društvo dobri samo onoliko koliko dobro žive oni najslabiji među nama
Osim što je pisac koji svojim romanima pokazuje moć književnosti da bolje i autentičnije od ijednog drugog diskursa prenese zakučastu kompleksnost života, Kristian Novak (1979.) je i germanist i doktor lingvistike koji od 2012. radi kao docent na Filozofskom Fakultetu u Rijeci gdje predaje morfologiju i tvorbu riječi na Odsjeku za kroatistiku.
Nekadašnji nacionalni reprezentativac u karateu, osvajač brojnih medalja na europskim i svjetskim prvenstvima, dosad je napisao tri romana – prilično nepoznat prvijenac »Obješeni« (2005.), »Črnu mati zemlu« (2013.) kojom osvaja kritiku, publiku i prestižnu nagradu tportala za roman godine, te netom izašao naslov »Ciganin, ali najljepši«. Potonji roman, nedavno objavljen u izdanju nakladničke kuće »OceanMore«, bez sumnje će nastaviti s nizom nagrada i priznanja te utvrditi Novakovu poziciju na književnoj mapi Hrvatske, ali i regije kao jednog od najmoćnijih i najtalentiranijih proznih glasova.
Što je bio okidač, polazni motiv za nastanak romana »Ciganin, ali najljepši«? Zašto je ta, kako vi to kažete, priča morala van?
– Većinu sam djetinjstva proveo na samom sjeveru Međimurja, u selu udaljenom nekoliko kilometara od dvaju romskih naselja. Od djetinjstva sam iz prikrajka mogao pratiti dinamiku odnosa između »nas« i »njih«, a stvari su se, čini mi se, stubokom počele mijenjati u dvijetisućitima, sve snažnijim imovinskim raslojavanjem i dodatnim povećavanjem razlika kako između romskih i neromskih zajednica, tako i između slojeva unutar samih tih zajednica. Mojoj je baki često u posjet dolazila jedna njezina vršnjakinja Romkinja i bila mi je neobjašnjiva kombinacija prisnosti i hladnog garda koju su njih dvije razvile u svom odnosu. Kao, nije mi mrsko što te opet vidim, ali nema šanse da ću ti to dati do znanja. To mi je kao djetetu bilo nepojmljivo, pa je zasigurno na toj davnoj dvojbi utemeljen i motiv za nekakav umjetnički tretman. Drugi su bitan izvor iz kojeg sam crpio bile lokalne priče o Međimurju kao prolaznoj stanici na tranzitnoj ruti izbjeglica iz Azije i Afrike. Koliko mi je poznato, to je krenulo već tamo od sredine devedesetih. Netko bi u selu po noći susreo desetak stranaca, pa za mjesec dana ponovo. A da to nisu bile samo priče, potvrđuju i materijalne posljedice. Neki su ljudi iz okolice stekli bogatstvo, pa posljedično i društveni ugled baveći se tim poslom. Odatle motivacija za priču o Nuzatu, Kurdu koji bježi iz Mosula pred dolaskom džihadista, pa zapne putem. Međutim, priča na kraju nije ispala onako kako sam je na početku zamislio. Tijekom istraživanja morao sam preispitati većinu svojih stavova. I ne bih rekao da je taj proces završen s ovom knjigom.
Nezgodan posao
Mnogi priznaju da je pisanje mučan proces kojim se pisac rješava dvojbi i dopire do spoznaja za koje bi bez pisanja bio zakinut. Koje je prostore vama otvorio »Ciganin«?
– Sada kad je gotovo, mogu i sam sebi konačno priznati: ubio sam se od posla na ovom romanu. Prvo sam se suočio sa zabludom da ću bez većih problema pronaći glas i priču mladog Roma, jednostavno zato što sam dugo živio blizu romskih naselja. Kakva greška! To što sam im geografski bio blizu nije značilo baš ništa u smislu razumijevanja motiva, čežnji i strahova nekoga tko je odrastao u najsiromašnijem sloju romske zajednice. I zato sam se morao prihvatiti pipkavog i često nezgodnog posla pronalaženja sugovornika koji su živjeli ili žive u romskim zajednicama. Kažem »nezgodnog« zato što mi sam razgovor ne bi ništa otkrio, da nisam postavljao i pitanja o neugodnim stvarima. A to mi je ponekad donijelo i agresivne reakcije i zatvaranje kanala komunikacije. Nimalo ne žalim što sam se upustio u izravan kontakt s informantima jer se to iskustvo ne može usporediti ni s jednim drugim. No, kad sam nekako stekao te uvide, tada je pravi posao tek počinjao. Trebalo je još jednom skupiti energiju i fokus i stvoriti realne likove. Nisam želio priču o nekom »the Romu«, liku koji u sebi sadržava sve bitne značajke hrvatskih Roma.
Zašto?
Priznali ste na promociji da je bilo izuzetno zahtjevno sklapati narativni četveroglas. Kako ste se pripremali za oblikovanje ta četiri literarno iznimno moćna svijeta – Milenin, Sandijev, Nuzatov i Plančićev?
Fingiranje dokumentarca
Kritika ističe da su sva četiri glasa suptilno individualizirana, ima svoju retoriku, paket simbola, svoj imaginarij i profil koji dolazi iz četiri kulturološka kruga. Imamo zapravo četiri transkripta koji tek ujedinjeni čitatelju daju puni uvid u priču.
– Kad je glavnina istraživačkog posla bila gotova, imao sam oko 800 kartica raznovrsnog dokumentarnog materijala, poneki komad scene, dijalog ili dva, imena likova i osnovne koordinate. I baš nikakvu ideju kako bi priča trebala biti ispričana. Slijedilo je nekoliko mjeseci raspisivanja i eksperimentiranja. Tek kad sam doista jasno začuo glasove svojih likova, počelo je pravo pisanje. Odlučio sam se za fingiranje iskaza kao u dokumentarnom filmu.
Privlačna mi je ta neposrednost i autentičnost, koja se može vidjeti kada stvarna osoba pokušava objasniti svoje postupke, nasuprot retorici i naknadnoj pameti nečega što je, ajmo reći, umjetnički svjesno obrađeno. Imitirao sam, dakle, dokumentarac, pri čemu »kamera«, odnosno čitatelj, jedina dobiva cijelu priču, jedina čuje iskaze svih uključenih likova. Svaki od glavna četiri lika ima nekakvu svoju čežnju, gravitaciju, svoj ključni životni problem. U tom je smislu njihova vizura ograničena, zabavljeni su svatko svojim malim paklom. A kombiniranjem tih četiriju narativa nadao sam se nekakvoj »nad-priči«, koja reflektira ili kontrapunktira iskaze glavnih likova. Budući da jednostavno nisam bio dovoljno fokusiran da istodobno razmišljam na nekoliko razina, uzeo sam si po mjesec dana za Sandijevu priču, pa mjesec dana za Mileninu, mjesec dana za policajčevu, mjesec dana za Kurdovu priču, pa nakon toga mjesec dana za preslagivanje same fabule. I tako u krug, ne znam više ni sam koliko puta. Sjećam se da mi je važan prijelomni trenutak bio kada sam shvatio da likovi neće zaživjeti ako im ne dam i da budu sebični, da se svim silama izbore za svoje mjesto pod suncem, pa i po cijenu konflikta i izdaje nekog ideala. Rukopis sam predao uredniku ne zato što sam bio zadovoljan napisanim, nego zato što nisam više znao što učiniti da postane bolji. Odnosno – manje loš. Pokazalo se ipak da je priča tada već bila dosta bolja od košmara u mojoj glavi.
Lokotarova uloga
Kako biste opisali vašu suradnju s Krunom Lokotarom i njegov urednički pečat?
Ako me neki od smjerova povuče jače i dobije sam od sebe konture priče, krećem aktivno raditi na strukturi. Istražujem i radim nekoliko godina na tekstu do onog trenutka kada više ne znam kako dalje, i tada dajem na čitanje svojoj sestri i Kruni Lokotaru, čijim procjenama vjerujem. Zato što su me oboje znali pokopati, grubo, bez obzira prema mom ljudskom dostojantsvu. Ispada da autor boljeg suradnika ne može poželjeti.
Kad sam Kruni Lokotaru prišao sa svojim romanom »Črna mati zemla«, bilo je to s vrlo jasnim razlogom. Čuo sam da je otvoren prema neafirmiranim autorima i da s njima baš detaljno radi na tekstu. Bio sam svjestan svojih deficita i bio sam željan učenja. A uskoro sam vidio i to po čemu je Lokotar izniman urednik – on radi ne samo po onome što sam napisao, nego jako dobro shvaća što sam htio postići s nekom rečenicom ili scenom, a nisam bio u stanju provesti.
Posljednja faza rada na »Ciganinu« trajala je dva mjeseca i bila je vrlo intenzivna. U prerađivanju smo reducirali tekst na 370 kartica, istakli bitne stvari, izbacili gomilu nebitnih. Uključila se i Gordana Farkaš Sfeci iz »OceanMora« s nekoliko vrijednih i važnih sugestija. Moglo se, naravno, i dalje raditi, ali mislim da smo odradili pošten posao. Plan je bio da knjiga izađe na Interliberu, a produžetak roka ionako ne bi donio ništa jer se Kruno morao posvetiti daljnjim projektima, a moja se obitelj povećala za još jednu članicu. To je za mene, naravno, velika sreća. Ali mislim da u sljedećih godinu dana neću napraviti mnogo toga smislenog.
Snažno ste afirmirali kajkavski jezik svojim romanima. Zašto ste u »Ciganinu« odustali od kajkavskog glosara?
– Postojala je ideja da i u ovu knjigu ubacimo kajkavski glosar, no provjerom sa čitateljima štokavcima došli smo do zaključka da su značenja dijaloških linija velikim dijelom transparentna. Osim toga, od mnogih sam čitatelja nekajkavaca dobio reakciju da im kajkavski glosar na kraju »Črne mati« zapravo i nije trebao. Nije nemoguće ni da je u zadnje vrijeme međudijalekatsko razumijevanje u nas procvalo. Moram se pohvaliti da kao rođeni kajkavac već prilično dobro razumijem čakavce. Kad govore sporo, doduše.
Dvosmjerno nepovjerenje
»Ciganin« je baš kao i »Črna mati« odmah po izlasku naišao na neke negative reakcije. Nije li to ironično budući da ste ovim romanom upravo željeli rušiti stereotipe o Romima?
Sam sebi ne bih vjerovao, a mislim da bi moj tekst time izgubio i na onom pozitivnom potencijalu koji vjerujem da ima. A to je da otvoreno adresiranje problema i potencijalnih konflikata može pokrenuti konstruktivniji dijalog. Mislim da je u povijesti više štete učinjeno prikrivanjem nego razotkrivanjem.
Stigle su prijetnje?
– Od jedne sam romske udruge dobio prijetnju podizanjem kaznene prijave i sudskim postupkom. Bili su isprovocirani naslovom knjige, za koji su smatrali da ismijava. Nakon što sam objasnio da mi to ne bi palo na pamet i nakon što su odbili moju ponudu da im pošaljem primjerak, pa da se sami uvjere, ostali su ipak uvjereni da nisam imao nikakvo pravo pisati o Romima, a da se prije nisam konzultirao s tom udrugom. Osim toga, optužilo me se da sam se »prikopčao« na nekakav neimenovani izvor financiranja namijenjen romskim zajednicama i udrugama. Drago mi je da se barem ovo drugo može lako provjeriti kao savršena neistina. Međutim, takva reakcija potvrđuje važan uvid. Nepovjerenje je dvosmjerno. I golemo je.
Pisanje, makar se i činilo benigno, često autore izbacuje iz zone komfora. Zašto je to tako? Kakvo je Vaše iskustvo?
– Kad krenem pisati, nikad mi se ne čini da sam načeo nešto što bi ikome moglo biti provokativno. Pisanje smatram svojim malim prostorom slobode, u njemu dajem smisao vlastitu i tuđem iskustvu, a radoznalost zadovoljavam istraživanjem i imaginacijom. Pokušavam oblikovati jezik da bih stvorio nešto lijepo, uvjerljivo i moćno. Ponekad mi pođe za rukom prenijeti to na druge, i to me čini sretnim. Vrlo jednostavno, reklo bi se. No, čini se da, kad zagrebem dublje u neku temu, neizbježno nabasam na nečiju, svoju ili tuđu, bolnu točku. Osjetim to i u trenutku pisanja, kad priča skrene u određenom smjeru. Za sada nisam uzmaknuo. Mislim si, pa kad već radiš to što radiš, daj da bude kako treba. Ako se sada osvrnem i pitam se što bi bilo da sam krenuo drukčije, opreznije, pliće… Ne mogu sa sigurnošću znati što bi od toga ispalo, ali bi u prvom redu bilo – lažno.
Veznik »ali« u naslovu izrazito je moćan semantički segment. Pogađa u stoljetnu neuralgičnu točku, neki vječni konrapunkt između »nas« i »njih«. Uljez, kako kaže Milena, zla riječ koja ne bi smjela biti u rečenicama o ljudima. Je i taj »ali« petrificiran u našim glavam ili se urušava?
– Čovjek bez generalizacija ne može. Posebno je u sadašnjem trenutku navala informacija koju moramo filtrirati toliko golema da se u kaosu možemo snaći isključivo ako naučimo dobro smještati osobe, iskustva i predmete u ladice. Međutim, usput se nekako dogodi da za neke skupine uvijek budu rezervirane one najgore ladice. A kao da smo nasađeni tako da teško mijenjamo filtere, čak i oni među nama koji tvrde da su otvoreni i nepristrani. Pa tako rado prihvaćamo djeliće informacija koji nam se u shemu uklapaju, a ignoriramo druge. Romi su i u svojoj povijesti neprestano bili na »onoj drugoj« strani, kojoj je najlakše pripisati krivnju za svaku frustraciju. Važno je osvijestiti taj »ali« koji ih u našem shvaćanju dijeli od pozitivnih koncepata, a to zahtijeva mnogo napora, žrtve i povjerenja svih uključenih. Još uvijek vjerujem da kao društvo imamo kapacitet za to, samo da se malo maknemo od ovog živčanog sloma i uvijek istih tema. Pa da shvatimo da smo kao društvo dobri samo onoliko koliko dobro žive oni najslabiji među nama.
S Nuzatom i njegovom migracijskom kalvarijom pokazna je i apsurdnost gledanja na lokalne Rome kao na strance, nomade… Živimo u dobu kada nam svima prijeti ili nam se smiješi globalno nomadstvo. Je li to moje čitanje ili vam je to bila primisao?
–Svakako, fascinantan je sraz između sesilnih naroda koji su sada prisiljeni migrirati, i bivšeg nomadskog naroda koji se sada suočava s izazovima sesilnog života. I, zapravo, činjenicom da sada već živi na tom području dovoljno dugo da ga se može nazvati – autohtonim stanovništvom. Zato mi se krivom čini distinkcija između »Roma« i »Međimuraca«. U kontekstu migracija zanimljivo mi je promatrati kako se sada nenadano Zapad susreće s egzotikom za kojom čezne. I u Hrvatskoj je zaživio taj nekakav fetišizam svjetskog putovanja. Tražimo nešto novo i uzbudljivo, egzotično i autohtono u kulturama Afrike i Azije. Samo da je što dalje, samo da je što drukčije od dosadnog »našeg«. Pa da stavimo na blogove, lijepimo jedinstvene fotke na fejs. A sada nam ta egzotika u svoj svojoj kompleksnosti, sa svim dobrim i lošim stranama, cijelom svojom poviješću i suvremenim problemima, dolazi pred prag. I malo nam je prisjelo. Jer, priznajmo, volimo mi egzotiku, ali ipak u kontroliranim uvjetima. S povratnom avionskom kartom kući, tako dosadno lišenoj egzotike. Civilizirani Zapad? Vidjet ćemo upravo po tome kako ćemo prihvatiti druge kada dođu bliže nego što to biva u turizmu.
Kazali ste da postoji još jedna priča o Međimurju, utemeljena na stvarnom događaju, priča kojom biste zaokružili »međimursku trilogiju«. O čemu se radi? Kada će van?
– Istraživanje za tu priču prilično je osjetljivo, u njega moram uključiti što manje ljudi jer bih u protivnom mogao ostati bez bitnih informacija. Stoga bih temu do daljnjega zadržao za sebe. Također, ne mogu procijeniti kada ću objaviti tu priču. Sigurno ne prije 2020. Djelomično jest utemeljena na stvarnim događajima, a mnogi koji su bili uključeni još su živi. Teško je objasniti ljudima paradoks da proza, u kojoj god mjeri crpila iz stvarnosti, s tom istom stvarnošću veze nema. Ono što je ipak sigurno je da će to biti moj zadnji roman o Međimurju. Ne želim više eksploatirati svoj rodni kraj, osobito kada se pokazalo da tamošnji čitatelji sjajno reagiraju i kada se reflektira o brizantnim temama i kada se opisuju i negativne strane tog područja i tamošnjih ljudi.