Što se događa na ranču kod Huma / Foto Marin ANIČIĆ
Nebitno radi li se o zanemarivanju životinja ili samo posrtaju, hitno treba reagirati – poručili su Riječani koji su se jučer uputili na ranč vozeći sijeno, zob, jabuke, kupus i mrkvu za konje o kojima je, kao i o ranču, brigu nakon Marijine smrti preuzeo Dean Ribarić, ali kojeg jučer nismo uspjeli pronaći
Dragi ljudi! Ovo je horor! Nedaleko naših kuća, u našem susjedstvu točnije Foričići između Huma i Roča, područje grada Buzeta. Vjerujem da je puno vas vidjelo ovaj ranč ili je poznavalo pokojnu Mariju Berković (Istarsku šaptačicu konja). Želim Vam pokazati slike u kakvom su stanju njezini konji o kojima se ona toliko brinula. Molim sve ljude dobre volje da se sutra nađemo i odnesemo konjima što je potrebno: jabuke, mrkve, sijeno, zob… Zahvaljujem u njihovo i svoje ime!«
Ovaj status objavljen na Facebooku, a potkrijepljen fotografijama izgladnjelih i umirućih konja uzburkao je FB grupu »Volim grad koji teče«, unutar koje je i osvanuo te naveo mnoge na akciju ali i na razmišljanje – što se zapravo događa u Marijinoj »Dolini konja«?
Krasičar Radomir Vicić s prijateljima jučer dopremio »vatrogasnu pomoć« na ranč / Foto Marin ANIČIĆ
A događa se…, uistinu je teško odgovoriti na postavljeno pitanje. Najveći razlog je taj, što smo, krenuvši s grupom Riječana koja se jučer uputila na ranč vozeći sijeno, zob, jabuke, kupus i mrkvu za konje, najprije potražili Deana Ribarića, nekadašnjeg Marijinog pomagača, a nakon njezine smrti onog koji je preuzeo brigu o ranču, no sva potraga bila je uzalud.
Neven Žagar donirao je nekoliko kašeta jabuka i donio ih na punkt na Vratima Jadrana / Foto Marin ANIČIĆ
Ni putem mobitela, ni na kućnim vratima ne nađosmo Deana o kojem, svi koji su ga upoznali pričaju kao o izuzetno vrijednom i odgovornom čovjeku, te velikom zaljubljeniku u konje. Tim više visi upitnik ponad glave jer »Dolina konja« više nije sretno mjesto za konje, iako nije niti u onako lošem stanju na kakvo su ukazivale fotografije objavljene na Facebooku.
Konja sve manje
Što se s rančom i konjima događalo unazad pola godine ili čak manje, posljednjih mjesec dana teško je reći. Kao što je teško reći i gdje su nestali konji jer brojčano stanje, kažu upućeni – ne odgovara.
Jučer smo nabrojali tek desetak konja, od kojih su neki u solidnom stanju, a neki baš i ne / Foto Ivica TOMIĆ
Naša novinarka uzalud je kucala na vrata Deana Ribarića / Foto Marin ANIČIĆ
Naime, dok je Marija bila živa bilo ih je tridesetak, nakon njezine smrti broj se smanjio na dvadesetak, a mi smo ih jučer nabrojili tek desetak, od kojih su, one koje smo uspjeli vidjeti, jer četiri su zatvorena u štali bez ikakvih prozora, neki u solidnom stanju, a neki baš i ne, s opaskom o jednom kojem se, ne poduzme li se pod hitno nešto, vrlo brzo smiješi nebeski konjski raj.
Istina, ranč se zove »Dolina konja«, ali više je to »Dolina Marije Berković«, djevojke koja je od djetinjstva ganjala svoj san. Još od vremena kad nije postojao film i kad se termin »šaptačica konjima« nije masovno upotrebljavao. Marija je, kao osnovnoškolka iz svog Zdemera jašući odlazila na nastavu. Negdje krajem 90-ih prošlog stoljeća pred fotoaparatom Silvana Ježine galopirala je na konju stojeći, baš kao legendarna Pipi. Baš kao Pipi nastavila je i svoj život, ne obazirući se ni na što, i ni na koga osim na konje. U gnijezdu što ga je za sebe i za njih savila između Roča i Huma, Marija je udomila mnoge konje, mnogim ih ljudima približila, mnoge strahove izliječila, unijela puno pozitive i ostvarivši svoj san – dolinu suza zamijenila onom nebeskom. Njezini konji, reći će neki, sad imaju krila, no oni koji su Mariju poznavali znaju da ih je konjima »šila«. Stoga, tko i kako može »vrijeme je da se krene«. U nastavak Marijinog sna. Bez prozivanja – samo pozitiva.
Možda su neki konji dati nekom na prezimljavanje, možda su neki uginuli od starosti, možda su negdje, na neku drugu lokaciju sklonjeni… Previše možda, a jedine osobe koja bi mogla dati odgovor na sva ta silna »možda«, nigdje. Za Glas Istre Dean je izjavio kako o konjima brine sam, te da navodi da su konji zanemareni nisu istiniti.
– E sad, spada li pod zanemarivanje to što su konji koji su u tzv. slobodnom oboru bez vode jer je zaledila, što će se svinja onesvijestiti od gladi i žeđi, a stanje u zatvorenoj štali ne znamo, ili ne spada, nije teško dokučiti. Drugo je pitanje zašto vlasnik nije zatražio pomoć volontera ako sam nije mogao skrbiti o životinjama, zašto nije obznanio da je u problemu, pa kako smo se odazvali danas, odazvali bi se svaki dan jer na patnju životinje, kao ni čovjeka svaki čovjek koji ima imalo dobrote u sebi ne može ostati imun – kazao je Radomir Vicić koji je u pratnji supruge Andree, te Jasne Ražić i Antonia Modrušića jučer dopremio »vatrogasnu pomoć« za ranč »Dolina konja«. I ne samo dopremio, već i konjima, do kojih je mogao doći podijelio obrok i napojio ih. Do Deana, ni on, kao ni mi nije uspio prodrijeti, no Krasičar koji je već udomio i konja, i kravu, i brdo mačaka, i pasa ne odustaje. Kaže ono što svaki čovjek koji je čovjek može izreći, a glasi:
Hitno pomoći!
– Ne osuđujem ja nikoga, ne znam što je pozadina ove tužne priče ali znam da pomoć tražiti nije sramota, a pružiti je, ako možeš, je ljudskost. I zanemarimo sada što je bilo, složimo se i pomozimo da Marijin san nastavi trajati, pomozimo ovim životinjama da prežive, jer one se ne mogu brinuti same o sebi, pogotovo ne ako su zavezane ili zatvorene u štali.
Andrea pak, kao i Neven Žagar koji je na Vrata Jadrana, FB punkt za sakupljanje pomoć »Za Marijine konje točno u podne«, dovezao stotinjak kila jabuka misle kako brigu o tom ranču trebaju preuzeti nadležne institucije. Mišljenja su kako na teren treba izići veterinarska služba i prema njezinoj procjeni treba djelovati dalje. Isto tako, Andrea je uvjerena kako postoje mnogi ljudi koji bi udomili konje do nekih boljih dana na Marijinom ranču samo treba pitati.
– Nakon što smo najeli i napojili konje u vanjskom oboru, očistili štalu i u život vratili nesretnu svinju, ipak nismo mogli otići, a da ne vidimo i kakvo je stanje konja u zatvorenoj štali, pa smo ušli. Tamo su bila četiri velika konja bez vode i sijena. Izveli smo ih van, nahranili i dali im vode. Sve ukazuje na to da su već duže zatvoreni. U kakvom su stanju? Mislim – ne baš dobrom. Na kraju je došla i policija. Ipak smo mi bili na tuđem posjedu i to je normalno. Sve ok je prošlo – javio nam je na kraju dana Vicić.
– Svjesna sam da svi mi imamo i bolje i lošije dane, no imati životinje to je velika sreća, ali i velika obaveza. Svaki se problem može riješiti pa i ovaj, koji, vidite i sami pod hitno treba riješiti jer ako se nešto ne poduzme ovdje će se dogoditi ono što nitko od nas ne bi želio. Zato glave na kup i hajdemo – kaže Andrea.
I ima pravo, no za sve daljnje postupke treba samo jedno, a to je da vlasnik ranča kaže što se zapravo zbilo u oazi koju je stvorila »istarska šaptačica konjima«. Možda tek neznatno posrnuće iza kojeg će opet uslijediti galop. Spomenik »šaptačici« stoji na ulazu u ranč. I jučer se čuo, no nekako je bio više upućen ljudima nego konjima.
Spomenik preminuloj osnivačici ranča / Foto Marin ANIČIĆ
